SICILIJA – (vodič za putovanje u divljinu Italije)

Bio je stariji čovjek sa nekih 60-tak godina. I dalje jaka crna kosa i preplanulo lice, u kombinaciji sa sitnom posturom, davali su naznaku da je Sicilijanac. Na sebi je imao crnu kožnu jaknu ispod koje se nazirala majica sa natpisom „Tut a post“ (sve je na mjestu). Primjećujem i njegove ruke. Prave radničke. Vidi se da su prošle kroz mnogo toga. Prišao nam je, ljubazno i u želji da nam pomogne rekao „Čuvajte te torbe i pazite okolo! Ovo je Sicilija.“

Naš prvi kontakt sa Sicilijom. Naš prvi kontakt sa Palermom. Prva rečenica koju mi je neko uputio na ovom ostrvu. Pazi se, neko može da te pokrade! Budi oprezan!

Gdje sam ja to došao, razmišljam u sebi. Zar je ovo ta Sicilija?!

Nekoliko sati nakon slijetanja u Trapani, uzimamo bus i krećemo ka Palermu. Dolazimo u smještaj gdje ostavljamo stvari za koje nas je onaj deda upozorio da bi mogli ostati bez njih. Situaciji ne pomaže činjenica da smo praktično smješteni u nekom polu getu, mjestu prepunom Arapa i crnaca, koje više liči na Bliski istok, nego na neki grad u Italiji.

Gdje god  bi se okrenuo, prizor je bio isti. Smeće, prljavština. Gomila ljudi koja ne skida pogled sa vas i koja vas vidi kao bijelog turistu sa nekim aparatom koji je došao tu da se nagleda njihove bijede.Kroz glavu mi prođoše sve one priče o kriminalu na Siciliji. Svi oni brazilski filmovi i priče o favelama. Jeste da ovdje za razliku od favela, niko ne bude izgubljen i nikada ne pronađen (valjda), po prvi put u životu, osjetio sam se pomalo nesigurno.

Neprimjetno stavljam ruke u džep i prepipavam se. Novčanik tu. Pasoš tu.

Sicilija – Palermo informacije

Prije dolaska na Siciliju, o Palermu sam znao jako malo. Izguglao sam neke osnovne stvari vezane za ovaj grad. Međutim, što sam stariji i što više putujem, osjećam da prestajem da provodim sate istražujući po netu sve znamenitosti mjesta u koje idem. Jednostavno, želim da me nešto raspameti. Da me ostavi bez teksta. Hoću da doživim taj osjećaj, da mi srce zatitra od ljepote nekog mjesta. Da se onako istinski u sebi nasmijem i zahvalim onome gore za to što sam sada tu.

Neću da se osjećam da sam prije dolaska u grad već bio u njemu i da znam sve manje-više o njemu. Hoću da doživim mjesto u trenutku. Tad, kad sam tamo, te da ga pamtim po odlasku.

Tako je bilo i sa Palermom. Pustio sam mu da me iznenadi. Kao i čitava Sicilija. Da mi pokaže sve ono drugačije što ima i da mi otkrije sve tajne koje se čuvaju u njemu.

Šta posjetiti u Palermu?

Arhitektonski najbolja stvar koju ćete pronaći u Palermu je njihova katedrala, koja tu stoji još od 1185. godine.

Zanimljivo je spomenuti da unutrašnji dio katedrale posjeduje jedan poseban heliometar. On se sastoji od rupice na jednoj od kupola od koje se projektuje slika sunca na podu, gdje je linijom od sjevera ka jugu označen ljetni i zimski period, kao i horoskopski znakovi s datumima.

Pored katedrale, obavezan je i Teatro Massimo, treća najveća opera u Evropi i najveća u Italiji!

Da, dobro ste čuli. U Palermu, gradu mafije, kriminala i svega što ne valja, nalazi se treća najveća opera na svijetu, veća i od čuvenske milanske skale o kojoj ste vjerovatno nekada učili na časovima muzičkog.Ukoliko ste gledali treći dio Kuma, možda ćete se sjetiti posljednje scene, koja završava upravo na ovom mjestu. Imate čak i mogućnost specijalne ture posvećene samo Kumu. Ture su na raspolaganju svakoga dana od 9.30 – 6, a cijena karte je 8 evra.

E sad, kad ste već u trećoj najvećoj operskoj kući u Evropi, zašto ne pogledati operu? Je li tako?

Iskren da budem, nikada do tada nisam bio na jednoj operi. Stidim se svoje kulture u tom trenutku. Ne zato što je ne volim, već zato što podneblje u kojem živim, prosto ne propagira operu kao nešto što morate doživjeti. Kod nas ljudi uglavnom idu u pozorište i kino, na utakmice i koncerte, a opera je nešto o čemu se sluša na televiziji. Nažalost.

Međutim, Nina kao nekadašnja balerina, bila je više nego odlučna u namjeri da pogledamo Labudovo jezero koje je bilo na repertoaru tog dana.

Za nekih 30-tak evra kupili smo karte, ušminkali se, te zajedno sa grupom srednjovječnih i vidno imućnih bakica, zauzesmo svoje mjesto među publikom.

Sama scena, ambijent i sva ta atmosfera, bilo je nešto što nikada do sada nisam imao priliku vidjeti. Neopisivo! Da me je neko tog trenutka upitao u kojoj se godini nalazim, rekao bih da me neko vratio nazad nekih 50 godina. Tako zamišljam taj period. Fin, profinjen. Kultivisan. Nekako gospodski.

Gledam u Ninu. Vidim kako joj lagano suze radosnice idu niz obraze. Mnogo joj znači ovo. Ovo je njen svijet. Nešto uz šta je odrasla. Mnogo mi je drago zbog nje.

Dok gledam ljude kako izlaze iz sale, spazih jednog starijeg gospodina, kako u svom crnom sakou, sa svilenom sivom kravatom i stavom na kojem bi mu pozavidio bilo koji sportista, držeći ženu za ruku, komentariše scenu iz opere. Ne znam iz kojeg razloga, ali u trenutku mi se učinilo da vidim svog dedu. Imaju iste brkove. Te uske brčiće koji su se nekada nosili, a danas nisu mnogo popularni. Imaju i taj uspravni stav. Dok ga analiziram, počinjem da se prisjećam svog dede.

Naviru mi sjećanja na sve stvari koje smo radili zajedno… Kako me je naučio da napamet recitujem čitavu Zmajevu Radosnicu, iako ni slova nisam znao. Kako mi je pravio drveni sat sa kazaljkama i učio me da gledam na vrijeme. Kako sam imao prvi luk i strijelu u čitavom selu. Sjećam se kako mi je poturao jaja pod deku i govorio mi da ih ja nosim! Nisam bio baš najbistriji klinac izgleda. Sjećam se kako se ponosio kad sam osvojio prvi put pehar u tenisu i kako mi je za polazak u prvi razred osnovne škole ispekao čitavo janje.

Mnogo toga smo radili moj deda i ja. Sve do 20.avgusta 2000. godine, kada je taj jedan dan, koji mrzim i dan danas, uskratio da proživimo još mnogo toga zajedno. U novčaniku i dalje čuvam njegovu sliku. To je jedina slika koju uvijek nosim sa sobom, ako ne računam svoju ličnu. Često ga se sjetim i u sebi zahvalim za sve što je učinio za mene.

Žao mi je što kako godine odlaze, polako zaboravljam neke stvari vezano za njega. Njegov glas mi je na izmaku sjećanja. Tu negdje, na momente, uspijem da ga vratim. Ali, da ga čujem na ulici, pitanje da li bih ga prepoznao. Nedostaju mi njegovi pametni i razumni savjeti. Njegova smirenost i trezvenost. Taj osjećaj da sa njim mogu da pričam o svemu, a da me on pažljivo sluša i savjetuje.

Možda mislite da ga hvalim samo zato što je moj deda? Ali pitajte bilo koga ko ga je poznavao. Svi će vam reći koliko je dobar i plemenit čovjek bio. Nema mu ravnog. Ako budem imao sina, volio bih da mu dam ime Dušan po njemu.

Vraćam se lagano u realnost. Sad i meni lagano suza ide niz lice. Nije radosnica.

Nakon izlaska iz sale, vraćamo se u realnost Palerma. Kaotičnu realnost, gdje od buke motora i njihovih sirena vrlo brzo zaboravite da ste maloprije dva sata sjedili u tišini i miru.

Mada, na momente osjećam da mi se dopada ovo stanje. Neobično je i divlje. Volim divlje. Volim sve što je drugačije i van svih normi. Uvijek sam bio onaj koji ide kontra svih. Svi idu tamo, ja idem ovamo. Svi rade jedno, ja pucam neku svoju priču. Milan mi kaže da mu neko izloži na papir 100 ideja i pita ga koja je Robijeva, u sekundi bi znao.

Dok šetamo ka našoj sobi, primjećujem da se u svakom bloku kuća nalazi barem jedan oltar!

Neki su skroz mali, u njih jedva stane jedna slika i svijeća. Drugi su opet malo veći i dominantniji. U njima stoje najčešće slike i skulpture svetaca, svijeće i cvijeće. Uviđam koliko su religiozni.

Naredni dan odlazimo i do luke. Rano jutarnje sunce u kombinaciji sa nepregledno dugim šetalištem, išaranim brodićima raznih boja, čini da ovo jutro počne na najbolji mogući način.

Tu smo neko vrijeme. Sjedimo na obližnoj klupi i degustariamo neko lokalno čudo. Pani ca Meusa se zove. U prevodu, hljeb sa slezenom!

Sa radoznalošću probavam, ali jedva uspijevam da progutam komad koji sam stavio u usta. Kontam da je činjenica da jedem hljeb sa slezenom trebala da zvuči kao upozorenje da možda neću biti oduševljen okusom.

Krećemo dalje ka gradu gdje obilazimo Palazzo Normani i Capellu Palatinu. Ali ono što me posebno oduševilo je fontana Pretorija. Postoji jedna kul priča  vezana za ovu fontanu na kojoj se nalaze glave 12 grčkih bogova, zajedno sa nekim životinjama i mitskim bićima.

https://www.instagram.com/p/BhmxDt7l3Kn/?taken-by=rio_price_sa_putovanja

Naime, ona je prvobitno napravljena za Firencu, ali je nakon nekog perioda prebaciše u ovdje u Palermo, a danas je centralni objekat trga Pretorija i jedno od obaveznih destinacija svih turista.

Tu nastade i možda najbolje slika sa ovog putovanja.

Odlazimo i do oficijelne prodavnice lokalnog fudbalskog kluba. Sicilija ima dva poznatija kluba, Palermo i Katanju. Buraz mi navija baš za ovaj prvi. Kako bi se oduševio da je ovdje! Strast koja postoji za fudbalom na ovom ostrvu, ne može da ugasi ni činjenica da je nekada vrlo uspješan klub sa roza dresovima, ove godine ispao iz lige.

Kao razlog, navode se ekonomske malverzacije, krađa, korupcija. Sicilija i mafija nažalost uvijek idu pod ruku nekako.

Ali, uprkos tome, utakmice gore. Stadion je pun. Dresovi im se prodaju na kile. Živi se za klub! Živi se za Palermo!

Dok izlazimo iz klimatizovane prodavnice, pogledah na sat i vidjeh da je već prošlo podne, a da nismo ništa jeli. Sjetih se da smo negdje pročitali za jednu pijacu na kojoj možete svašta da se nađe. Zove se Vuccira (na sicilijanskom haos). Gledam na mapi. Blizu nam je.

Vuccira je uz Ballaro i Capo, najveća pijaca ovoga grada. Sigurno je najpopularnija, a količina šarenila koja se nalazi ovdje, može pod ruku da stane sa bazarima u Istanbulu i Maroku.

Ovdje ćete naći bukvalno sve što vam padne na pamet, od šnicli sabljarki, preko paradajza sušenog na krovu kuće na suncu, pinjola, tikvica dugačkih i po metar, začina za koje nikada niste čuli, minijaturnih banana i ko zna čega još.

Kao veliki ljubitelj neobične hrane, bio sam u dobrom iskušenju da sav novac koji sam imao u tom trenutku potrošim na kojekave lokalne specijalitete. Sicilija je egzotična prestonica Evrope kada je u pitanju hrana. Na kraju, odlučismo se za ove dvije stvari.

Ovo prvo što vidite je razno povrće čije ime i ne znam. Grilovano je na neki sebi svojstven način i začinjeno lokalnim začinima. A ako se pitate šta su ove dvije kuglice, u pitanju su “arancine” i punjene su povrćem i mesom. Nisam mogao da provalim šta još stavljaju u njih, ali ove dvije kuglice, dobra su konkurencija velikoj porciji ćevapa kada su kalorije u pitanju.

Onoga trenutka kada padne noć, ovo mjesto pretvara se u pravi noćni klub na otvorenom, gdje vam flaša vina košta 1 evro, a mogućnost da razgovarate sa lokalcima uz domaću klopu, neprocjenjiva je.

A kad smo kod lokalaca.

Narod na Siciliji

Sicilijanci su raja. Veoma susretljiv, temperamentan i ponosan narod. Vole svoje ostrvo. Imaju jednu svetinju, a to je porodica. Za nju bi ubili, kažu. Vjerujem im.

Naviknuti su na taj banana sistem, koji je od Sicilije stvorio to što jeste. Mislim da u drugačijem društvu ne bi ni mogli da opstanu. Riječi poput korupcije, kriminala, česte su kao dobar dan i vidimo se. Od malena, djecu nesvjesno treniraju da žive na ovaj način. Da traže okolne načine rješavanja problema. Da ne budu budale i da ne mare mnogo za zakon.

Doduše, ne maltretiraju ih nekim Sejdić Finci glupostima i tome šta su rekli Dodik i Bakir, ali ako ih pitate za političare, fino će ih počastiti po kojom psovkom. Sad se uzdaju u izvjesnog Leolucu Orlanda. Kažu da je jedino on taj koji može da okrene stvari.

Naučeni su i da se ne žure. Ako u kafani naručite nešto, slobodno izađite, prošetajte. Svratite do obližnje prodavnice. Razgledajte malo okolo dok vam konobar ne donese ono što ste tražili.

Mnogo su susretljivi . Hoće da vam pomognu. Uvijek će vam pokazati put i potrudiće se da vam odgovore na svako vaše pitanje. Za sebe kažu da nisu Italijani. Oni su Sicilijanci.

Totalno su drugačiji od svojih zemljaka na sjeveru. Drugačiji im je i jezik. Pričaju sicilijanski, mada svi znaju i klasičan talijanski i bez problema će se prebaciti na njega ukoliko skontaju da ste stranac. Engleski,naravno, gotovo niko ne govori.

Hrana na Siciliji

Obožavaju i hranu.  “Jedite kao da vam je sutra zadnji dan”, nastalo je upravo ovdje. Iako su na moru, nemaju toliko morskih varijanti, već više jedu peciva. Otuda i objašnjenje stomačića kod većine njih. Da imam nekog kapitala, prva stvar koju bih otvorio u Banjaluci, bila bi sicilijanska pekara. Ukoliko ste neki biznismen sa kapitalom i čitate ovo, molim vas nemojte mi ukrasti ideju!

Probali smo toliko toga da više i ne pamtim imena. Međutim, ono najbolje su kanoli sa pistacijama i rikotom. Nehumano je koliko je ovo dobro! Mislim da bih oženio prvu ženu koja mi napravi ovo!

Najbolje plaže Sicilije

Sicilija posjeduje brojne plaže, a ako si u Palermo ona nabolja je svakako Mondello. Od Piazze Sturzo, uzimamo bus broj 806 i nakon vožnje od nekih 20-minuta nalazimo se na plaži iz snova. Kakva plaža čovječe!

Dok gledam u daljinu, čini mi se da beskrajno čistoj vodi i bijelom pijesku nema kraja. Iako je rani maj, sunce se ne šali. Gledam Ninu kako ulazi u vodu. Nećka se, hladno je, ali ipak ulazi. Puštam si na telefonu jednu stvar koju uvijek puštam kad sam na nekom ljetovanju, negdje na plaži.

Moj omiljeni Simple Plan feat Sean Paul – Summer Paradise.

Mnogo dobra osjećanja budi u meni ova pjesma. Mnogo volim ljeto, a ona me odvodi u najbolje moguće ljeto. Ono gdje vam je život laganica, gdje ste na plaži, kupate se, bez brige i problema. Gdje krema za sunčanje miriše na kokos, a u zraku se osjeća taj miris mora.

Toliko mi je dobro. Razmišljam kako svaki put kad sam na putovanju, moj život dobije neku novu dimenziju. Vrhunac prošle sedmice mi je bio što sam u dva dana odgledao šestu petu sezonu serije Suits, gdje je Mike konačno izašao iz zatvora, a Harvey nastavio da dominira serijom. Čovjek je ćaća, najjači lik u istoriji svih serija ikada snimljenih.

A vidi me sad.

Ležim na plaži u Palermu! Na ovoj savršenoj plaži. SIcilija i ja smo sada jedno. O Banjaluci i ne razmišljam. Dao sam otkaz prije par sedmica! Zaboravio sam na roditelje, kolege, prijatelje. Bojim se da ako bih češće putovao da bi ovo postalo trajno osjećanje.

Ponosan sam na sebe što sam si sam obezbijedio ovo putovanje. Od svoje dvije ruke, došao sam ovdje i uživam. Polako, ali sigurno postajem stanovnik ovoga mjesta. Jedan od lokalaca. Sicilijanac.

Ko bi rekao da toliko stvari može jedna pjesma da mi izazove?

Na sve strane čujem lokalce kako na lokalnom dijalektu dozivaju obližnjeg prodavca kokosa. Galame do te mjere, da bi da su u Banjaluci, neko do sada vjerovatno došao i rekao da se umire. Ali ovdje, to je sasvim normalno. Na sve strane pršti koliko su temperamentni.

Ali dugo smo na suncu. Sve kontam maj je mjesec. Tamnog sam tena, šta mi može. Po dolasku u smještaju vidim da sam dobro izgorio. Gorim. Ne znam kad sam bio crveniji jbt. Nina me gleda onako sažaljivo i komentariše mi kako sam izgorio.

Zezaš?

Stavljam neki lokalni jogurt koji sam tu našao, ali džaba. Duga noć me čeka, mislim u sebi..

Duga je i bila.

Sa onim ružnim osjećajem zatezanja na ramenima, gdje me čak i milovanje Nikolinine ruke izaziva bol, oblačimo se i krećemo za Agriđento, grad muzej na otvorenom, poznat po svojim hramovima, udaljenog nekih 150 kilometara od Palerma.

Sicilija dobija i svoje bolno iskustvo…

Na ovom mjestu saznajte, kako mi se dopao Agriđento u nastavku putopisa sa Sicilije.