Rad u Americi iz prvog ugla (priča jednog studenta)

Evo jedna priča o djevojci koja je ispunila, tako reći, ”Američki san”. Rad u Americi. Dragana Dujaković, apsolvent Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjoj Luci, prošlo ljeto je provela u Americi, a u daljem tekstu sažeti su njeni utisci, s toga vrijedi pročitati.

O ovoj, za naše prostore, neobičnoj ideji, Dragana nije dugo razmišljala. Dok su njeni drugovi sa fakulteta proveli nekoliko ljeta na drugom kontinentu, ona je odluku donijela preko noći. I dok su već svi bili spremni za odlazak, prijavila se. Dragana kaže da ako ste dobar student, znate engleski i imate avanturistički duh – nećete pogriješiti. Ona se u svemu tome pronašla, i počela pripreme, njeni ispiti i status na fakultetu bili su jedini zahtev za vizu koju je primila. Dragana priča da, kada je o svojoj neobičnoj ideji rekla svojim roditeljima, očekivala negativne stavove, ali od prvog minuta. na njenu radost, ona ima punu podršku.

Podržavali su je u svemu i priuštili joj sve za odlazak. Kako kaže, ona nije bila svjesna onoga što je nju čekalo, sve do poslednjih dva dana prije odlaska, uz uzbuđenje i suze, i radost i tugu. “Majka je bila tužna od samog početka, ali je plakala zadnjih 7 dana prije odlaska. Tata je bio u redu. Ja nisam gledala tako na to sve, nisam čak ni znala kako sam se osjećala. Samo kada sam vidjela da sam stavila život u kofer, nije nije mi bilo svejedno”, kaže ona.

Samo putovanje i njen dolazak su joj bila avantura, prvi pogled u Americi – Njujork, može li ona bolje. Lejk Plesid – mesto u kome je provela svoje najljepše ljeto je zaista malo mjesto, ali kako su dva puta održavane Zimske olimpijske igre, turistički je razvijeno i ima sve mogućnosti za lijep život. Radila je tri posla, prvo u marini, izdavajući kajake, drugi u restoranu koji služe hranu i treće – vjenčanje.

Kroz smijeh priča da nikada nije osjetila duh našeg vjenčanja. Dragana kaže da je nekada bilo teško, radila je 20 sati, ali to je vrijedilo. “Najvažnije je Amerikancima da budete dobar radnik i onda će vam pružiti sve. Može se dobro zaraditi, jer većinu to zanima. Posla ima, iako je sezona loša zbog kiše “, kaže ona.

Živjela je u kompleksu u kojem je bilo oko 45 ljudi – studenata iz RS, Srbije i Crne Gore. Ona naglašava da nisu bili drugovi, već divna porodica, jer su imali jedni druge i pomogli jedni drugima. Ona kaže da su njena najveća podrška u Americi bili Božana, Milica i Nataša – drugarice sa fakulteta koje su prošlo ljeto provele na istom mjestu, pa su joj ukazivali na mogućnosti Lejk Plesida.

Kako kaže, život u Americi joj se sviđa iz dva razloga, prvi što se cijeni rad, a drugo što niko ne brine o vašem životu- nikog ne zanima šta ste kupili, koliko imate novca i sl, kao što je slučaj kod nas. Svakog dana išla je na posao biciklom, iako nije bajker. “Moj najveći strah je sigurno bio bicikl jer ga nisam vozila ovde 10 godina. Ali danima sam se navikla, i postalo je sjajno, svaki dan sa tri drugarice sam se vozila na posao. Na nesreću nekoliko dana prije nego što sam otišala kući imala sam problem sa biciklom, gdje sam prošla sa malo više povreda, ali sve je bilo u redu “, rekla je Dragana.

Ona navodi da su Amerikanci potpuno drugačiji od nas, poznato “Zdravo” na ulici, a osmijesi poslani prolaznicima su potpuno normalni iako vas prvi put vide. Kako kaže, bili su zainteresovani za našu kulturu, život i običaje, i objasnila ih je dosta. “Nažalost, većina njih misli da smo mi Jugoslavija ili neko misli da je kod nas još rat.

Pričala sam im o našim običajima i proslavama, našim životima, našim gradovima, svi slušaju i ne vjeruju. Nije im normalno da vas neko počasti pićem (jer, kod njih svako sebi plaća), nije im normalno da mi pečemo svinjče ili jagnje za svaku feštu, niti da imamo tolike kuće. “Vrijeme joj je, kako kaže prebrzo prošlo, pored svih dobrih stvari koje je uradila i loših stvari koje su joj se dogodile, imala je stečeno i veliko iskustvo. Bilo je lijepo biti dio toga, ali bilo je teško oprostiti se sa Lejk Plasidom, Amerikom i njenom novom porodicom. “Radne kolege Amerikanci su stvarno bili pravi prijatelji, pomažući mi u poslu i svemu da se snađem.

Tamo sam stekla ne prijatelje nego sam dobila novu braću i sestre – iz Banja Luke, Novog Sada, Bijeljine, Subotice, Doboja .. bilo mi je teško da krenem kući i da se pozdravim sa svima jer neki čak i ostaju i nastavljaju svoj život u Americi, pa su male šanse da se vidimo za par godina. “Tugu joj je kako kaže u zaborav bacio Nju Jork, gdje je provela nekoliko dana prije nego što je došla kući. Sa velikom radošću priča o Nju Jorku jer je za nekoliko dana uspijela da posmatra stvari koje je do sada gledala samo na filmovima. Kaže da se trudala da ustaje rano i da obilazi grad, jer je naveče zbog svoje sigurnosti morala ostajati u hotelu.. “Nju Jork je divan, za turiste sjajan. Velike su mogućnosti za razgledavanje, ali grad je ogroman.

Ipak je u pitanju milionski grad i nemoguće ga je očistiti, ali treba se samo naviknuti. “Zbog problema sa letom, na aerodromu se zadržala dodatna tri dana, i ističe da je tu čak i najveći stres proživjela, jer kaže da, tako je blizu aviona ali ipak nije mogla da se ukrca. I ona sama to ističe kao ogromno iskustvo i kaže da joj je drago na neki način da joj se to dogodilo. Ona naglašava da je najveću podršku u svim “problemima” koje je imala dobila od Sanje Vasiljević – koja je takođe bila zaposlena u agenciji kroz koju je ostvarila svoje snove. “Kada sam stigla na aerodrom u Beogradu, vidjela sam svoje, pa sam ostavila sve muke u avionu. Najviše su mi nedostajali roditelji, moj brat i prijatelji, djeca koju sam učila i moja kuća. Ovde sam rođena i odrasla, ovdje me sve nekako veže, sve je milije i draže. Ali moram priznati da sam tamo bila srećnija.

Za mladu osobu, važno je proći kroz sve i vidjeti šta može i koliko. Ne ponesu čovjeka pare vjerujte mi,nego činjenica da vidite koliko vas ljudi poštuju kao radnika. Savjetovala sam svima koji imaju djecu da ih pošalju 2-3 mjeseca negdje (ali ne kod rodbine), nema potrebe da bude Amerika jer je stresna, ali u Njemačkoj, Austriji i tako dalje, jer je to veliko iskustvo i za roditelje i za dijete “. Rekla je:” Ja bih mogla započeti svoj život tamo, ali uvijek bih voljela da se vratim u svoje Brezičane. ”