Ludim ulicama New York-a

Bilo je divno popodne kada smo krenuli sa Nijagarinih vodopada ka New York-u. Dva dana na Nijagarinim vodopadima su bili tako opuštajući za mene, poželjela sam da ostanem na duži period, da pročistim misli i uživam u spuštanju divnih vodopada, jednom od najljepših prizora na svijetu. Nekako sam osjećala da poslije mirnih vodopada me čekaju lude ulice New Yorka. Da će toliko biti ludo, nisam znala.

Sa Nijagarnih vodopada do New York-a smo krenuli vozom koji nas je doveo do Manhattan-a. Nakon što smo se smjestili, osmotrila sam voz koji je bio mnogo komforan, ali vožnja od osam sati do New York-a me činila nervoznom i nisam imala predstavu kako provesti to vrijeme. Kako se mojim drugovima i meni uvijek stvori neki problem, tako i ovo putovanje u vozu nije prošlo mirno. Šta se dešava?

Kada smo krenuli putovati, poslali smo kofere direktno u New York i oni su trebali stići prije nego što mi stignemo tamo. Poslali smo kofere preko najsigurnije kurirske službe u Americi, UPS-a. Dobili smo svoje brojeve da ih možemo pratiti, a ja sam te brojeve izgubila. U toku vožnje Zoran nam je predložio da provjerimo dokle idu. Arnela je ukucala svoj broj i izbacilo joj je da stižu u ponedjeljak, a ne u petak. U ponedjeljak u 17:00 h.  Sve bi to bilo divno, možda bi i mi pristali ostati još jedan dan u NYC, da baš eto tada ne idemo kući za Bosnu. I tako u putu za NYC mi smo vrijeme proveli  zovući UPS agenciju da nam blokiraju kofere i nađu moj broj. Jedan savjet, nikada ne mislite da imate previše slobodnog vremena.  

Voz se zaustavio, to je ta stanica i mi izlazimo.  Na izlazu iz stanice, na samo dva pružena koraka osjetila sam taj New York. Na sve strane su bile mase ljudi, u dva kvadratna metra je stajala žena, brendirana od glave do pete, osoba koja sluša muziku i pjeva na glas, prosjak sa promrzlim prstima, go do pasa, grupa momaka koji puše travu i pričaju gdje će večeras. Od ovih ljudi koje sam nabrojala, ni jedno nije obratilo pažnju na drugo, te sam se sama postidjela svog provincijskog ponašanja, gledanja šta drugi rade. 

Na putu ka hotelu, vukući kofer u ruci, masa me neprestano okruživala.Gledala sam gdje ti ljudi idu i kuda toliko žure. Od tolike njihove žurbe, počela sam da se gušim. Konačno smo došli u hotel.  Super lokacija, divni ljudi pomislih. Hotel Heritage je jedna jako dobro lokacija, na 10 minuta od Empire State, 20 minuta od Times Square, hodom. Međutim, pri rezervaciji u ovom hotelu treba obratiti pažnju na njihovo pravilo. U slučaju da rezervišete karticom i platite, morate fizički donjeti tu karticu da bi se oni uvjerili da je vaša. Obratite pažnju jer mi nismo.

Naime, kao i svi student W&T programa, Zoran je zatvorio svoj račun u banci i predao im bankomat karticu. Kada smo došli u hotel, iako su nam skinuli pare sa računa, morali smo da platimo i u kešu da ne bi ostali na ulici. Tako me je soba u hotelu za četiri večeri izašla 500 $ umjesto 250 $.  Ja nikako nisam mogla da prihvatim činjenicu da će mi neki indijac u sred New York-a uzeti 250 $, pa sam svaki dan intervenisala, tražila menadžera i slala mu mail. Jedno veče sam pričala sa starijim gospodinom koji je radio na recepciji , imao je  izuzetan smisao za humor.

Počela sam da mu se jadam i pričam šta mi se desilo, rekla sam mu da mi dolazimo iz jako siromašne države i da tih 250 $ nije malo. Čovjek  me je pažljivo saslušao, a onda počeo da se smije na sav glas. Tada mi je rekao, za mene kultnu rečenicu :

• Baby, that’s life. Sometimes you can learn lesson for free, but sometimes you must to pay.

Arnela i ja smo krenuli u obilazak grada. Prvo na listi, pa naravno Times Square. Hodajući oko 22:00 h,New York mi je izgledao kao grad smeća. Ispred svake zgrade velike crne vreće na samo deset minuta od glavnog trga. Moji dani u New Yorku bili su obojeni maglom i kišom, mirisom smeća sa trotora, ljudima punim žurbe  i pogledom na mnogo, mnogo beskućnika. Isto tako ovdje, pa i u drugim gradovima Amerike oduševila me ta opuštenost kod ljudi. Čovjek u odjelu sa ruksakom na leđima, kafom u ruci u metrou, bio je spoj elegancije i skromnosti, njegovo odjelo nije ocrtavala njegov karakter, već je bilo njegova uniforma. Konačno smo došli na Times Square.

Veliki bilbordi i reklame, svjetla, sjaj. Vauu. Bilo je jedno veliko vauu. Toliko ljudi, par manekeni se slika sa strane, nedaleko od mene crveni tepih, izlazi žena u bijelom perju, grupa studenta ide i raspravlja se šta obući za Halloween.  Znate, koliko vam se New York čini lud i busy, poželjećete sigurno da provedete tu jedan dio svog života.  Ja lično, pri prvoj prošetanoj ulici sam zamišljala sebe kako ustajem rano, uzimam krofne u Dunkin Donuts-u i moju kafu i žurim na posao, a u tom putu već razmišljam šta raditi kada se vratim kući. Sama sam se nasmijala svojim maštanjima. Ono što me razočaralo na samom Times Square to su crvene stepenice. Na filmovima sam zamišljala te stepenice mnogo velike, više njih, i dodjem i vidim šta?  Pet, deset stepenica, ništa posebno, veći doživljaj sam imala na Borčevom stadionu.

Bilo je već kasno, pa samo  se Arnela i ja vratile  u hotel. Pred sami ulaz, beskućnik se skinuo go ispred nas. Dešava se. Drugi dan, New York je i dalje bio pod sivim oblakom, kišan i maglovit pa nismo mogle puno obići. Posmatrala sam ljude na ulici koji bježe od kiše i zaustavljaju žute taksije. Bezbroj žutih taksija davali su vesele boje sivim ulicama New York-a. Arnela,  njena rodica Nera i ja zatvorili smo se u Flatrion zgradu, neobične arhitekture izgrađena u mješavini gotskih i renesansnih stilova, zgrada koju možemo vidjeti u mnogim filmovima pa i u Spajdermenu. 

Degustirale  smo divna vina, a zatim smo obišli cijelu 5-tu Aveniju, san svake žene.  Treći dan, iako smo planirale da ustanemo ranije, ustale smo jako kasno. Kiša je prestala, pa samo odlučili da posjetimo prvo Brooklyn Bridge.  Po meni, Brooklyn Bridge je prva stvar šta se treba posjetiti u ovom ludom gradu. Ako volite da se cjenkate i igrate na šarm možete i kupiti divne slike za malo para, kao što sam uradila ja.  Nakon ovoga dešava se scena koju nikada neću zaboraviti u životi i nikada neću oprostiti sebi zašto nisam to snimala.

Naime, nakon Brooklyn Bridge-a odlučile smo da ne posjetimo Statue of Liberty  iako smo čitavo ljeto u Americi pjevili pjesmu od Dubioze : “ I am from Bosnia, take me to America. I really want to see Statue of Liberty”

 Odlučile smo da odemo u Central Park. . Ali kako svako žensko mora biti naopako, iako smo kip vidjeli sa  mosta, predložila sam Arneli da siđemo ispod mosta i približimo se da ga vidimo bolje. Kako smo šetali uz obalu, naišli smo na jednog crnca, pomalo luckastog, ali je itekako znao svoj posao.  Prišao nam je sa pričom trgovačkom, uhvatio se za moju bijelu jaknu i počeli smo da pričamo neobavezno. Kada me je pitao odakle sam, znala sam da će me zeznuti nešto.

Rekli smo mu da nećemo na brod jer želimo da stignemo da obiđemo Central Park. Mudri prodavac, već na sve spreman izvadio nam je kvazi mapu i mjesta koja njegov brod obilazi.  Rekao nam je da nakon što obiđemo Statue of Liberty  idemo pored Times square, gdje nas može izbaciti i da je brod u 15:00 h.  Nasjele smo na priču i kupile karte. Kada smo došle do broda, žena što uzima karte rekla nam je da prvi brod kreće u 17:00 h. Na pitanje da li je moguće da nas izbaci blizu Times Square, odgovorila je : – Honey, That is not possible.

A prokleti crnac, u tim momentima bila sam veliki rasista i mrzila sam sve crnce svijeta. Ostavio mi je broj, nazvala sam ga. Lik se javio i rekao da će doći. Vidjevši da ga nema, ljuta kao ris uputila sam se ka njemu. U putu sam već razmišljala da li je 60 $ vrijedno da se svađam s nekim , pogotvo na ludim ulicama New York-a. Crnac koji ima zlatne zube, gangsterski obučen i ja koja imam 50 kg nije nimalo zanimljivo gledati u svađi.

Odlučila sam. Ako bude bar neko od policajca svađaću se, ako ne bude samo ću proći. I kako ljudi kažu, kada Bog hoće, na mjestu gdje je crnac varao narod bio je neki protest protiv Trampa pa je bilo baš dosta policajaca. Vidjevši tu armiju dobila sam neku snagu i prišla crncu.

• Hey liar, give me money back.
• Ok, I will give you money, but first give me your ticket.
• WHAT, do you think that I am stupid ? Zaurlala sam na njega. Čovjek je iskolačio oči na mene, odmaknuo se i reko mi :
• Do you know how I am ?
• No, no.. Do you know how I am ? – Odgovorila sam sva pobjesnela i crvena od muke. Ako me pita, mislim se sad, ko sam ja, kako da mu kažem i objasnim da sam iz Čajniča. J
• Listen me now. First thing, if you don’t give me money back i will scream here and everyone will know that you are liar. Second thing, i will give you ticket now.  

Već spremna da vrištim i urlam na sred New York-a, kao prava seljanka iz Čajniča, čovjek mi je vratio novac. Nisam mogla da vjerujem.  U Americi moji drugovi znaju moju rečenicu da ko me nije sreo nije me ni zajebao. Izvadila sam 5 $ i dala mu kao bakšiš. Arnela me pitala da li sam normalna i zašto mu to dajem kada smo izgubili sat vremena na budalu.  Dala sam mu pare jer me nije zajebao, odgovorila sam joj.

 Uspjele smo samo nešto malo da obiđemo Central Park, a to je veći gubitak u odnosu na 5 $. Ipak i za to malo vrijeme sam uživala u čarima ove zelene i mirne luke. Obilazak istorisjke fontane, svima poznate iz serije Friends , tišina i mir na samo 5 minuta od ludnice,životnog haosa. Zelena pluća New York-a, koliko god da ih stignete obići ostave na vas utisak mira i spokoja. Pošto je pao mrak, ostali smo da uživamo u klizanju na ledu, a zatim napustili oazu mira u holakaustu zvani New York.  Arnela je otisla kući, a ja nisam mogla da odolim da ne posjetim Empire State. 

Kada se popenjete gore, osjetite tu silu i moć. Nekako poslije malog mjesta u Americi, gdje sam radila, najviše su mi faille zgrade i svjetla. Dugo sam sjedila i posmatrala ta svjetla, tu moć, zamišljla kakva se sada žurka odvija, na onoj zgradi, a šta se radi na poslednjem spratu na onoj, kako izdržavaju oni koji žive u prizemelju  od silne buke i td. New York, grad moći, sjaja, sivila, sreće, ludila, života, smrti, novca,siromaštva. Sve je to on. Ipak, na najvećem vrhu osjetila sam se mnogo usamljena i onda sam shvatila poentu života. Možeš imati život na dlanu, zlatnim kašikama jesti, pa i biti na najvećem vrhu, ali ako nemaš nekoga da podjeliš život, hranu i pogled sa vrha, ne vrijedi. Ništa ne vrijedi.

Shvativši da je već 23:00 krenula sam ka hotelu. Izašla sam ispred i moj internet je istekao. Divno, nemam navigaciju. Srećom, zapamtila sam ulicu. Međutim izašla sam na drugi izlaz i vidjela sam da idem u pogrešnom smjeru. Prišla bih nekome ali sam shvatila da je već ponoć, prići nekome tek tako u sred New York-a i još da mu kažeš da ne znaš ni gdje si ni šta si nije pametna ideja. Polako sam vidjela da se ulice pune ljudi polako prazne pa je i taj prizor dovodio moj želudac do prevrtanja. Šetajući, ušla sam u pekaru i upitala radnika za Wi-Fi.

Činjenica da lik priča samo španski toliko me iznervirala  da sam počela da psujem na srpskom i onog ko ga doveo na sred Manhattan-a da radi i kud ga meni posla. Čovjek me  je gledao sa poluosmjehom  i nakon moje paljbe mahnuo mi je rukom.  Izašla  sam iz pekare i naišao je lik koji je donio hljeb i uputio me ka mom hotelu. Opet, na svakih 20 m sam pitala nekoga da li idem u pravom smjeru, policajca, čovjeka koji radi na parkingu ispred hotela, a na sami ulaz u moju ulicu pomogao mi je beskućnik u odjelu Deda Mraza. 

Na ulazu u ulicu, na 5 minuta do hotela, osjetila sam korake iza sebe, na staklu od telefona vidjela sam da me neko prati.  Brzo sam uzela telefon, i mahnula liku koji je stajao ispred mog hotela i pravila se da kao pričam sa njim. Ovdje sam, vidim te, pričala sam praznom telefonu i molila Boga da me neko baš tada ne pozove. Osoba iza mene je brzo prešla na drugu stranu, a lik kome sam mahnula me gledao zbunjeno.

• Sada sam htjela da zovem Neru da te pita gdje si – rekla je Arnela.
• Šta je osobo, jesi to se izgubila u New York-u, nije ti ovo Čajniče – provokatorski je upao Zoran.
• Nisam, samo sam šetala .

Zadnji dan. Idemo iz grada užurbanog života, isprogramiranog u milisekund.  Idemo iz Amerike. Sjedila sam u hotelskoj sobi i razmišljala da li ću se ikada vratiti ovamo. Amerika je na mene ostavila veliki utisak, Amerika je zaista zemlja slobode. Sišli smo na recepciju da se razdužimo, a ja još uvijek nisam odustala i zaboravila na duplu cijenu sobe, opet sam tražila menadžera. 

Divna žena na recepciji, ne ona prva, objasnila nam je da su novac poslali u banku, a da će nam oni poslati čekom. Žao mi je gospodine sa recepcije, ali izgleda da sam ovu lekciju prošla besplatno. Ako ste mislili da su ovi dani bila velika avantura, ja ću ipak najviše pamtiti završnicu zbog koje sam mogla da zakasnim i na let.

Stopirali smo kofere koji su kasnili preko ups-a dvije ulice od našeg hotela. Odlučili smo da odemo po njih prije leta. Zoran je stalno govorio da ima loš predosjećaj u vezi tih kofera i bio je u pravu. Na preuzimanju kofera  čovjek nam je rekao da je pet kofera tu, a šesti, greškom sistema je poslat na adresu u hotelu i stiže u 17:00 h. Divno, a nama je tada let. Već svi preznojeni čekamo nestrpljivo da vidimo čiji kofer nedostaje.

Nedostajao  je Zoranov. Arnela i Kalkan su otišli na aerodrom, a nas dvoje smo krenuli u potragu za koferom,  asfaltom kojim su vjerovatno prošli milioni ljudi sa sličnom brigom kao mi. Prvo, izrazito bezobrazan lik nije nam htio dati niti jedan broj koga možemo kontaktirati i ušli smo u raspravu. Rekla sam da se neću skloniti sa pulta, dok ne dobijem broj. Nakon što sam dobila broj, javila mi se najdivnija žena ikada koja nam je mnogo pomogla. Rekla nam je da idemo u hotel gdje smo bili, a da će ona do tada kontaktirati vozače.

Uletjela sam u taksi. 18 w, 25th st, rekla sam taksiti i počela da urlam kako mrzim New York. Čovjek se smijao govoreći mi da se smirim i da nisam prva koja ga mrzi. Prvog dana sam se pitala kuda svi ti ljudi žure, a sada evo živim život tih ljudi, tipično za NYC, žurim. Žurim u hotel, žurim u taksi, žurim na let. Žurim. Nakon što smo došli u hotel, nazvala sam ženu i ona mi je rekla :

• 26th st, 28 building.

Otrčali smo brzo u susjednu ulicu, i počeli da tražimo 28 zgradu.  Međutim nigdje je nismo vidjeli. Da li je moguće da mi se to dešava, niko u ulici ne može da nađe tu zgradu. Vidjevši na sat da već uveliko kasnim, zamolila sam nekog kineza da otvori google maps. Nestpljivo sam uzela njegov telefon i počela sama da tražim zgradu, a on je iza mene išao i govori mnogo brzo od čega sam razumjela sam bitch, bitch, bitch. Vratila sam mu opet telefon i pozvala ženu, rekla da smo u 26st i da ne vidimo ni jedan ups kamion.

Žena me je mirno saslušala i rekla da je došlo do greške da su oni u 25 st. I tako uganjali smo kofer nakon skoro sat vremena, lutanja, trčanja, vrištanja po sumanutim ulicama. Našli smo kofer na 10 m od našeg hotela, kofer koji je stajao od 9:00 h tu. Zanimljivo baš kada smo išli po naše kofere, gdje smo ih blokirali, prolazivši pored ups-ovog kamiona Zoran je prokomentarisao kako se možda naši koferi nalaze tu. Nalazio se, njegov.  Ludi, iscrpljeni ali srećni jer smo uganjali  taj nesretni kofer, sjeli smo u prvi taksi, New York-ov žuti i krenuli ka aerodromu, konačno srećna što se mičem iz ludila i žurbe, i tužna što napuštam Ameriku.  Stigli smo na let u zadnji čas. Od toliko umora nisam ni razmišljala više gdje idem, šta napuštam, da li mi je žao ili nije.  U Amsterdamu sam prelistala instagram, i vidjela da su moji drugovi izbacili slike i pozdrave Americi :

• Goodbye America
• I am gonna miss you so much
• I wish that we could stay here forever. ..

Zavidjela sam im na slobodnom vremenu koji su potrošili na prisjećanje o uspomenama iz Amerike, ali opet i moji zadnji sati u Americi su nove, posebne i nezaboravne uspomene.

Ameriko, jedva sam stigla kući. New York, nikada te neću zaboraviti.