Work and travel program - jedino čega se kajem u životu

Generalno, u životu se kajem za malo toga. Ako bi me pitao na skali od 1 do 100, koliko sam zadovoljan svojim životom, rekao bih nekih 95. Samo da zdravlje posluži ljude oko mene i moj život je savršen. Ali, ako bi postojala jedna stvar zbog koje se kajem u životu, bio bi to Work and travel program.

Najveća greška mog života.

Ali, ne u onom obliku na koji možda misliš. Ja u suštini nikada nisam bio na ovom programu, iako znam dosta ljudi koji su išli. Pričali su mi neke stvari i to je to.

Ali, znaš šta se desilo?

Više ne znam ni sam kako, ali nekim spletom životnih okolnosti upoznam ekipu iz agencije Experience Work and Travel iz Banjaluke, koja organizuje work and travel program.

I tako, kroz neku neobaveznu priču dođosmo na temu Amerike, gdje im ja ispričam kako sam uvijek želio da saznam više o životu u Americi, te da mi je zaista žao što u “moje vrijeme” program nije bio toliko popularan. Tek pred kraj faksa vidio sam ljude da već masovno idu na ovo.

A ja tad u Bratislavi na Masteru. Još par ispita do kraja. Gdje ću sad ostavljati to sve i ići raditi u Ameriku.

I sad, od te kafe do koje sam vjerovatno smatrao da nema teoretske šanse da ikada u ovom životu odem na ovaj program (jer jedini način da se prijaviš je da si student), našao sam se na letu za Njujork, u pravcu mjesta Lake Placid, za koje sam do tada samo površno čuo. Upravo me čeka moja sopstvena verzija ovog programa. Skraćena doduše, ali sa svim dobrim i lošim stranama koje idu sa radom u Americi preko ljeta, o kojima želim nešto više da ti kažem.

Mislio sam se prvo što mi treba ovo. Šta ću ja sa nekom grupom neiživljenih klinaca kojima je većinom samo do partijanja, konzumiranja alkoholnih pića visokih procenata i povremenih sumnjivih radnji sa relativno nepoznatim osobama, do kojih je došlo upravo usljed konzumacije pića visokih procenata.

Ja sam. Njih više od 100.

Ali znaš šta?

Kada sa ove tačke pogledam svoj boravak u Americi i čitav work and travel program, mogu reći da ako ću za nečim žaliti kroz život, to će biti što nisam uspio da doživim puno verziju ovog programa. Onu od četiri mjeseca, gdje provedeš ljeto u Americi radeći tamo kao punopravni građanin.

Kada odrastaš ovdje na ovom brdovitom Balkanu, mnogo stvari baš i nije kao što bi trebalo da bude. Kada kažem ovo, posebno mislim na činjenicu što u velikom broju zemalja ne možeš da radiš. Ne mogu ti opisati koliko me to nekad iznervira. Koliko mi je poslova propalo baš zbog te vize.

Jako sam želio otići i raditi u Portugal ili Irsku, sve dok nisam shvatio da zbog jednog jedinog dokumenta, dimenzija 12 x 9 cm, koji ovdje nazivamo pasoš, a na kome piše Bosna i Hercegovina na tri ista jezika koja iz nekog razloga nazivamo različitim imenima, ne mogu to da ostvarim. Ne mogu da idem negdje, samo zato što sam rođen ovdje. Boli te ta činjenica kad shvatiš da je danas, ove 2018. godine, kada mislimo da smo tehnološki mnogo napredniji, činjenica odakle si, često bitnija nego to šta si i šta znaš da radiš.

Stoga je sama činjenica da prijavom na ovaj program možeš legalno radiš u Americi, onako wow.

Ej, prijavljen si u Americi!

Primaš platu i plaćaš porez kao svaki normalan građanin. Imaš i socijalno za ne daj Bože. U prilici si da doživiš sve one stvari koje si vjerovatno gledao samo na filmovima.

Zar to nije sjajno?

Mada, work and travel program nije za svakoga.

Ono što moraš shvatiti je da bi doživio sve ovo, moraš da izađeš iz zone komfora. Iz onog ušuškanog mjesta u kojem si navikao da budeš i gdje je sve baš onako kako ti paše. Moraš shvatiti da u Americi nećeš imati mamu, tatu i druge ljude na koje računaš da se brinu o tebi. Vjerovatno ćeš po prvi put biti sam.

Sam ćeš da se brineš o tome šta ćeš jesti. Od čega ćeš platiti tu hranu. Kako ćeš je skuvati. Da li uopšte znaš kuvati?

Gdje ćeš prati svoje prljave stvari i sušiti ih. Moraćeš naučiti i peglati, jer, ne možeš zgužvan među ljude.

Moraćeš naučiti koegzistirati sa drugim, do tada nepoznatim ljudima. Sa njima dijeliti stvari i provoditi dobre, ali i one teške trenutke. Za sve gluposti koje napraviš, sam ćeš odgovarati. Vikendi više neće biti period kad se bleji po gradu sa drugarima, jer se ovdje vikendom nerijetko radi.

Generalno, neće ti biti lako.

Ali vidi.

Ovako se postaje odgovorna osoba. Ovako se postaje neko ko je sposoban da brine o drugima i da ima porodicu. Ovako se postaje čovjek.

Sistem u kojem živimo je konstruisan na način da jedino što treba da radimo dok smo mladi je da završavamo škole.

“Samo ti sjedi i uči. Nemoj se brinuti za druge stvari” – često su govorili moji roditelji.

Ljudi moji, koliko je ovo pogrešno!!!

Pa na zapadu mladi počinju da rade dok su još u srednjoj. Po marketima, restoranima brze hrane, benzinskim pumpama. Ne bitno. Uče se radnim navikama. Tome kako zaraditi novac. Vještinama koje su bitne za život.

Ponekad mislim da bi trebalo da postoji poseban faks o tome kako zaraditi novac. Svi te uče razne poslove koji bi nekada trebalo da ti donesu novac, ali niko ti nikada ne kaže na koji način ćeš doći do njega. Realno, ne uče te ono od čega ćeš da živiš.

Ono što ti želim reći je da mislim da smo odrasli na način da nas plaši svaki izlazak iz zone sigurnosti, a svaki pokušaj učenja nečega novog, često završi sa komentarima: “nemoj to dirati, pokvarićeš” ili “pusti to meni, ja ću”.

Bar meni ovo uvijek govore čim se dohvatim lopate na selu. Možda nisam neki vješt sa lopatom, ali daj mi bar da naučim majku mu. Kako ću biti dobar, ako mi nikada ne daš da radim?

Isto tako, mnogi nas pokušavaju ubjediti da je ovdje najbolje, te da se samo ovdje živi. “Oni tamo samo rade, nemaju vremena ni da se zabavljaju” – čest je komentar prosječnog Balkanca.

A nerijetko smatramo da svaki boravak u nekoj dalekoj zemlji, naglo povećava rizik za ubistvo, silovanje ili neke druge ružne stvari.

Ali, nemoj slušati ove gluposti. Svijet ni izbliza nije opasno mjesto kakvim ga ponekad percipiramo. Gdje god da budeš putovao, pronaći ćeš divne ljude, uvijek spremne da ti pomognu. Pronaći ćeš nove stvari u kojima uživaš. Nova mjesta za koja nisi znao ni da postoje, a koja pričaju priče kakve nisi ni sanjati mogao.

Živi život punim plućima! Radi stvari koje zaista želiš! Kada ustaneš svako jutro, pogledaj se u ogledalo i zapitaj se da li je dan koji je pred tobom onakav kakav želiš. Ako jeste, svaka čast kralju, ti živiš život!

Ako nije, mijenjaj nešto. Ne daj da se zavučeš u magični krug u kojem nisi srećan. Nema ništa gore nego kada čujem da kažu “Samo ćuti i radi. Nek je posla”. To je strašna glupost. Zašto treba da radiš nešto čitav život, ako ne uživaš u tome. Smisao života nisu kuće, pare i bjesni auti. Smisao života su iskustva!

Ne dopusti da se zbog nečeg kaješ! Nikad!

I da.

Sa onom grupom naizgled neiživljenih klinaca sa početka priče, na kraju sam postao prijatelj. Shvatio sam da im nije samo do opijanja i nekih drugih stvari.

Proveo sam sate sa njima. Na basketu. U izlascima. Osvajanju planina. Kupanju u jezeru kad vani pljušti kiša. Zajedno smo doživjeli jedno novo iskustvo. Ono američko. I mogu ti reći da mi se baš sviđa i da im zavidim.

Zavidim im na svim iskustvima koje će dobiti, a kojih vjerovatno još nisu ni svjesni. Na tome što će jednoga dana moći reći da su živjeli i radili u Americi i ponositi se sa time.

Što će investirati u sebe. Na pravi način. Pare će se zaraditi i potrošiti, poslovi će se mijenjati, ali iskustvo koje stekneš na ovaj način – ostaje zauvijek.

Nema te osobe koja ti to može oduzeti.