Sicilija – Agriđento, Taormina, Katanija i Scala dei Turchi

Agriđento, Taormina, Katanija i Scala dei Turchi. Bila su ovo sljedeća mjesta koja sam imao u planu za posjetiti na ovom ostrvu, nakon što je prvi putopis sa Sicilije, prošao u Palermu, nastavio sam dalje ka Agriđentu. Za Agriđento nikada prije dolaska ovdje nisam ni čuo. Nina ga je izguglala negdje na netu. Ali ok, poznaje Italiju bolje od mene, a na slikama se čini zanimljivo.

Na stanici nas kupi Fabio, simpatični Italijan kod kojeg ćemo noćiti. Visok je za Italijana. Mjeri gotovo 1.90. I miran je. Ne priča toliko. Dok nam na italijanskom objašnjava šta možemo da radimo u ovom mjestu, vrijeme kao da zastane na trenutak. Za razliku od temperamentnih Sicilijanaca, Fabio je laganica. Tih, umjeren, miran. Nema galame i buke. Lagano priča.

• Jesi li rođen ovdje? – pitam ga
• Da da, odrastao sam u Agriđentu. Tu sam čitav svoj život.

Ako pitate wikipediju, reći će vam da grad vuče korijene iz velike starogrčke, kasnije rimske naseobine Agrigentuma, čiji ostaci spadaju u najočuvanija antička nalazišta u cijeloj Evropi, pa su pod zaštitom UNESKOa još od 1997. godine

Ono zbog čega svi dolaze ovdje je ovo.

Hram Konkordija, sagrađen u 5. vijeku prije Hrista, pronaćićete na svakom magnetu, razglednici ili suveniru sa ovoga mjesta. Zajedno sa ostalih 7 (manje očuvanih hramova), čini takozvanu Dolinu Hramova – Valle dei Tempi.
Proveli smo ovdje nekoliko sati. Obišli hramove posvećene Veneri, Zevsu, Olimpu i Vulkanu. Obišli smo i jednu grobnicu. Uz mnogo muke pronašli i statuu posvećenu Herkulesu. Na momente bih sam sjeo na prvi kamen koji bi naišao i posmatrao ovu panoramu. Pitam se ko je sve nekada davno hodao ovim prašnjavim putem? Kako su gradili ove hramove? Kolika fontana priča se krije iza ovog mjesta?

Po dolasku u sobu, ponovo stavljam na ramena neki jogurt koji sam uzeo. Danas je još gore. Zateže do te mjere da sam siguran da nikada više za života neću izaći negdje bez kreme za sunčanje. U glavi mi odzvanja mamina priča, koja me vječito upozorava na ovo.

Ali i dalje mi nije jasno… Gotovo nikada ne gorim, a sada sam svega dva- tri sata bio na suncu. Na temperaturi ispod 30 stepeni.

Iz Agriđenta smo isplanirali da odradimo još jedan zanimljiv izlet. Ovoga puta, idemo ka mjestu Realmonte, gdje se nalazi Scala dei Turchi, koja svojom bjelinom i stepeničastim izgledom podsjeća na turske Pamukkale.

Mjesto je ime dobilo od riječi scala – što znači stepenice i činjenice da je nekada u prošlosti bilo pod čestim napadima Maura, islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike. Pa od toga to „dei Turchi“ (Stepenice od Turaka). Stepenice su nevjerovatno bijele boje i izgrađene su od sedimentnih stijena.

Prva stvar koju su nas upozorili prije dolaska ovdje je da nosimo kremu za sunčanje! Kako kažu, vjetar do te mjere šiba da u svakom momentu imaš osjećaj da ti je gotovo hladno i u suštini ne osjetiš jako sunce koje peče tokom čitave godine.

Poučen iskustvom iza Palerma, nisam se mnogo skidao. U najbjeljoj kombinaciji koju sam imao, kamuflirao sam se među bijelim stjenama, te Ninu gnjavio da pričamo na italijanskom. Znam da je smara, ali meni se toliko uči italijanski trenutno. Molim je da me koriguje kada god napravim grešku.

Nakon pet minuta, vidim da me jako često koriguje, ali i da lagano gubi interes za priču. Hoće cura da uživa. Prestajem sa insistiranjem. Naslanjam se na stjenu i prepuštam se ovom mjestu.

Razmišljam o Siciliji i koliko malo sam znao o njoj prije nego ću doći ovdje. Taj Agriđento koji smo posjetili juče, pa i ovo mjesto danas, toliko su posebni i neobični, a ja koji se smatram solidnim poznavaocem geografije, nisam imao pojma ni da postoje. Šta nas tek čeka narednog dana.

Naredni dan

Naredni dan put nastavljamo ka Katanji, drugom po veličini gradu na Siciliji. Ako bih trebao da je opišem u nekoliko riječi, koristio bih termine kao što su lijepe građevine, zujanje Vespi, riblje pijace, blizina mora.

Već u startu dočekao nas je zastoj u saobraćaju gdje je jedan autobus dobrih 10 minuta pokušavao da se progura kroz usku ulicu.

Desetine ljudi u isto vrijeme galami nešto na lokalnom dijalektu. Svađaju se šofer busa i drugog auta. Šofer busa i prolaznici. Oba šofera sa prolaznicima. Dolazi i neki biciklista kojem smeta situacija pa i on dobacuje koju.

Posmatram taj njihovom temperament i smijem se u sebu. Skroz su ludi! Nastavljamo ka Piazzi Duomo, strogom centru grada, u kojem se nalazi simpatična statua slona. Prema vjerovanju lokalaca, ovaj slon, kojeg u gradu zovu Liotru, štiti grad od svih problema i nedaća. Priča kaže, da kada čarobnjak po imenu Eliodoro, nije uspio da postane biskup Katanje, postao je bjesan i koristeći svoju magiju, oživio slona iz kamena. Eliodoro je kasnije zbog svojih vradžbina spaljen 778. godine, ali je njegov slon postao simbol ovoga grada.

Nakon silne bijeline koju smo vidjeli u Scali dei Turchi, u Katanji ćete vidjeti poveću količnu crnila. Naime, brojne građevine, a posebno ulice, napravljene su od crnog vulkanskog kamena sa Etne, tako da je jedan od nadimaka grada i Tamna kćerka Etne.

Upravo je ta Etna, koja je sa 3.330 metara predstavlja najviši aktivni vulkan u Evropi, razlog zbog kojeg ljudi kreću put Katanji. Stanovnici Katanje sa ponosom će vam pričati o njoj. Etna je čudesna, božanstvena. Jedina na svijetu.

Ali Etna ima i svoju tajnu stranu. Boje je se. Strijepe od njenog raspoloženja. Svi vam spominju 1669. godine, kada je od erupcije vulkana veliki dio grada ostao zatrpan, a zemljotres koji je usljedio nekoliko godina kasnije, gotovo je uništio čitav grad. Tako je Katanja obnovljena gotovo iz ničega u baroknom stilu, te se zajedno sa sedam drugih baroknih gradova u dolini Val di Noto od 2002. godine nalazi na UNESCO–vom popisu svjetske baštine.

Katanija šta posjetiti?

Dok šetamo gradom, dolazimo do Katedrala Svete Agate, fascinantnog zdanja sagrađenog 1078. godine. Tu je i Manastir Benedikta sa bibliotekom Ursino Rekupero u kojoj se nalazi čak 210.000 knjiga.

A zaustavljamo se i pored koje lokalne pijace. Katanija ima mnogo pijaca ove vrste.

Od silnog hodanja smo izgladnjeli, te odlazimo nešto da prezalogajimo. Popularna je granita, nešto nalik na sladoled, samo manje kremasto, a uzimamo i brioš, slatkasto tjesto, nalik na krofnu, koje umačete u granitu lagano.

U tom trenutku vidim da mi je stigao jedan mejl od Liju iz Kine. Trebamo da imamo video call za jedan posao u Kini. Nudi mi da radim kao teniski trener u nekom Chengdu, 4. najvećem gradu u Kini kako kaže. Spominje mi i da tu žive pande. Volim pande. Ninu zovem panda.

Nešto smo se kuckali ovih dana, slao sam joj svoj video i CV. Uslovi su mnogo dobri i baš želim da dobijem ovaj posao. Kako bih izbjegao buku, odlazim u obližnji WC gdje me Liju zove. Kaže da ću imati razgovor sa njenim šefom. Odjednom se pojavljuje neki simpatični Kinez. Teri mu je ime. Čavrljamo malo, te mi kaže da mu ličim na nekog glumca iz Fast and Furious! Vin Diesel sigurno nije. Pita me i koji mi je omiljeni teniser i kako bih postupio sa nevaljalim djetetom.

U ovom, prilično neozbiljnom i opuštenom razgovoru, postavio mi je jedno mnogo čudno pitanje.

• Da li si ti Srbin, Hrvat ili Bošnjak?

Nastaje pauza. Ne razumijem zašto ga to zanima. Ček ček. Kako uopšte zna da kod nas postoje tri nacije? E, on Kinez iz nekog grada od 14 miliona ljudi za koji ja nikada nisam čuo, zna da negdje u nekoj banana državi u Evropi postoje tri nacije.

• Srbin sam, ali stvarno mislim da to nije bitno. Ne vidim kakve to veze ima sa ovim. – govorim mu mirno
• Ne, ne. Naravno da nema. Samo sam te htio pitati da li mogu djeci u svojoj školi reći da si iz iste zemlje kao Đoković? Mi ga mnogo volimo i to bi nam značilo.
• Naravno da možeš, sve je to ovdje isto. –odgovaram kroz osmijeh.
• Odlično. Šaljem ti onda ugovor kroz pola sata. Pogledaj i reci mi kako ti se čini i kad bi mogao doći ovdje.
• To je to? Dobio sam posao? – pitam ga sav u čudu.
• Drago mi je da smo imali priliku da se upoznamo. Šaljem ti ponudu. Čujemo se.
• Spustio je slušalicu.

Je li se to meni čini, ili mi je Novak Đoković upravo sredio posao u Kini?!

Iz Katanje, idemo za Taorminu, malo mjesto u kojem kojoj se nalaze ostaci Grčkog pozorišta, sagrađenog na stijeni iznad mora, a koji datiraju iz 2. vijeka p.n.e. Dok putujemo ka tamo, Nina mi spominje kako je njena sestra Bilja prošle godine bila tu. Oduševila se toliko da hoće ponovo da ide.

Već po ulazu u grad, razumijem je. Čim prođete kroz veliku kapiju na ulazu, osjećate se kao da ste kročili u neki paralelni svet. U neku potpuno novu i bajkovitu dimenziju stvarnosti. Dok šetate kaldrmisanim ulicama ovog mjesta, sa svih strana će vam se ukazivati prizori prave Italije. Šareni balkoni. Prozori. Kućice.

Ulice su beskrajne. Gdje god da se okrenete, postoji neki prolaz koji će vas odvesti negdje, a sa svakom novom ulicom, ulazite u novi mali raj iz koga se pojavljuju miloni boja.

Centralna ulica prepuna je kafića i restorana. Kafići su mahom na stepenicama.

Trgovi su vrlo živi. Na svakom koraku vidjećete nekog slikara kako vas mami da vam uradi portret ili simpatičnog muzičara koji vas poziva da ga poslušate i bacite mu koji evro. Djeca se igraju, zaljubljeni parovi slikaju. Stičem dojam da bih ovdje mogao da živim. Nekada tamo. Kasnije. Kad mi opadne nivo energije.

U centru grada, naćićete Gradsku katedralu (Duomo). Doduše, ona ustvari nije katedrala, već normansko-arapska crkva.

Nema one buke i trke. Sve je nekako mirno. Lagano. Despacito.

Nailazimo i na ovaj savršeni pogled.

Nekada davno, tokom 19. vijeka, kažu da je Taormina bila „sicilijanski Monte Karlo“ za englesku aristokratiju. Jedina razlika je što nije imala vladajuću porodicu, niti  se kockalo. Sicilija je bila Taormina. Upravo  ovdje D. H. Lorens je u svom dobrovoljnom izgnanstvu dobio inspiraciju da napiše roman „Ljubavnik ledi Četerli“, jednu od najstrastvenijih i najerotičnijih ljubavnih priča tog doba.

E sad, ako je vjerovati lokalcima, na Taromini se nalazi najbolji pogled Sicilije. Bolji čak i od onog od maloprije. Nalazi se u grčkom amfiteatru (Teatro Greko), sagrađenom još u 3 vijeku p.n.e. Pogled je hvaljen najviše iz razloga što kombinuje dvije stvari – pogled na vegetacijom prekrivena brda istočne Sicilije i pogled na ostatke ovom prastarog amfiteatra.

Da li je zaista najbolji pogled Sicilije, prosudite sami.

Završavamo obilazak amfitetra. Krećemo ka stanici gdje nas uskoro očekuje bus za nazad. Vidim Ninu kako zastade na sekund. Našla je neki neobičan sladoled. U hljebu je. Isti onaj slatki kroasan brioš. Iako sladoled možda u kombinaciji sa hljebom i nije nešto što biste spojili, ovaj sladoled na slici jedan je od najboljih koje sam ikada probao.

Sjedamo u bus. Bacam pogled ka amfiteatru kod kojeg smo maloprije bili. Već mi fali taj pogled. Oduševila me Taormina kao i čitava Sicilija do sada. Toliko je raznolika i šarena. Drugačija je nekako. Ima dušu. . Istu onu koju sam vidio dok sam boravio u Portugalu. Katanija, Agriđento, Scala deo Turchi. Svako mjesto ima svoje nešto.

Već planiramo sljedeći dan. Idemo na Etnu. Ali, to je ipak neka druga priča…

P.S. Ukoliko vam se nakon ovog teksta putuje na Siciliju, ostavite oglas na stranici tražim saputnika za putovanje.