Putovanje u Sankt Peterburg se desilo u periodu od 14. do 17.oktobra 2017. godine u okviru 19.Svjetskog festivala mladih i studenata u Sočiju. Festival je okupio oko 30 000 mladih, a neki su imali priliku da prva tri dana festivala provedu u nekim od 15 gradova Ruske Federacije. Ja sam izabran u okviru regionalnog programa da posjetim Sankt Peterburg, a priču počinjem iz Moskve i aerodroma Šeremetjevo, nekih šest sati prije leta…
Skoro će ponoć, aerodrom Šeremetjevo, Terminal E. Neki ulaze u avione, čekiraju se za kasne letove, mi se pripremamo za spavanje( nas troje, Milica, Đorđe i ja). Da, život kao u filmu „Terminal“ , pranje zuba u wc-u, sjedanje na željeznu stolicu, pokrivanje i vrijeme je za spavanje. Zamislite kako je čovjeku od skoro dva metra da se namjesti između dvije željezne stolice i da zaspi. Ali može, kad se hoće, haha. Od ponoći pa naredna dva sata se spavalo, samo se čulo stalno aerodromsko podsjećanje da čuvamo svoje stvari. Od dva do tri je trajalo razbuđivanje, let za Sankt Peterburg je bio u šest sati. Za nekoga ko voli spavati (poput mene) to je bila još jedna neprospavana noć. Polazimo ka terminalu D, gdje je ”čekiranje” za let.
Tamo je velika gužva, gotovo svi učesnici festivala su tu, neki spavaju, a neki su tek stigli, drugi dio naše delegacije je stigao, vremena za odmor nisu imali, jer već je bilo vrijeme za novi let. Prepoznali smo našu grupu, čekirali se, obavili sve kontrole i let se bližio. Izašli smo napolje, ušli u autobus koji nas je odvezao do aviona. Ukrcavanje je počelo, mjesta su podijeljena po ”random” sistemu, pa sam dobio mjesto u sredini između Kirgistanca, koji odmah izrazio želju da sazna sve o meni i mojoj i državi i Mađarice, koja se već prvog dana razbolila. Nakon 15 minuta kruženja po pisti, „Aeroflot“ je poletio. Putnici su bili iscrpljeni pa se narednih sat vremena niko nije čuo.
Aplauz za pilota, sletili smo na Pulkovo, aerodrom u Sankt Peterburgu. Sve od slijetanja u nekadašnji Lenjingrad do slijetanja u Beograd će biti nešto što se doživi jednom u životu. Znate ono kada naš sportista osvoji medalju pa ga na aerodromu dočekaju novinari, pa blicevi na sve strane, traže se izjave. Upravo smo to doživjeli, ulazak na aerodrom, a tamo sve u znaku festivala, novinari na sve strane, slikaju traže izjave, Ruskinje u tradiocionalnim nošnjama na tacni donose hljeb za dobrodošlicu, a ti onako uspavan gledaš i ne vjeruješ da je ovo zbog tebe, učesnika festivala.
Agende su odavno bili podijeljenje, i znalo se da kod Rusa nema odmora, hotel ćemo vidjeti tek večeras, vrijeme je za radni dio. Vrijeme je za polazak, ispred aerodroma čekala su nas četiri autobusa, za 200 učesnika. Tražilo se slobodno mjesto, uđosmo u luksuzne autobuse, pored nas četvero iz naše delegacije, naš jezik se čuo kada došle kolege iz Hrvatske i rekle „Evo tu su i Bosanci“, sjeli su do nas. Osam Balkanaca u busu i ostatak svijeta, pogađate ko je naredna tri dana bio najglasniji.
Komandu u busu se preuzeli Oleg i Ljuba, kao zvanične vođe „roze“ i „crvene“ grupe, meni pripade roza narukvica, ali eto igrom slučaja. Krenuli smo ka Domu omladine u Sankt Peterburgu. Sve nam je novo i sve je lijepo, a tek u nastavku ćemo vidjeti zašto je to najljepši grad. Dolazak u Dom omladine, doručak za učesnike i prelazak u amfiteatar. Domaćin je pozdravio sve prisutne, pa su uslijedile radionice. Po narukvicama smo bili podijeljeni u osam grupa, a „brigu“ o nama su preuzele Ruske volonterke, tek punoljetne sa velikom tremom su predvodile igre i vježbe koje su uslijedile. Nakon trosatnih radionica upoznavanja, otišli smo na ručak. Novo punjenje energije iscrpljenih učesnika, za obilazak Carskog grada.
Ulazak u autobus i lagana vožnja kroz Sankt Peterburg, tmuran dan , nakon nekih pola sata dolazak do Puškina ili Carskog sela, doma Ruske carske porodice. Sam prvi utisak ostavlja bez teksta, prostrano dvorište sa uređenim parkovima i pogled na prelijepe nebesko plave građevine istorije Ruske Federacije. Kompleks Ruske carske porodice nastao je u 18.vijeku, a posebno je poznat po impresivnoj baroknoj palati, ljetnoj rezidenciji carice Katarine Velike, kao i okruženju sa velikim vrtovima. Barokne fasade sa stubovima, kitnjastim prozorskim simsovima su duge oko 300 metara. Zlatna crkvena kupola palata se uzdiže iznad jednog kraja fasade, a na vrhu ulaza je ukrasno slovo “E” (ruski inicijali za Jekaterinu).
Ulazak u same građevine je bio poseban. Mnogo Kineza prolazi, ulazi, izlazi, njih smo najviše sretali gdje god smo dolazili. Ostavljanje jakni i kaputa (kao i u svakoj važnijoj građevini i instituciji koji smo posjetili). Prije samo ulaska u prostorije, dali su nam posebne platnene vreće da stavimo na noge, da se prostorije ne bi prljale, kao i slušalice na koje nam je vodič objašnjavao šta se nalazi u kojoj prostoriji. Katarinina palata sadrži mnoge povezane prostorije koje odišu luksuzom, od bogatih parketa, svilom prekrivenih zidova, do oslikanih i pozlaćenih plafona. Skoro sve prostorije su ukrašene bogatim draguljima i vrijednim umjetničkim djelima. Na nekima su prikazane ruske vojne pobjede i dostignuća u nauci i umjetnosti. Najviše je korišteno zlato za ukrašavanje dubokoreza, namještaja i drugih detalja.
Impresivna je i velika dvorana za balove oivičena sa dva nivoa prozora sa prošaranim ogledalima, kao zelena trpezarija i plava soba. Odmah pored ulaza u palatu, nalazi se Licej, elitna škola iz XIX veka gdje je studirao poznati ruski pjesnik Aleksandar Sergejevič Puškin i mnoge druge poznate ruske ličnosti.Palata je okružena parkom čiji su ukras mnogobrojne statue. Posebno se ističe čudesna statua Devojke sa razbijenim krčagom. Nekada je Carsko selo bilo namijenjeno životu carske porodice, ali nakon pada Romanovih, postao je turistička atrakcija pod zaštitom UNESKA. Još nosi naziv Puškin, kako je nazvan u vrijeme socijalizma.
Preko hiljadu slika napraviše učesnici festivala, vrijeme je za polazak ka hotelu i konačni odmor. Oko sedam sati stigosmo pred luksuzni hotel “Park inn”, koji raspolaže sa preko 3000 soba. Da kod Rusa nema malih građevina u to smo se i sada uvjerili, hotel gdje ima velike šanse da se izgubite ako ne pazite. Smjestili smo se u luksuzne sobe, i dočekasmo krevet nakon skoro tri dana. Odlazak na večeru, tamo nas je čekala bogata trpeza na ‘’švedskom’’ stolu. Poslije večere odlazak u sobe, neki su imali snage i za žurku, ja nisam, trebalo je malo spavati nakon dva dana bez sna.
Drugi dan: Ustajanje u osam, spremanje, doručak i u autobus. Hladniji dan nego juče. Dolazak pred Univerzitet u Sankt Peterburgu, sam kampus Univerziteta izgleda mnogo drugačije nego kod nas. Posebno izdvojen van centra grada, sa velikim krošnjama drveća koji ga okružuju. Posebni prilazi, ulazi, nalazi sve što je student potrebno i ono što je kod nas nezamislivo, nema ni jednog kafića pa sigurno u krugu od pet kilometara. Ulazak u amfiteatar Arhitektonskog fakulteta, gdje smo slušali predavanje ‘’Dizajn budućnosti’’- arhitektura i dizajn.
Nije baš da sam te struke, ali se naučilo nešto, makar kako izgledaju predavanja na cijenjenim Univerzitetima u svijetu, kakav je Univerzitet u Sankt Peterburgu, koji se nalazi u top 50 najboljih na planeti.
Nešto dalje od fakulteta ručak smo imali u Univerzitetskoj menzi. Kvalitet hrane kojom se hrane studenti može se staviti znak jednakosti kvalitetom hrane naših najluksuznijih restorana. Istina je, hiljade godina su ispred nas. Dobro smo se najeli, napunili energiju, pratimo Ljubu i Olega i odlazimo u autobus.
Nastavljamo dalje po Ruskoj prestonici kulture u kojem se nalazi preko 2000 biblioteka, više od 100 teatara, 62 kina i 221 muzej. A pored rijeke Neve nalazi se jedan od najvećih muzeja na svijetu , najstariji i najljepši državni muzej Ermitaž. Sankt Peterburg je sam po sebi kao prava razglednica i nema mjesta gdje kako mi kažemo ‘’strši’’, sve je na svom mjestu, prosto se zaljubite u grad na prvi pogled. Tako je i kad stanete pred Ermitaž. Vjerovatno ništa ljepše ne možete vidjeti, zato nekadašnji Petrograd zovu najljepšim gradom na svijetu.
Ogromno velelepno zdanje koje osnovano 1764.godine kada je Katarina Velika kupila zbirku od 255 slika iz Berlina. Danas u Ermitažu imate raznoliku paletu umjetnosti od preko tri miliona primjeraka od Starog Egipta do danas. Neki kažu da je potreban cijeli život da obiđete sav muzej, a neki kažu da treba nešto više osam godina, ako biste svaku umjetninu gledali po 30 sekundi. Nažalost, mi smo imali samo sat vremena.
Vodič je ubrzano pričao pokušavajući da nas provede kroz sve sobe, ali više od desetak prostorija nije bilo moguće vidjeti. U Ermitažu se nalaze djela Mikelanđela, Leonarda da Vinčija, Rembranta, Vinsenta van Goga, Pabla Pikasa i mnogih drugih. Ako vas put nanese ovamo, obavezno ga posjetite, ulaznica je 30 eura, mi kao učesnici smo imali besplatan ulaz, ali ovakve stvari zaista vrijede toliko.
Još malo slikanja kraj Neve, ulazak u bus i polazak ka Domu omladine. Na mjestu gdje smo juče bili, ponovo smo došli danas, a organizator nam je pripremio zvanično otvaranje 19. Svjetskog festivala mladih i studenata. Centralna manifestacija na kojoj je govor držao predsjednik Ruske Federacije, Vladimir Putin se održavala u Sočiju, dok su učesnici regionalnog programa u ostalih 15 gradova imali poseban program. Uz zvuke ‘’Kaljinke’’ , nastupe plesnih grupa otvoren je festival za učesnike u Sankt Peterburgu.
Veče drugog dana bilo je predviđeno za gala večeru na najboljem panoramskom restoranu, tačnije na 41. spratu s kojeg imate božanstveni pogled na grad Sankt Peterburg. Restoran ‘’41 etazh’’ pored gastronomske ponude, omogućio nam je i dobru svirku. Kao glavno pravilo festivala je bilo da alkohola nema na svim događajima koji oni organizuju, tako ga nije bilo na večerama ovakvog tipa, na šta su mnogi imali kritiku što nisu mogli uživati u vodki i pivu. Htjeli priznati ili ne svi su se dobro zabavljali i bez alkohola.
Nakon gala večere koja je trajala do jedno deset sati, vrijeme je bilo da vidimo i noćni život grada na Nevi. Organizator nas je dovezao do hotela, a ostatak večeri je bio u našoj organizaciji. Prvo ispitivanje gdje se uopšte može izaći nedjeljom u grad od šest miliona stanovnika i kako do to tamo doći. Uputiše nas u Rubinštajnovu ulicu, nas desetak svi sa našeg govornog područja, ko će se družiti ako ne mi iz bivše Juge. Kako doći do tamo? Aplikacija Uber je ono potrebno svakom većem gradu. Najjednostavniji način da pozovete prevoz i najjeftiniji, sa opisom automobila i vozača kojeg kasnije možete da ocijenite. Pola sata vožnje, za šest, sedam maraka, to nema nigdje, ali ima u Sankt Peterburgu.
Dolazimo u traženu ulicu, ne toliku ‘’živu’’ mladim svijetom, jer slabo se izlazi nedjeljom i odlazimo ni više ni manje nego u ‘’Tesla bar’’. Skupili se Balkanci svi pa u Tesla bar, da se raspravljaju ‘’čiji je naš Tesla’’? Haha. Cijene pića su od od 4,5 eura poput piva, pa do desetak eura kao što je vodka. Gužve nije bilo, a tu smo ostali do nekih pola dva. Ja sam se tada uputio ka hotelu jer je ujutro trebalo ustati u sedam sati, dok su drugi nastavili švrljati po gradu. Ponovo preko ‘’Ubera’’ dođe vozač, kojeg sam malo smarao na svom lošem Ruskom, ali smo se razumjeli.
Sankt Peterburg je još poznat po nazivu ‘’Sjeverna Venecija’’ zbog mnoštva kanala i mostova koje posjeduje. Mnogi mostovi imaju ‘’krila’’. Jer se svaki dan u 1:55 poslije ponoći nevski mostovi otvaraju, mašu svojim ogromnim krilima i otvoreni ostaju dok ne propuste brodove i barže. Njihovo otvaranje je ‘posljednja riječ’ moderne tehnike, kompjutersko upravljanje. Tako se krilo teško 700 tona začas upravi ka nebu bijelih petrogradskih noći. Veličanstven prizor poslije koga je ljepše bilo otići odmoriti prije ranog ustajanja.
Treći i posljednji dan boravka u nekadašnjem Lenjingradu protekao je u znaku. O da, sporta, moj omiljeni i toliko očekivani dio. Ali, prvo doručak, pa odlazak na Ekonomski fakultet u Sankt Peterburgu. Iako mnogi nisu pošli, neki su prespavali, nekima se radilo nešto drugo (standardno za studenta i predavanje, sve je ostalo važnije). Ja sam otišao, jer ipak je to nešto novo što nemam priliku da vidim. Predavanje u amfiteatru je bilo o mladima i novim liderima. Nakon dvosatne diskusije, ručak u menzi Ekonomskog fakulteta je zaista poseban ugođaj. Predjelo, glavno jelo, desert, ruski specijaliteti, konobari koji te služe, poželiš da se odmah uputiš u neku od prostorija i pitaš da se upišeš, ali ne ide to tako lako.
Podne je već prošlo, vrijeme je za ono što je većina nas očekivala, sportsko takmičenje i posjeta velelepnim sportskim objektima u prestonici sjevera Rusije. U blizini novoizgrađenog stadiona Zenita, došli smo dvoranu sportskih igara u kojoj su nam pripremili kompletno takmičenje. Ulazim u svlačionicu veoma motivisan , oblačim majicu i trenerku svog matičnog Fudbalskog kluba “Mineral” iz Banje Vrućice. Prvi izlazim u dvoranu, zagrijavam se, a još uvijek i ne znam u čemu će biti takmičenje. Izlaze i ostali, mnogi me pitaju čiju ja to majicu nosim i šta znači “Mineral”. Kako sam im objasnio, Mineral je najbolji fudbalski tim u BiH, haha. Po dolasku smo bili podijeljeni u osam grupa prema narukvicama, tako smo i nastupali na takmičenju, osam ekipa, a mi smo bili rozi.
Takmičenje je bilo u zgibovima, istezanju, skoku u dalj i pucanju iz biatlonske puške. Glavni promoter takmičenja je bio ni manje ni više nego olimpijski šampion u biatlonu iz Sarajeva 1984., Dmitrij Vasiljev. Preuzeo sam ulogu kapitena rozih, zgib,dva, istezanje, skok od skoro 2,5 metra iz mjesta i slabo pucanje. Preselili smo se na tribine, navijali za ostale, a rezultate ćemo saznati poslije. Presvlačenje i polazak ka stadionu.
Iako je stadion bio udaljen nekih 100 metara, svi smo morali u autobus, jer se procedura se morala ispoštovati. Poseban ulaz, pa ulazak policajke i psa da vide da nema šta sumnjivo i tek izlaz pred sami ulazak na ‘’Krestovski’’ stadion. Ulaz na novoizgrađenu “Zenit Arenu”, upališe se svjetla , a svakom ljubitelju fudbala među nama zastade dah. Fantastično zdanje fudbalskog stadiona, kao neka vrsta čuda arhitekture kako zovu, odozgo natkriven, kapaciteta preko 60 000 mjesta. Tu svoje utakmice igra Fudbalski klub ‘’Zenit’’, a čak sedam utakmica će se igrati na Svjetskom prvenstvu u fudbalu naredne godine, od toga utakmice polufinala i susreta za treće mjesto, kao i susreti Evropskog prvenstva 2020.godine. Blicevi su samo radili i tu i ispred stadiona.
Odlazimo u autobus, noć je već pala, vrijeme za večeru. Stali smo, izlazak iz busa i do velikog šoping centra idemo pješke. Ali, nismo ni slutili da je to još jedno iznenađenje organizatora. Put je blokiran, na obije strane stoji policija, da bismo mi prošli. Zaista je fantastičan osjećaj kada je organizacija na visokom nivou. Završna večera regionalnog programa u Sankt Peterburgu održana je u tržnom centru “Piterland”, jak vjetar je duvao pa smo brzim korakom stigli. Predjelo, pa glavno jelo miješano meso, pa desert. Vrijeme je bilo za proglašenje pobjednika u sportskom takmičenju koje je bilo u toku dana. Osmi,sedmi, šesti, peti, šansa za medalju, ipak ne, moj tim je završio na četvrtom mjestu, nažalost ništa od medalje, šta da se radi, to je sport. Uslijedila je jednočasovna žurka, opraštanje od organizatora i odlazak u autobus, na posljednji dio programa, večernji obilazak grada autobusom.
Već je skoro 11 sati bilo, svi već vidno umorni, ali izdržalo se za još koju fotografiju i prelijep pogled na Nevu i Sankt Peterburg. Petrov dvorac, Hram Hrista Vaskrsenja, bulevar Neve, dvorac Moika i još mnogo, mnogo toga što ima da ponudi ovaj, najljepši grad na svijetu, a što ne možete vidjeti za samo tri dana. U ponoć smo bili u hotelu, a već tri sata poslije na Pulkovu, jer ranom zorom je bio let za Soči.
Bila su to tri neopisiva dana i tri neopisive noći. Iako je tekst dug, malo je riječi kojim se može opisati Sankt Peterburg. Tri dana su bila dovoljna da osjetim bar djelić Ruskog hrama kulture, bar malo da vidim zašto ga s pravom zovu najljepši grad na svijetu. Ja sam ga vidio i mogu to da tvrdim, a svako ko ga posjeti moći će isto reći. Hvala Ruskoj Federaciji što nam je omogućila da ovo vidimo, jer Sankt Peterburg i Neva će uvijek ostati dio mojih uspomena i vječita želja za ponovnim dolaskom.
Tekst pisao: David Pavlović
[…] jako ljubazni i susretljivi ljudi. Polazeći od momka koji je pred nama zvao svog druga u Sankt Peterburgu da se sretne sa nama do djevojke koja je polovinu večeri čuvala moju torbu i ne znajući čija […]