Putovanje u sjevernu Italiju i na Azurnu obalu

Polazeći na putovanje u sjevernu Italiju i na Azurnu obalu imali smo velika očekivanja i širom otvorena sva čula da upijemo u sebe sve ljepote, glamur, bogatstvo, mondenstvo o kojem smo do tada toliko toga čuli. Ali ovo putovanje prevazišlo je sva naša očekivanja. Savršena organizacija, tajmning potpuno prilagođen putnicima, svaki kilometar puta na pravom mjestu i u pravo vrijeme, ljubazno a nenemetljivo osoblje Unis tursa Banja Luka, vozači, i predivni turistički vodič gospodin Vjekoslav Mimica, vrsni znalac svoga posla koji je sasvim sigurno cijelo ovo putovanje obogatio, učinio „neizmjerno lijepim“, dao mu svoj pečat i notu, i podigao mu kvalitet putovanja za nekoliko klasa.

26. april 2012. godine, petak

Polazimo iz Banja Luke, 26. aprila 2012 godine, u petak, sa stare banjalučke autobuske stanice, autobusom ugodnim, turističkim, ne prevelikim, sa mini kuhinjom, imamo dobra mjesta u prednjem dijelu autobusa. Nekoliko izviđenja poznatih lica iz grada, ukupno 34 putnika, i krenuli smo. Već prvi utisci su obećavali jedno lijepo putovanje po ugodnoj muzici, ljubaznom osoblju, sigurnim vozačima, organizaciji puta, prelaska granica, odmora. Izlazak iz BiH nije naravno bio problem, na Hrvatskoj granici svi moramo izići iz autobusa, na kontrolu pasoša, ali i to ide dosta brzo. Nama nije smetalo, zapravo je sve to bilo zanimljivo, ostali autobusi, ljudi, procedure, kretanje. Uglavnom, prva prava pauza i odmor je bio na Plitvicama, restoran, kafa, wc. Tačno je ponoć, svježa ali prijatna noć.

Druga je pauza kod Zagreba i tu nam se pridružio turistički vodič, Vjekoslav Mimica iz Splita, iskusan gospodin klasičnih manira, i kako se kasnije pokazalo izuzetnog iskustva i znanja. Zaista smo imali veliku sreću da je baš on bio angažovan na ovoj turi, takav profesionalizam, takav osjećaj za mjeru u svemu, a poznavanje istorije i svih mogućih detalja vezanih za svaku sitnicu na ovom putu bilo je zaista fascinantno.

Prolazak kroz Hrvatsku i Sloveniju, noć, autoputevi, putnici u autobusu uglavnom spavaju, ja sam budna. Prolazimo slovenačku granicu i ulazimo u Italiju kod Trsta, prolazimo pored Palma Nove i sjećam se prošlog ljeta i naših dogodovština sa puknutom gumom ovdje.

27. april 2012. godine, subota, sjeverna Italija, Đenova, Nica

Jutro je osvanulo sunčano, lijepo, a mi već putujemo sjevernom Italijom, nama je sve zanimljivo, a Vjeko to sa svojom pričom obogaćuje tako da ne osjećaš noć u autobusu, umor, ništa, samo te polako ispunjava opuštanje, zadovoljstvo, oči ti uživaju u predjelima sjeverne Italije, duša ti se puni ljepotom, čula sve upijaju, a istovremeno toliko toga učiš, istorijske detalji, zanimljivosti, sadašnje stanje o svim mjestima kroz koje prolazimo, pa i o onima koji su tu negdje u blizini, na desetak ili desetke kilometara udaljeni od nas. Počinjemo se opuštati i uživati, a sjevena Italija te polako okupira i oduševljava. Prolazimo pored Verone, nepregledna polja u vinogradima, besprijekorni geometrijski oblici, brežuljci i brežuljci u vinogradima, plodno tlo, vrijedni ljudi koji znaju šta treba da rade, predio izvrsnih vina.

Grad Breša je u daljini, poznat oduvijek, i danas, po proizvodnji oružja, pored gradića Kremona prelazimo po prvi put preko rijeke Po, i slušamo priču o niskom, kitnjastom drveću koje raste uz njegove obale. Izgleda prilično neugledno ali to je drveće od kojeg se izrađuju čuvene talijanske violine. Prvi ih je izrađivao Antonio Stradivari, u 17. i 18.vijeku, to su violine koje danas vrijede po 2 miliona eura.

Ovo drvo za violine se po pravilu suši 10-20 godina. Gledamo i predjele sjeverne Italije koju karakterizuje crna ili obojena industrija-prljava industrija, sivilo, metal, fabrike, ali čak je ugodan osjećaj da ljudi tu i te kako rade, i da su ti dimnjaci i fabrike, dvorišta sa gomilama paleta i mašina zaista žive. Prolazimo Pijaćencu, Parmu gdje se proizvodi čuveni tvrdi Parma sir, pored Modene u kojoj je najveći centar Ferarija, a bilo je zanimljivo proći na autoputu ispod 25 paralele koja dijeli sjevernu hemisferu Zemlje na pola.

Stižemo u Đenovu, jutro je oko 10 h i 30 min.. Prekrasno. Đenova nas je oduševila na prvi pogled. Pravi veliki lijepi morski grad, najveća luka Italije, sa preko milion stanovnika, velika široka riva, prepuna brodova, jahti, sa jednom starom galijom, more, ali i more turista i ljudi. Imamo obilazak od 1,5 h uz Vjeku (Piazza de Ferrari, Opera, Duždeva palata, Gradska kuća, katedrala sv. Lorenza) i vrijeme za slobodne aktivnosti. Slušamo kako su Talijani izgradili auto put koji je uz samu obalu,

podignut iznad zemlje, sa 6 traka, koji Đenovljani ne vole jer im ometa pristup moru. A svi ovi gradovi koje ćemo obići su zapravo smješteni uz obalu, dok im se iza leđa vrlo strmo spuštaju Alpe i Pirineji, tako da su nastali na uskom ravnom ili brežuljksatom prostoru uz obalu. Tako su Đenovljani našli rješenje da podignu autoput sa 6 traka u zrak. To je bilo korisno, ali Đenovljani ga ne vole. Nama je bio interesantan i zapravo ne vidim da on puno smeta, vidiš samo stubove od nadvožnjaka, sve ostalo je „tamo negdje gore“. Ali stanovnici Đenove su pozvali kažu najčuvenijeg svetskog arhitektu posljednjih 20 godina, Renca Piana (Renzo Piano) i on im je na toj obali napravio ,,čudo,,, prilaz moru, ogroman akvarijum, zgrade koje asociraju na život u moru i oko mora. Zanimljivo je da je u programu bilo i obilazak kuće Kristofora Kolumba, ali nam je Vjeko pričao kako u Italiji postoji sigurno 20 kuća za koje se tvrdi da su kuće Kristofora Kolumba i da se zapravo i ne zna tačno gdje je on rođen, marketinški falsifikati istorije. Ali gdje god da je rođen da 1492. godine nije otkrio Ameriku, ko zna, kuda bi naši putevi vodili.

Mi smo se odlučili za obalu i platili ulaznicu za kran-lift na obali koji se podiže na visinu od 80 m, pri čemu se kupola okreće i vidiš panoramu cijele Đenove. Tu je nastao moj prvi film sa putovanja. Ostali bismo još u lijepoj Đenovi ali do Nice je još 200 km, a turistički autobusi moraju stati u Nici u 16 h i ne smiju se toga dana više pomjerati, pa napuštamo Đenovu. Divnu Đenovu.

Na obali ulazimo u autobus i krećemo prema Francuskoj, prema Nici. Na tom putu dužine od oko 200 km, prolazimo kroz 4 male oblasti, tačnije 4 grada, od kojih je jedan San Remo, pa se bude asocijacije na festival, na meni dragu pjesmu Ane Okse (Anna Oxa), iako baš ništa u panorami ne podsjeća na festival. Vidimo malo primorsko mjesto, koje se ugnjezdilo na obali mora. Čitav ovaj kraj bavi se uzgojem cvijeća, koje je uzgred ovdje jako skupo, ali prekrasan brežuljkasti teren, tako puno sunca, podneblje i vrijedni ljudi su učinili da je ovo mjesto kao mjesto iz bajke za gajenje cvijeća. Sve odiše nekim finim mirom, koji nas opušta i polako ulazi i u nas. U vrlo ugodnom putovanju, uz glas našeg vodiča stižemo u Francusku, prolazimo pored Monaka, vratićemo mu se slijedećeg dana, putujemo kroz Nicu do našeg hotela Ibis Nice Aeroport. Od kuće smo daleko 1150 km.

Prekrasna Nica! A u zaleđu brežuljci sa bogatim vilama uglavnom engleske i ostale bjelosvjetske vlastele i bogataša, jedna od njih je i vlasništvo engleske kraljevske porodice, koja se tu odmarala u zimskom periodu. Nica je kao ljetovalište prepoznata tek nakon uvođenja serijske proizvodnje automobila, s čim je bio omogućen masovniji dolazak preko Alpa i Pirineja na obalu mora.

Ispred nas teku ulice velikog grada sa 750 000 stanovnika, sav u srednje širokim ulicama, staroj arhitekturi, zgradama od 4-5 spratova, odiše starinom, tradicijom, bogatstvom. Ulice su prepune automobila, puno ih je parkirano i na ulici, ali naš autobus nije prevelik i odlično se probija ulicama Nice. Ulazimo u centar, prolazimo pored glavnog velikog, prostranog trga sa svim crvenim zgradama i stižemo na rivu dugu oko 5 km, na čijem kraju se nalazi naš hotel. Prolazimo alejom palmi, s naše lijeve strane prekrasni hoteli, lijepi gotovo kao hoteli u Opatiji, desno je široko šetalište, masa šetača, rekreativaca, puno pasa-ljubimaca (po tome je Francuska poznata, svako drugo domaćinstvo ima psa), ljudi svih rasa, boja, a bicikl je glavno prevozno sredstvo, ali i roleri, koturaljke. Stičeš utisak da je cijeli svijet danas došao da uživa u Nici. Duva vjetar kojem zapravo ne možeš odrediti smjer, intenzitet, ljudi su obučeni od čizama i kaputa do majica kratkih rukava. Slušamo našeg vodića Vjeku koji govori da

ovdje uvijek duvaju vjetrovi, ili s Pirineja, ili iz zaleđa sa Alpi, ili neki od toplih južnih vjetrova sa jugozapada (to je naš maestral, a ovdje ga zovu mistral), ili vreli vjetar iz sjeverne Afrike (kod nas se zove fen). Uživajući u ovoj ljepoti stižemo pred hotel, nije prevelik, ni naročito luksuzan, ali to je u sekundi potpuno nevažno, već su nas preplavila sunčana osjećanja, francuski šarm prekrasne Nice. Kroz prozor, samo preko ulice vidimo aerodrom, puno malih privatnih aviona, bjelosvjetskih bogataša, piste i more azurne boje. Sav taj prostor je zapravo djelo čovjeka, dakle sav taj dio Nice je zapravo nasut u more, Englesko šetalište, plaže, aerodrom, sve je to napravljeno ljudskom rukom. Nakon kraćeg odmora krećemo u šetnju u staru Nicu: Trg Massena, Plata pravde, Opera, Englesko šetalište, grandiozne zgrade, stari arhitektonski stilovi, male i velike trgovine, štandovi, hoteli bez kraja, i azurna boja njenih valova. Vodič nam ostavlja slobodno vrijeme, uz doživljaj da se u hotel trebamo vratiti gradskim prevozom, upućuje nas odakle i kada ide zadnji autobus, da je karta 1 euro, gdje je kupujemo, kako je poništavamo, gdje izlazimo. Odlazimo jesti pa na šetalište, spuštamo se do mora, šljunkovita plaža, šetamo starom Nicom, uživamo a Nica se polako uvlači pod kožu. Ne smeta nam ni vjetar, ni mrak koji polako pada, umor se i ne osjeti, uživamo punim plućima, a tek vožnja gradskim prevozom, paleta likova, mješavina svega i svačega, i dno i vrh, stvarani život stvara opet poseban utisak. Utisak koji podsjeća na aerodrome po Americi, gdje se moraš zapitati da li je to cijeli svijet večeras ovdje, ko je ostao kod svoje kuće? Prekrasno.

28. april 2012. godine, nedelja KAN, San Pol de Vans

Hotelsko buđenje, spremanje i hotelski doručak kojem se naša čerka raduje. Autobus i vozači spremni, krećemo zapadnije niz Azurnu obalu, naš cilj je čuveni Kan (Cannes), 40 km zapadno od Nice.

Ispraća nas kišom lijepa Nica, ali nam ni najmanje ne remeti raspoloženje, posmatramo umivene palme, aerodrom, oprane avione i piste, veliku aerodromsku zgradu, i naš vodič nam već priča istoriju Kana (mlađeg brata Nice starog svega oko 170 godina), slušamo kako je prestiž nad Venecijom dobio filmskim festivalom, za koji ovaj grad živi, i opet se sjećamo Amerike jer slušamo da svi glumci i učesnici festival u Kanu odsjedaju u hotelu Carlton!

Divne uspomene naviru, sretni smo što smo ovdje i što smo još veću sreću dijelili u tamo nekom dalekom hotelu Ritz Carlton, na obali Okoni jezera (Lake Oconee, Georgia, USA). Snimam cijeli taj put od Nice do Kana. Dolazimo na samu obalu, bulevar Kroazeta, udišemo miris mora, neki praznik se obilježava odmah tu pored nas, pred Gradskom kućom, divno, limena muzika, uniforme, hor, lijepo, francuski. Idemo duž obale do glavne filmske dvorane, čudan osjećaj daje taj crveni tepih pod nogama, kao da struji energija iz njega, osjećaš se kao dio nekog velikog i važnog svjetskog događaja i mami ti to osmijeh na lice.

Slikamo se sa kartonskim glumcima, vozimo na američkom vrtuljku, šetamo pored prekrasnih hotela, skupocijenih trgovima, svjetskih brendova, a vozni park na ulici je prosto ,,zastrašujući,,. Slikamo se pored otiska ruku Šeron Stoun (Sharon Stone) iz 1992. godine, kad se normalan svijet bavio filmskom umjetnošću, a mi polako ali sigurno … ulazili u predvorje pakla. U vazduhu lebdi glamur, bogatstvo, mondenska atmosfera, i niko ni ne vidi da se nebo naoblačilo, da duva vjetar, pa se kratko pojavi i sunce, jer u nam je sunčano.

Široko šetalište uz more, široke pješćane plaže, nizovi ležaljki, suncobrana i naravno u blizini obale kruzer. Uklapa se u sliku divnog Kana. Tačno preko puta filmske dvorane sjedamo da probamo francuski kapučino i čekamo naš autobus. Kapučino je dobar, pogled je prekrasan, atmosfera, čak nas i sunce pomalo prati, na ulici maratonska trka, zanimljiva gužva, saobraćaj izmjenjen, polazimo sa zakašnjenjem, a drago nam je zbog toga. Gledamo u daljini marinu punu jedrilica, jahti, glisera. Divni Kan. Pozdravljamo ga i krećemo u unutrašnjost Provanse. Naš cilj je gradić umjetnosti San Pol De Vans (Saint-Paul-De-Vence).

Sunčano je, slušamo istoriju Provanse i gradića San Pol De Vans, koje je jedno od 200 zaštičenih mjesta od strane Francuske vlade, mjesta koja su zaštičena u svom izvornom obliku, bez mogućnosti uvođenja bilo kakvih novotarija. Putujemo Provansom, polako se penjemo i ne sluteći kakva nas ljepota čeka na cilju. Sve izgleda kao Moneova slika, brežuljkasti teren, kućice iz kojih izbija mir, svaka kućica drugačije a opet sve kao sestre jedna na drugu liče, pored svake kuće je bazen, sve odiše radom, redom, mirom ali i bogatstvom. I ovdje se gaji cvijeće, proizvode nevjerovatno mirisni sapuni i parfemi. Pred nama na vrhu grebena ukazuje se stari srednjovjekovni utvrđeni grad San Pol De Vans, i budi uspomene na vrlo sličan grad Motovun u srcu naše lijepe Iste. Kao čuvar ove nevjerovatno lijepe Provanse.

Pitoreskni gradić, sav organizovan kao jedna velika umjetnička galerija, poput našeg Rovinja, samo manji, u starim zidinama smješteni ateljei, butici, galerije, izložbe, pa čak i staze i putevi su urađeni kao mozaik od kamena, u obliku cijetova, grba grada, datuma, vitraža. Umjetnost svuda oko tebe, po njoj i gaziš, nju gledaš, nju dišeš i uživaš. Šetamo, obilazimo ulice i uske kamene ulićice, dolazimo do skulpture konja napravljenog od starih potkovica, koliko sreće na jednom mjestu!, i uživamo u pogledu sa bedema San Pol De Vansa na uspavanu Provansu. Jednostavno divno. Slobodno vrijeme ističe, spuštamo se do autobusa, mami te ta ljepota na još jedan pogled, sliku, snimak. Ljepota kojoj ne možeš da odoliš. Slijedi povratak za Nicu, mali odmor u našem hotelu, u pravom trenutku, i predstoji putovanje za Monako i Monte Karlo.

Nakon odmora krećemo prema istoku, duž Azurne obale, naš cilj je na udaljenosti od 20 km, slavni Monako, Monte Karlo. Priča o Monaku neraskidivo je vezana uz obitelj Grimaldi, koja ovom kneževinom vlada već preko 700 godina. Koliko god da smo uzbuđeni sa svim, baš svim što smo do sada vidjeli, osjećamo da uzbuđenje raste, glas našeg vodiča miješa se sa mislima o onome što već znamo o Monaku, Kneževini, Grejs Keli (Grace Kelly), njenom princu Renieu, auto trkama Formule 1, teniskom turniru, zemlji bez poreza, teniskim asovima, o patuljastoj državici ogrezloj u bogatstvu, iako joj je površina nešto manja od 2 km².

Slušamo o glamuroznom vjenčanju, s gostima poput Keri Grant (Caryja Granta), Aristotela Onassisa, Ave Gardner i mnogih drugih osoba iz svijeta zabave i politike. Zanimljivo je da je nakon vjenčanja održano primanje za sve građane Monaka, na kojem su imali priliku upoznati se i rukovati s novom princezom, sreća njena da se udala u malom Monaku. Zapravo je baš Grejs Keli bila najzaslužnija za izgradnju imidža Monaka kao luksuznog odredišta, igrališta za bogate i slavne, a taj imidž se do danas samo dodatno učvrstio.

Vjerovatno od uzbuđenja i iščekivanja, kao da smo u hipu stigli iznad Kneževine Monako, i polako se počeli spuštati ka moru, ka obali. Gledajući s visine na grad sve izgleda kao slagalica, jako, jako gusto složenih nebodera-kockica i ne možeš da se ne pitaš kako se prolazi između njih. Stižemo na obalu, autobus se parkira u podzemnu garažu a mi se upućujemo na pokretne stepenice, pa lift, pa opet pokretne stepenice, da bismo izašli gore na trg u Monaco Ville, gdje imamo fantastičan pogled na marinu. Jednostavno se sva čula otvore, upijaš sve oko sebe i uživaš u čudu koje se zove Monako. Sve je prelijepo. I bogato, i uređeno do perfekcije.

Ulazimo u katedralu Bezgrešnog začeća iz 19. vijeka, u kojoj se sahranjuju članovi kneževske porodice, i naravno zastajemo kraj jedne uvijek svježe ruže na grobu Grejs Keli, koju je tadašnji monaški biskup nagovorio (biskup je bio provodađika) da se odrekne svoje filmske karijere i uda u Monako da bi se privukli američki turisti i američki kapital. I biskupov plan je očigledno u potpunosti uspio, jer ovdje ti se čini da udišeš miris novca. U Monaco Villeu se nalazi i poznati Muzej oceanografije (Musée Océanographique), predivna zgrada koja se izdiže iz stijene nad morem te očarava na prvi pogled. Muzej se često veže uz slavnog oceanografa Žaka Kustoa (Jacquesa Cousteaua), koji je oduševljavao generacije svojim emisijama o podmorju, ali i vodio ovu ustanovu više od 30 godina. Dolazimo pred Knežev dvor, Prinčevu palaču (Palais de Monaco), koji se i danas koristi kao dom obitelji Grimaldi, koji je čuvan, zatvoren, nepristupačan, opasan starim topovima i džuladima, sve obilazimo, šetamo Monakom i dolazimo i u dvije šoping ulice, gdje kupujemo uspomene koje će uvijek mirisati na malu Kneževinu Monako.

Vraćamo se u autobus i odlazimo u Monte Carlo, a vozeći se do tamo vidimo kako je već sve spremno za utrku Formule 1, koja će se održati za mjesec dana, na ovim uskim, krivudavim uličicama, sad zaštičenim zaštitnim ogradama, automobilskim gumama, spremnim tribinama, obilježenim zavojima. Čini ti se da možeš da zamisliš kako su ovuda jurili tamo neki Fanđo, Sena, Prost ili Šumaher ili kako god da se zovu, kao da čuješ onaj zviždući zvuk bolida.

Slušamo vodiča kako mnogi svjetski, pa tako i naši sportaši, Ivan Ljubičić (koji je iz Banja Luke, a supruga mu se zove Aida, što uopšte nije beznačajno), Goran Ivanišević, Novak Đoković, imaju prijavljeno boravište u Monte Carlu. Razlog tome je, naravno, manji porez, ali je manje poznato da su tu taktiku za privlačenje doseljenika koristili vladari na istom području još u 13. vijeku. Kupovinom stanova oni u Monaku stiču građanstvo, oslobađaju se velikog dijela poreza, ali nemaju pravo glasa, a kao da to nekog u ovom bajkovitom, i bogatom dijelu svijeta i zanima.

Penjemo se strmim ulicama u Monte Carlo, dolazimo do slavnog Casina na istoimenom trgu u Monte Carlu (Place du Casino). Ovo mjesto je žila kucavica Monaka, najživlje mjesto, mjesto gdje rijetko viđena koncentracija ultra-skupih automobila, nekakvih bentlija, ferarija, rols rojseva! Na drugoj strani trga, nalazi se i prekrasna fontana pored koje se slikamo. Tu je već postavljena tribina plave boje za gledaoce trke Formule 1. U svemu ovome uživala je i naša čerka, koja je kao konjić skakutala ovim ulicama i trgom, oduševljena ljudima, čuvenim facama, bogatstvom, masom ljudi, glamurom, dešavanjima, svjetlima u noći. Obišli smo i Casino, naravno Casino za turiste, jer za veliki Casino ulaznica je pasoš i uplata prvog žetona od 250 eura. Ostalo je nejasno ko čini onu rijeku ljudi koji ulaze tamo, a ja ih samo gledam preko čaše Perriera J, i sjećam se Perriera u Americi. E sad smo mu u domovini. Ovaj dio Monaco je posebno zadužio arhitekt Charles Garnier. On je autor monegaške Opere, slavnog Casina na trgu u Monte Carlu i luksuznog hotela Hotel de Paris, ali slavu je ipak stekao kao autor pariške Opere.

Opijeni Monakom, Monte Carlom, San Pol De Vansom, Kanom, Nicom, Đenovom, sjevernom Italijom, putujemo nazad za Nicu i ne znamo više da li smo budni ili tonemo u san. Toliko je bajkovito da ne znaš da li smo to stvarno obećali sebi da ćemo doći ponovo na ovo mjesto….