Putovanje u Stockholm – priča o susretu u jednom hostelu

Nakon što je vrhunac boravka u Oslu bio upoznavanje Borisa Tadića, sa Dejanom sam se zaputio na putovanje u Stockholm. Razlog – avio karte za nekih 40-tak evra, ali i činjenica da do sada nisam boravio u Švedskoj. Dejana znam sa putovanja iz Maroka. Upoznali smo se na jednoj marketinškoj konferenciji tamo. Crnogorac je, ali živi u BG-u već neko vrijeme. Programira nešto. Mnogo je kul i opušten lik. Nikada nismo putovali zajedno, ali već vidim da ćemo se vrhunski slagati.

Stockholm šta posjetiti?

Da pređemo odmah na stvar.

Glavni grad Švedske koji sa svojih 800.000 stanovnika leži na 14 ostrva, je vjerovatno prva stvar koju ćete pronaći o Stockholmu na netu. Druga je da je to “Venecija sjevera”. Lokalci vole ovaj naziv. Ponose se još i svojim zelenilom, najmanjom stopom saobraćajnih nesreća i životnim standardom koji je među najvišim u svijetu. Ponose se i Ikeom. Nema sumnje da postoje interesantniji, moderniji i ljepši gradovi, ali po onome što se priča, Stockholm je laganica. Despacito. Ovdje su putovanja i lijepo vrijeme veoma česte teme razgovora. Priča se i o dobroj hrani. Za politiku i probleme ih boli briga, jer ih, bar sa tačke gledanja jednog Balkanca nemaju. Oni žive svoj neki život. Očito im dobro ide.

Španac u Švedskoj

Prva stvar bila je naći smještaj. Smještaj je preskup. Ne samo to, sve što pomislite da radite ovdje je preskupo. Najbolji dokaz toga je metro karta u jednom pravcu koja košta 4,20 evra! Ali, s obzirom na to da uvijek idem preko Couchsurfinga, tako smo uradili i ovaj put.  Nađosmo ga kod jednog Španca iz Mursije. Jorge mu je ime. Imali smo još nekog Indijca koji nam se javio, ali ovaj je bio mnogo bliži centru.

Sa malim zakašnjenjem aviona i popriličnim cimanjem da dođemo do grada, uveliko smo premašili vrijeme kad smo mu rekli da ćemo doći. Već je 11 naveče. Hladno je do te mjere da mi jagodice ne reaguju, dok pokušavam da mu otipkam poruku da ćemo kasniti. Nekako stižemo do njegovog doma. Da, u studentskom domu živi.

Pitamo neke ljude za njega. Niko ga ne poznaje. Zovemo ga. Šaljemo poruke. Ništa. Već je ponoć, a čovjek kao da ne postoji. Vidim neke stepenice tu ispred. Već se vidim kako na njima provodimo noć. Sjećam se priče iz Minhena. Ali odjednom na zidu ugledamo neki istrošeni papir sa rasporedom soba. Pronalazimo njegovo ime. Penjemo se i kucamo na vrata. Ne sjećam se kad sam zadnji put nekom ovako kasno kucao na vrata. Na pamet mi pada samo boravak u Bratisalavi, kad sam na jednoj studentskoj žurci u domu kucao Davideu na vrata u 4 ujutro da pjevamo Passangera. Hmm, i ovo je bilo u domu. Samo što ovaj put vjerovatno nemam nikoga da sa njim pjevam Let her go.

Omalena figura sa nekih 1.70, kovrdžave crne kose i onog “ne možeš da promašiš da je Španac izgleda” pozdravi nas na savršenom engleskom. Ulazimo u onu standardnu priču upoznavanja i ubrzo nam donosi neki dezert od jagoda koji je spremio. Spremio ga je samo za nas. Pita nas kako smo se odlučili za putovanje u Stockholm. Spominje nam da je u Švedskoj već pet godina. Studira engleski i španski. I da je jedno vrijeme radio kao scenarist na nekim španskim serijama. Pitam ga o kojima se radi, dok zamišljam neke telenovele i gluposti.

– Aguila roja i Internado. Te dve serije sam radio. – odgovara mrtav ‘ladan.

– Radio si na kreiranju scenarija za Internado? Zezaš?

– Da. Postoji nekoliko scena u toj seriji koje su čista moja ideja.

Tačno ne vjerujem. Internado sam nekada gutao. Sad pričam sa čovjekom koji stoji iza toga. Donekle.

Puštam nam i neku muziku. Podsjeća me na muziku iz filma Amelija Pulen. Ne volim muziku iz tog filma. Film mi je ok doduše. Ali ta muzika. Previše mi je depresivno sve to. Podsjeća me na neke teške trenutke i budi mi neku nervozu. Ne mogu više.

Već je kasno u noć i predlažem da je bolje da idemo leći. Sutra nas čeka mnogo toga.

Sutra

Sutra je. Prvi put ove godine navio sam sat da ustanem. Nakon dobrih sat vremena hodanja, oko 10  smo već u centru starog grada, poznatijeg kao Gamla Stan (stari grad). Uzeli smo neku mapu, pokupovali nešto hrane u lokalnom marketu i krenuli u istraživanje. Gamla stan je place to be, reklo bi se. Istorijsko mjesto, veselog kolorita, sa velikim brojem uskih ulica popločanim kaldrmom. Među tim uskim, uđete i u najužu ulicu grada, široku samo 90 centimetara. Suvenir šopovi, restorani, kafići, okružuju vas sa svih strana. Mirno je.

Doduše, istorije kaže da se upravo ovdje 1520. godine desilo ubistvo 92 plemića. U znak spomena, za svakoga od njih je uzidan oko prozora jedan kamen u jednu zgradu.

Ono najbolje što možete posjetiti je Kraljevska palata, izgrađena na mjestu na kojem se nekada nalazila stara palata koja je potpuno nestala u požaru 1697. godine, a koja je danas službena rezidencija Švedske monarhije. Pronalazimo podatak da se sa svojih 608 soba, svrstava među najveće palate u Evropi! Sačekajte smjenu straže koja se dešava svakoga dana osim nedjelje u 12:15.

Tu se nalazi i nekoliko trgova među kojima dominira Slottsbacken sa katedralom Storkyrkan u kojoj se nalazi poznata statua St. George i zmaja, kao i Obelisk iz 1797.godine.

Šetamo dalje Gamla Stanom. Dolazimo i do Stor torgeta, vjerovatatno najromantičnijeg trga Švedske i jednim od najšarenijih mjesta koje sam ikada vidio. Crvena, žuta, smeđa…
Odmah pored je i zgrada Švedske akademije i Nobelov muzej. Šetamo dalje starim gradom.
Odlazimo i u muzej novčića u kojem nalazimo i neke naše novčanice.

Konačno nalazimo i najamnju skuplturu u Švedskoj.

Nastavljamo ka poluostrvu Riddarholmen, izgrađenom za vrijeme najmoćnijeg perioda Švedske tokom XVII vijeka, gdje se nalazi i najstarija crkva Stockholma izgrađena 1310. godine. Penjemo se i na platformu sa koje se pruža možda i najbolji pogled na grad.

Malo reklamiramo i Plazmu.

Obožam Plazmu. Ali onu pravu, crvenu. Što je slatka. Blejimo tu neko vrijeme. Testiram svoju GoPro. Možda prvi video da se zove putovanje u Stockholm?

Odlazimo do Muzeja pomorstva, a u povratku nailazimo i na muzej posvećenoj čuvenoj grupi Aba. Šetamo se uz obalu. 

Stockholm cijene hrane

Na putovanjima vrlo rijetko praktikujem da jedem u restoranima. Izuzetak je bilo putovanje u Gruziju. Jednostavno nisam osoba kojoj treba luksuz. Nisam taj tip. Ne osjećam nikakvo veće zadovoljstvo i sreću provodeći vrijeme po skupocijenim restoranima ili po luksuznim rezortima. Nemam ništa protiv ljudi koji uživaju u tome, ali ja prosto nisam taj tip. Više volim da doživim nešto istinski autentično.

Međutim, taj luksuzni način života ovdje možete imati jedino ako ste član neke kraljevske familije, jer je do te mjere skupo. Mislim da za cijenu jednog obroka u restoranu, prosječna porodica u Banjaluci mogla bi da se hrani čitav dan. Ma i dva dana. Imaju Šveđani nekih svojih specijaliteta, ali nije to ništa posebno. Tu su ćufte, krompir i još neke varijacije sasvim običnih i široko poznatih jela koje oni trpaju pod svoje.

Zima je. Jebote stalno je zima. Džaba sve stvari koje obučem. Ulazeći u obližnji šoping centar da se zgrijem, imam osjećaj da su iz njega prvo pingvine istjerali, pa nas pustili unutra. Došlo je do te granice da ću početi da navijam za globalno zagrijavanje. Da glasam u Švedskoj, glasao bih za onog čija kampanja bi glasila “Ukoliko glasate za mene, povećaću broj automobila u gradu kako bi bilo toplo tokom čitave godine.“

Nastavljamo dalje, a pažnju mi privlači jedna Nivea reklama sa natpisom “Za razbarušenu kosu, kao da ste tek ustali“. Zar je  društvo stiglo u tu fazu da su počeli da se prodaju proizvodi za razbarušenu kosu?

Možda onda nismo svjesni da svakog jutra kad se probudimo imamo najmoderniji friz koji trenutno postoji? Koji klinac se ljudi češljaju onda?

Nemojte se češljati ljudi, šta vam je.

Izlazak u Stockholmu

Ako se to može nazvati izlazak. Jorge nas zove da odemo sa njim na stand up komediju. Nikada nisam bio ni na jednoj. Nakon što platismo oko 7 evra samo da ostavimo kapute, silazimo u zamračenu prostoriju ovog mjesta, odakle dopiru gromoglasni kikoti nekolicine ljudi. Dok tražimo svoje mjesto za nekim od stolova, probijajući se kroz masu, nehotice zapažam unificiranost izgleda ljudi u lokalu. Osim punaškog crnca koji je ujedno bio i voditelj, gotovo 95% ljudi (djevojaka), imale su plavu kosu i plav ten, a dobra većina njih je toliko oskudno obučena da rizikuje da ih ne uhvati u leđima. U pravu je bio Jorge kad kaže da sve liče jedna na drugu.

Neke imaju i veće grudi. Upravo te neke bi moj prijatelj Tomo pokušao sa forom “Ajmo se kladiti da ti mogu podići grudi na gore, bez da ih dirnem”. One bi ga obično pogledale i pitale kako to. Onda bi im on dirnuo grudi sa obe šake i rekao “jebiga, ipak ne mogu, izgubio sam.”

Ali stand up je mnogo dobar. Dobre su im fore. Oduševila me jedna Ruskinja, ali i jedan crnac iz Bruklina sa svojim crnačkim fazonima. Neka kombinacija Chris Rocka i Martina Lawrenca. Mnogo je smješan lik. Stalno spominje negu Birgitu. Kasnije skapiram da je to jako često ime starijih žena ovdje. Nešto kao Radmila, ili Nevenka.

Dok nam prilazi konobar, Jorge me pita šta pijem. Pivo može. Ne piješ vino? Pijem pivo obično. Vino mi je malo gej, kažem mu.

Šta? Koji mi bi da to kažem?! Zašto bi vino bilo gej idiote.

U tom trenutku, bacio mi je mnogo čudan pogledan i blago se osmijehnuo.

Garant je gej, mislim u sebi.

Nakon stand upa krećemo ka njegovom stanu gdje mi u vrlo kratkom periodu potvrđuje ono što sam se maloprije pitao.

-Počeli smo vezu prije dvije godine, ali njega nije zanimalo ništa. Nije imao interesa. Ne mogu da budem sa nekim takvim. – Započinje svoju gej ispovjest.

– Odakle je on – pitam ga.

– Odavde, iz Švedske. Upoznali smo se preko Tindera prije dvije godine. Mnogo mi se dopao na prvu, ali vremenom sam shvatio da nismo jedno za drugo.

Pričali smo tako malo o tome. Vidio je da smo ok sa tim, ali nije nas davio mnogo. Na sreću. Krenuli smo da planiramo aktivnosti za naredni dan.

Kad ono…

Iz čista mira opet je načeo priču o svojim gej avanturama.

-Znaš da sam u januaru upoznao 14 likova- kaže mi.

– Jeste bili na dejtu? – pokušavam da djelujem zainteresovan, iako ne želim da pričam o tome.

– Ne, u pitanju je samo seks. Evo skoro sam upoznao jednog Rusa. Došao je ovdje. Bilo je predobro. (Priča je imala i nastavak, ali nema potrebe da spominjem detalje)

Nekada stvarno ne znam iz kojeg razloga gej ljudi imaju potrebu da pokazuju koliko su otvoreni. Da li ja nekome pričam o svojim privatnim iskustvima sa drugim osobama? Iz kojeg razloga imaš potrebu da mi pričaš sa kim se j….

Boli me briga.

Veoma sam liberalan lik i uvijek se trudim da sve sagledam na najrazuminiji način, ali nerviraju me ovakve situacije.

Još mi je i sendvič smučio.

-Izvini, ali ne interesuje me to. Molim te nemoj da mi pričaš o tome – kažem mu.

– Ok. Neću. – samo to mi je odgovorio.

Kažem Dejanu da tražimo neki hostel sutra. Tačno ne mogu da slušam ove priče više. Počinje lik da me nervira strašno.

Pogledaj šta ima na bookingu.

Dan nakon sutra

Nakon što smo se smjestili u najjeftiniji hostel koji smo mogli naći (8-krevetna soba 25 evra za noć) nastavljamo obilazak grada.

Krenuli smo ka ostrvu Djurgården, totalno opuštenom mjestu u kojem se nalazi veliki broj muzeja, parkova, kao i jedan mali zoološki vrt. Na samom ulazu vidimo da se mogu iznajmiti bicikl, ali ipak odlučujemo da hodamo. Dolazimo do neke šume. Prepuna je gljiva i kojekakvih bobica. Kakva priroda. Čista. Netaknuta. Divlja.

Samo čekam da neki jelen iskoči.

Ovo mjesto vraća me u djetinjstvo. Odjednom mi naviru sjećanja. Sjećam se prirode  u selu Dragočaju nadomak Banjaluke, gdje sam sa babom i dedom provodio veliki dio vremena kao klinac i kako su mi poturali jaja pod deku i govorili da ih ja nosim! Nisam bio baš najbistriji klinac izgleda.

Sjećam se stare jabuke, gdje bismo obično naslagali sva drva čekajući zimu. I jednog psa mješanca kojeg smo imali i koji se igrao na istoj ovakvoj livadi koju vidim ovdje. Pipi smo ga zvali.

Sjećam se i šnita masti sa šećerom koje mi je baba mazala za doručak i bijele kafe koju mi je sipala u nekoj rosfrajnoj šolji koja je tad bila stara dobrih 20 godina.

Sjećam se i ludog pjetla koji je naskakao na sve koji bi ušli u dvorište i nizbridce niz koju smo se kao djeca godinama spuštali na vrećama čim bi pao prvi snijeg.

Sjećam se deda Ćete od 80 godina i njegove mlađe žene Dušanke od 50 koja je izgledala starije nego on.

Toliko sjećanja…

Da li i Šveđane bude ovakva sjećanja kada dođu u ovo mjesto?

Već zamišljam koliko se ponese sa njim. Dan i nije neki, pohladno je, ali toliko ljudi trči i šeta. Svako ima neku svoju priču, svoj pravac. Svako je tu sa nekim svojim ciljem. Mladi par koji se drži za ruke i zaljubljeno šeta. Momak sa slušalicama na ušima iz kojih dopire neka mnogo jaka tehno muzika. Stariji bračni par sa svojom unukom, koja im svakim svojim pokretom izmami osmijeh na lice.

Sviđa mi se ovo mjesto.

Žao mi samo što nismo imali vremena za Vasa muzej, kažu da je on možda i najbolji u gradu. Inače, u pitanju je najveći ikada brod sagrađen u Švedskoj, a izgradio ga je kralj Gustaf II Adolf. Ovaj brod, trebao je  biti ponos švedske moranarice. Oko tri godine trajala je njegova izgradnja. Kad je završen okupljena oduševljena gomila ljudi stajala je na obali kako bi vidjela isplovljavanje Vase, međutim, nakon samog isplovljenja, brod se potopio zajedno s posadom. Mnogo ljudi je tada poginulo, a brod je ostao na dnu punih 300 godina.

Vraćamo se se nazad. 

Noć koju ću zavijek pamtiti

To veče smo se trebali vidjeti i sa Davideom, Portugalcem kojeg sam upoznao u Banjaluci prošle godine, tokom njegove prakse preko AIESEC-a. Zajedno sa njegovom prijateljicom Ritom, bili su mi jedina prilika da tog ljeta sa nekim u Banjaluci prebacim koju na portugalskom. Znao sam da mi je spominjao da će ići u Stockholm na Erasmus program, ali potpuno sam zaboravio za to kada sam došao ovdje.

Onda mi je stigla njegova poruka na Instagram da se vidimo ako sam tu. Naredni dan, nalazimo se u kako on kaže, najjeftinijem pabu u gradu. Pivo je 2,5 evra. Ajd, nije tako ni strašno. Mnogo mi je drago što ga vidim.

– Sjećam se prve večeri kad smo se upoznali – započinjem priču.

– Bili smo Milton, JV i ja. Sjećam se da si nas vodio na Latino veče u onaj noćni klub – komentariše kroz osmijeh.

– Nedostaje li ti Banja Luka?

– Iskreno da. Fino mi je bilo tamo. Mnogo sam ljudi upoznao i jako me fina sjećanja vežu za taj period.

Priča mi i kako je bio na Islandu nekoliko dana. Odušljen je dok priča o tom putovanju. Prosto mu se ne skida osmijeh sa lica. Spominjemo još neke ljude koje smo zajedno upoznali te se ubrzo razilazimo i krećemo ka našem hostelu.

Ognjen

U hostele idem veoma rijetko. Gotovo nikako. Oni su mi zadnji vid solucije traženja smještaja, jer mi ne daju komfor kao Airbnb, a opet preko Couchsurfinga volim da upoznajem ljude, te stoga često ni ne gledam ovaj vid smještaja. Ali, s obzirom na već spomenutu situaciju od gore, izgleda da će ovo putovanje u Stockholm ipak biti malo drugačije.

E sad, da biste dobili čitavu sliku o sitaciji te noći, vratimo se nekoliko sati unazad.

Tog dana dok smo šetali gradom, spazim na ulici našeg cimera iz sobe kako prodaje krofne. Jordanac je. Dok mu prilazim da ga pozdravim, dobijam od njega dosta hladan i pomalo čudan pogled. Pogled nalik na onaj koji dobijaš od djevojke kojoj si poslao sms da više ne treba da se viđate. Sinoć smo se baš fino ispričali, šta mu je sad?! Ne kontam ga. Pokušavam opet da uspostavim neku priču sa njim, ali djeluje nezainteresovan. Ok, nije frka mislim se.

Po povratku u hostel, na jastuku ugledam neki zamotan paket. Dok ga uzimam, vidim da su u pitanju krofne. Iste one krofne koje sam vidio da prodaje. Nije mi bilo jasno o čemu se radi, sve dok se nije pojavio i ispričao mi da je pokušavao da mi kaže da se odaljim od štanda i da ne kupujem ništa, jer će mi on donijeti krofne koje se ne prodaju tog dana. Od šefa koji je stajao pored njega, nije znao kako da mi objasni to, ali njegov gest bio je možda i najljepša stvar koju mi je neko uradio u zadnje vrijeme. Sama činjenica da me se sjetio. Mene, nekog lika kojeg je upoznao veče prije u tamo nekom jeftinom hostelu i sa njim proćaskao koju.

Pozivam ga da nam se pridruži u kuhinji dok kuvamo večeru. Sa njim dolazi i jedan zabavan Turčin koji spava tu. Dakle, sjedimo tu, pravimo neku večeru i pričamo. Sprdamo se. Uči me arapski. Ja mu puštam Čolu. Dopada mu se pjesma Čija je ono zvjezda. Pa naravno, ko još ne voli ovog čovjeka!

Tu dolazi i neki ludi Finac koji bukvalno živi u hostelu! Tu je već mjesec dana. Frajera je ostavila žena, a on se toliko naduvao da je pogledao Trainspoting 2, čak 3 puta u nizu i bilo mu je odlično. Kaže da svaki put kad odluče da se pomire, sestra od žene je nagovori da to ne rade. Joj tih žena! Sa njima nikada nisi načisto. Dovoljan ti je samo jedan pogled da se nekada zaljubiš u njih. Samo jedan osmijeh ili jedan dan koji provedeš sa njima. I gotovo. Onda sve postaje onako gej roza, da ne može više rozo da bude. Ali, onda bude ali. Onda one nekada znaju uraditi neke stvari da stanje čuda mine i eto belaja. Sve se sjebe.

Zašto to radite?

Zašto nekad sve mora da se sjebe u nekom trenutku? Zar ne može nešto nekada vječno da traje?

Odjednom se na vratima pojavljuje jedan momak koji mi izgleda mnogo poznat. Nemoguće da je on pomislih. Na kratko izlazi i opet se vraća. U tom trenutku nam se pogledi sreću.

– Ne mogu da vjerujem da te vidim ovdje! – govorim mu sav u šoku.

– Pa šta ti radiš ovdje? – upita me, još više zbunjen.

– Došao sam sa prijateljem da obiđemo Stockholm.

– Prosto ne vjerujem da se ovdje srećemo!

Da, ja i dan danas ne vjerujem šta se desilo. Ja, koji nikad ne idem u hostele i baš tad odlučim da odem i on koji je prethodno rezervisao drugi hostel koji mu nešto nije prihvatio karticu i odlučio da se zaputi u ovaj. Još jedan dokaz da je svijet tako mali.

Ovaj momak lijevo od mene zove se Ognjen. Ognjen Mamić. Dizajner je i to mnogo dobar. Premlad je isto. Nisam mogao da vjerujem kad sam čuo koje je godište. Upoznali smo se preko Miloša, zajedničkog druga kod kojeg smo obojica štampali neke stvari. Miloš je super. Ognjen isto. Nas trojica smo se nekako našli. Razumijemo se. Sva trojica mrzimo ovaj banana sistem u kojem živimo, ali opet opstajemo u njemu i zadovoljni smo.

To isto veče upoznali smo još mnogo novih ljudi. Pored gore već spomenute Jordanke, upoznali smo i jednog super Kurda, momka iz El Salvadora koji priča kineski tečno, kao i njegovu prijateljicu iz Španije, par iz Njemačke, kao i jednog momka iz SAD-a.Oko jedan ujutro krenusmo svi zajedno u provod. Čoporativno. Polu pijani. Carlos iz El Salvadora posebno. Rasturio se čovjek. Zove me sa “brate”. Na momente mi i kineski priča. I ostali su pola pijani. Neki se vraćaju kući. Ne mogu više. Ostajem sa Ognjenom i parom iz Njemačke. U nekom smo kafiću, lagano cugamo. Pričamo o svemu. Učimo o našim životima u kasnim noćnim satima. Sve do narednog jutra.

Naredno jutro.

Naredno jutro je. Malo sam mamuran od sinoć. Ne pamtim kad mi je bilo teže ustati. Vidim Dejana kako stoji na vratima i čeka me da lagano krenemo ka aerodromu. Svi još spavaju u sobi, te ih pozdravljam pogledom.

Dok se vozimo ka aerodromu sumiramo utiske sa ovog putovanja. Da se razumijemo. Putovanje u Stockholm prošlo je ekstra, mada grad me nije oduševio. Nije to grad u koji ću se vraćati svake godine. Ali kad vratim film na ova četiri dana koja sam proveo u njemu, bilo mi je super. Upoznao sam mnogo kul ljude. Uvjerio se u ljubaznost Šveđana, ali i u njihovu kulturu. Mnogo su kulturni, ponekad i previše. Treba malo da se opuste!

Grad je lijep, ima zaista mnogo toga da se vidi. Vjerujem da je na ljeto još bolji. Muzeja je milion. Čisto je. Ne možete vjerovati koliko je čisto. U Švedskoj mi žive i sestre. I zbog njih ovu zemlju gledam na drugačiji način. A čak i dok pišem ovo, više me ni priča o geju ne nervira toliko.

Eto, to je bilo moje putovanje u Stockholm.

P.S. Ukoliko vam se dopao ovaj tekst, pogledajte i moj vodič za Portugal.