Putovanje u Grčku

Ako ste se pitali, kako to izgleda jedno porodično putovanje na Zakintos sa svim zgodama I nezgodama, pokušaću da vam opišem u narednih nekoliko pasusa.

Kraj maja, početak juna – zadnje sedmice škole, svi učenici se bore za ocjene, daju posljednje atome snage I jedva čekaju raspust. Za mene je to I period istraživanja sajtova svih mogućih turističkih agencija, iščitavanja komentara, putopisa, savjeta o mjestima koja dolaze u obzir za ljetovanje, ali I onih za koje sam prilično sigurna da će čekati neka druga vremena. Jedno sam znala, stvarno želim na more I to što prije.  Prelistala sam I sve kataloge koji su se našli u agenciji gdje sam bila na praksi (ima ih poprilično) ali sve ono što bi se uklopilo u budžet I ostale uslove je već bilo zauzeto. Tako da je izbor opet pao na Last minute ponude. Poslednje 3 godine sam sa porodicom ljetovala u Leptokariji, iako obožavam Leptokariju ove godine sam željela da se destinacija promijeni. Oko izbora kao I do sad smo odlučivale mama I ja. To nekako funkcioniše tako što mama usputno pošalje koji link I doda “Šta misliš?  Pogledaj ovo..”, ja pošaljem upit, prenesem joj informacije I onda odlučimo da li je to to. Ove godine nam je željeni  Krf izmakao za dlaku, pa nas je naknadno cijena Zakintosa privukla, te nekako planirano ali ipak neplanirano uplatišmo ljetovanje na Zakintosu u popularnom ljetovalištu za mlade Laganas.

Do tad sam o Zakintosu znala, hmm skoro ništa osim slika poznate Navajo plaže. Prije uplate smo pročitali osnovno, ono što je bilo najbitnije je da je more toplo, I da ima kud da se prošeta I šta da se vidi.
11.6. Krećemo put Beograda gdje kao I do sad kod rodbine odmaramo jednu noć I sutradan nastavljamo put. Obično to bude naredno veče, ali ove godine je to bilo naredni dan u 11h. Detalj koji je mama ,srećom, ispustila je da se do Zakintosa jako dugo putuje, ali šta je tu je. Pozdravišmo se sa ujakom, uđosmo u autobus I naša avantura je zvanično počela. Sreća pa je predsezona pa smo se mama brat I ja raskomotili svako na po 2 sjedišta.

Put kroz Srbiju prođe prilično brzo, te prije zalaska sunca uđošmo u Makedoniju. Prođosmo I Makedoniju I na granici vidim natpis Welcome to Greece. Već je mrak, mašem isključenju za Leptokariju I nastavljam sa čitanjem knjige jer su svi već zaspali, jedino smo vozač mjesec koji nam obasjava put I ja budni.  Prvi zraci grčkog Sunca bude ostale putnike. Kako to obično bijeva kreće neka spontana priča sa ostalim putnicima. Saznajem da ovaj gospodin sa sećije putuje vrlo često ovim putem. Naime, profesor je na univerzitetu u Patri. Do tad nisam znala da je Patra bratski grad sa našom Banja Lukom.

Miješa se zvuk još pospanog zijevanja sa oduševljenjem jer upravo prelazimo najduži viseći most na svijetu, RIO Antirio,  koji je dug 2880m I  spaja Peloponez sa ostatkom Grčke. Nakon još nekih sat vožnje stižemo u luku. Izlazimo iz autobusa I udišemo jutarnju svježinu Jonskog mora.
Odlučili smo da protegnemo noge, ja se zaustavljam kod jedne klupe dok mama I brat, kao I mnogi drugi, kreću u potragu za toaletom. Sjedim na klupi, doručkujem sendvič I dok mi izlazeće Sunce miluje pospano lice razmišljam o …. ma ne razmišlja uopšte, jednostvno uživam u momentu.

Uskoro stiže trajekt, oke ovo čudo meni izgleda ogromno, možda jer se prvi put vozim njim.
Ukrcavamo se i lagano isplovljavamo. Tokom vožnje od nekih sat vremena taman smo sitgli da zavirimo i svaki ćošak. Zadnji smo ostavili otvoreni dio na vrhu, taman što smo izašli shvatih da uskoro pristajemo i da je ovo ispred nas Zakintos. Nakon što smo se probili kroz gužvu na izlazu našli smo se na tlu najjužnijeg ostrva Jonskog mora. Od Lagansa nas dijeli još  15ak minuta vožnje koje uz interesantnu priču vodiča brzo protiču. Autobus se sada već provlači kroz ulice Laganasa, staje na svakih par metara kako bi svi putnici izašli što bliže svojim vilama. Ono što smo svi shvatili je da je ovo mjesto stvarno prepuno kafića, restorana, ali ponajviše klubova… Poslednji smo izašli mi koji ćemo boraviti u vili Lefka.

Ne baš ljubazni domaćin nam daje ključ od studia. Odmah pri ulasku naša umorna nasmijana lica gube osmijehe. Vidimo da ovo gdje se nalazimo ne odgovara onom opisu sa interneta. Umjesto uplaćenog 1/3 studia, nalazimo se u 1/2 studiu u koji je nekako uguran pomoćni ležaj. Neuslovna kuhinja se na kraju u jednu ruku ispostavila i kao dobra stvar, jer da je bila uslovnija sigurno bi tu proveli više vremena, i ne bi probali toliko različitih jela. Dok još uvijek stojimo prilično razočarani ovim što vidimo, na vrata nam kuca naš agencijski predstavnik Ljubiša.

Njegov monolog glasi: „Dobar dan, vi ste porodica Kos? Sve je uredu? Vidimo se.“, ne stigoh reći ni to: „Dobar dan.“, a on čovjek već nestade. U svakom zlu ima i neko dobro pa tako i ovdje, za razliku od naših komšija imali smo vodu od prvog dana. A i ovaj Ljubiša, mi je ustvari odličan primjer kako se to jedan radnik u turizmu ne treba ponašati. Odlučili smo da ne dozvolimo da nam išta pokvari odmor, tako da nismo ni razmišljali pretjerano o stanju u sobi, ionako tamo provedemo najmanje vremena. Iako smo putovali 24h, presvukli smo se i zaputili ka plaži koja je srećom na samo 100m. Lagano koračamo vrelim pijeskom, pogledom tražeći pogdan kafić i slobodne ležaljke.

Odlučili smo da se prvi dan izležavamo u na ležaljkama Sea Site bara. Obzirom da od nas troje ja jedina govorim engleski očekujem da moja komunikacija sa svim mogućim radnicima kreće upravo sada. Ovaj put sam imala sreće, krenula sam naručiti, ali ona reče: „Možeš na našem.“ Ne trebam ni spominjati da smo sve dane proveli upravo tu. Ali svakako trebam spomenuti da nam je predivna Danijela mnogo pomogla,  dala nam sve informacije koje nismo dobili od našeg predstavnika, ali i više od toga. Uvijek je tu bio i topao osmijeh i razgovor koji je kasnije prerastao u prijateljski. Jedva smo dočekali da uđemo u vodu. Korak po korak ulazim u iznenađujuće toplo Jonsko more. Brežuljci pijeska koje su talasi formirali na dnu dođu kao neka masaža stopalima. Plaža kao i dno je pješčano i veoma pogodno za sve generacije. Plićak je jako dug i jedina je mana što se prilično umoriš dok stigneš do dubine gdje se može plivati. Ali i brljuganje u plićaku nekad dobro dođe.

Nakon povratka sa plaže i tuširanja došlo je vrijeme za prvu večernju šetnju u Laganasu. Ljetovanja su mi još draža jer jedino tad svako veče šetamo svi zajedno, nekako je to period godine kada se ustvari zbližimo. Nakon nekih 5 minuta šetnje stižemo do glavne ulice. Ova ulica se sa malo čim može uporediti. Tek se naveče vidi koliko je tu ustvari raznih, nazovi, ugostiteljskih objekata.

Što veče više odlazi u noć to se broj tinejdžera na ulicama, većinom Britanaca, povećava. Bukvalno mislim na ulicama, jer veliki broj njih leži i valja se od smijeha, što od pretjeranog alkohola, što zbog „laughing gas“ i svih ostalih supstanci. Dok se drugi svađaju ili jednostavno mokre na trotoar. Mislim da je mojoj majci tih 10 dana bilo drago što to nije moj i bratov način provoda te smo svaku veče proveli zajedno. U moru svih tih objekata ima nekoliko stvarno lijepih porodičnih restorana koje smo obišli narednih dana.

Ono što me je još jednom iznenadilo je to da je najveći red ispred McDonald’s-a, jer to je zadnje mjesto u koje ja ulazim, ali i u blizini se nalaze mnogo povoljnija mjesta sa mnogo boljom hranom. Jedino što je u Laganasu poprilično skupo za naše uslove je sladoled, 200grama oko 5eura… taj luksuz smo priuštili jednom, a kasnije bi se na plaži počastili štapićem koji je pritom mnogo ukusniji.

Obzirom da smo bili prilično umorni nismo šetali kao ostalih večeri. Vratili smo se u sobu i taman što smo zaspali budi nas neugodan zvuk komaraca. Shvatamo da nas ovi komarci bukvalno jedu, zatvaramo sve moguće otvore, ubijamo one što su ostali u sobi. Prvo što smo sutradan kupili su bila razna sredstva protiv tih napasti.

Naredni dane provodimo uživajući na plaži i družeći se sa ostalim sustanarima naše vile, ali i drugim gostima, jer se taj bar zbog naše Danijele pretvorio u „Srpski bar“.  Čujem kako neko viče da je vidio kornjaču. Naime, ovaj zaliv je poznat po Caretta Caretta kornjačama koje su zaštićena vrsta, te polažu jaja na ograđeni dio plaže koja je inače duga preko 6km. Pomislila sam kako je skoro nemoguće sresti kornjaču u vodi, pogotovo veliku kao što kaže ovaj dječak. Upravo me ta velika Caretta Caretta razuvjerila kada je nekoliko sati kasnije izronila na samo par metara od mene.

Stvarno je ogromna, zaronila sam je kako bih je bolje vidjela. Oklop joj je ukrašen nekim čudnim izraslinama, a velike oči uprte pravo ka meni. Malo sam je pratila, te se ubrzo tu stvorila hrpa ljudi koji žele da je vide, ali je ona otplivala dalje. Kasnije je susret sa kornjačama nekako postao uobičajen, a opet svaki put bi se obradovali. Jako je smiješno gledati ljude sa par malih brodova kako se guraju da bi je nekako vidjeli, dok ona jadna bježi, a brod je ganja. Mnogo je jeftinije i sigurnije čekati da je jednostavno sretnete plivajući. Odmah drugo veče odlučujemo da malo više istražimo ulice, ali i prikupimo informacije o izletima. Radnici u svim lokalnim agencijama su vrlo srusretljivi i trude se da privuku mušterije, te vrlo rado odgovore na svako pitanje. Jedan od njih je upravo porodici ispred nas završavao sa objašnjavanjem. Bilo je drugačije nego ostali, on je njima pričao na srpskom. Na njegovo: „Can I help you?“ sam odgovorila: „Ako hoćeš možeš pričati i srpski.“ te se uz osmijeh upoznajemo sa Igorom. Ovaj simpatični momak nam je prilično pomogao i jedan je od osoba sa kojima sam i nakon ljetovanja ostala u kontaktu.

Sutradan smo se simpatičnim vozićem, mama i ja uputile ka Zanteu, najvećem gradu na ostrvu. Tokom vožnje iz zvučnika se čuje zanimljiva priča o ostrvu i gradu. Prvo što smo uradile kada smo stigle je kupovina jastuka, jer su nam se na onima iz vile vratovi već prilično ukočili. A nakon toga smo posjetile crkvu Sv Dionisiosa, zaštitnika ostrva. Crkva izgrađena u venecijanskom stilu sa zvonikom oput zvonika sa crkve Sv Marka u Veneciji. Razgledajući unutrašnjost razmišljala sam šta li bi sve ovdje prepoznala profesorica istorije umjetnosti, a ono što sam ja prepoznala je ljepota i neki poseban osjećaj kada sam se približila srebrnom sarkofagu u kom se nalaze mošti Sv Dionisiosa.

Prošetale smo ulicama Zantea koje imaju neki poseban šmek. Nakon šetnje i razgledanja ostalih znamenitosti grada, kojih ima poprilično, sjele smo u slastišarnu na obali i prepustile se uživanju u kolačima i sladoledu. Ubrzo je vozić kretao nazad. Odmah nakon povratka smo se  zaputile ka plaži. Dok smo čekale da dođe piće vidjeli smo konja i kočiju u plićaku. Prvobitno mi je bilo jako čudno, ali onda sam shvatila da je to način na koji je jedna mlada odlučila da stigne na svoje vjenčanje. Kao da nije dovoljno specifično to što se vjenčava na plaži. Nije jedina, iz mora smo posmatrali narednih dana još nekoliko vjenčanja. Ovdje postoji nešto još posebnije, ostrvce Cameo koje do kog se stiže preko mostića sa jednog kraja plaže, za nekoliko hiljada eura možete iznajmiti na par sati kako bi se tamo vjenčali.

Biti na moru, a ne iskoristiti priliku i otići na bar jedan izlet, za mene je poprilično bezveze.
Brat kao i obično nije bio zainteresovan za izlete, pa smo se mama i ja dogovorile sa komšinicom Anom da se zajedno upustimo u avanturu obilaska ostrva. Igor nam detaljno opisao izlet i dao mnoge korisne savjete jedva sam čekala sutradan da krenemo, jer je taj izlet ono što je na mene ostavilo najjači utisak. Nakon vožnje autobusom do luke u Zanteu slijedi ukrcavanje na Cavo Grosso brod. Svi doživljaji sa izleta zaslužuju više nego da budu samo mali dio ovoga, ali ovaj tekst bi bio predugačak kada bi sve pisala tako da ću pokušati da napišem samo najbitnije.

Prvo i osnovno je da ako se ikada nađete na Zakintosu, ovaj izlet je ono što se nikako ne i trebalo propustiti. Sa broda zapravo dobijete sliku o stvarnoj veličini i ljepoti ostrva. Prva stanica je neka mala divlja plaža, izuzetno lijepa za plivati jer za razliku od zaliva ovdje je ulaz u vodu mnogo strmiji, te je voda hladnija. Sledeća je ono što je sinonim za cijelu Grčku – Navajo plaža. Ili na našem jeziku Olupina broda. Vodič nam je rekao da postoji više priča kako je brod tu završio, ali se istinitom smatra da je olupina broda koja se nalazi na ovoj plaži tu završila nakon nevremena prilikom kog se brod čija je namjena bila švercanje cigara nasukao.

Preskupo i skoro neizvodivo je bilo da se olupina makne sa tog mjesta, a u međuvremenu je postala tolika atrakcija da se danas izdvajaju sredstva kako bi se zaštitila. Na ovu plažu se može stići jedino brodom, i postoji opasnost da će ona vremenom nestati. Nijanse tirkizno plave boje mora je stvarno nemoguće opisati riječima, kao i osjećaj dok stojite na skoro bijelom pijesku, posmatrate to more, a iznad vas se desetine metara okomito u nebo dižu očaravajuće stijene. Kratko vrijeme za kupanje na ovoj plaži je proletilo, stigla sam uzeti par kamenčića i zrna pijeska kako bi drugarici održala riječ da će dobiti dio ove plaže. Brod polako isplovljava, koristim vrijeme da uslikam još par fotografija, ali i memorišem ovaj prizor u svojoj glavi. Nastavljamo vožnju ka trećoj stanici, Keri pećine.

Ovdje je voda toliko čista da se dno jasno vidi iako je poprilično duboko. I još jedna bitna stvar koju sam naučila ne samo na izletu nego na cijelom ljetovanju, ne sumnjajte u hrabrost i vještine starijih gospođa. Teta Ana sa svojih 60-ak godina se bez ikakvih problema spuštala i vraćala na brod, ali  i ostale dane plivala prilično dugo zajedno sa drugaricom Snežom. Kad sam već njih spomenula ne smijem zaboraviti druge dvije docimerke, teta Gocu koja je ovim ljetovanjem častila svoju majku Micu za 80 rođendan. Pa onda nek neko kaže da je Laganas samo za mlade.

Naredni dani su svi proticali slično, osim jedne večeri kada smo se zaputile ka restoranu Sarakina. Restoran koji se nalazi u maslinjaku 2km od samog Laganasa,  prevoz do tamo je  besplatan. Ta veče mi je jedna od ljepših u životu. Uživale smo u ukusima dobrog vina, suvlakija i rebara pripremljenih na tradicionalan  način. . Naravno da to ne bi bilo grčko veče da se ne zaigra sirtaki, te sam ostavila večeru i rado pristala na poziv plesača. Cijelo veče su dva gospodina svirala i pjevala, iako ih nisam razumjela ni riječ uživala sam u svakoj riječi koju su otpjevali.

Dođe tako i poslednje veče, koje je kao i uvijek rezervisano za kupovinu suvenira. Uvijek najviše para dam na suvenire, tek se ovdje bilo teško suzdržati jer se ne zna koja je radnja bila bogatije opremljena. Što onim standardnim suvenirima, što domaćim proizvodima, kornjačama u svim mogućim veličinama, materijalima i bojama…. Prošetali smo i do Igorove agencije kako bi se pozdravili i prebacili još koju pametnu. Razmijenili smo kontakte i nekako dali obećanje da se vidimo još nekad.

Ujutro smo završili sa pakovanjem i jedino nam je bilo drago što konačno napuštamo onu užasno tijesnu sobu.

Ostavili smo stvari u pomoćnoj prostoriji i otišli se pozdraviti sa plažom i Jonskim morem za ovu godinu. Otezala sam izlazak iz vode, ali kao što ja uvijek kažem, što se mora i nije teško. Pozdravili smo se sa našom dragom Danijelom, iako smo i dok smo izgovarali želju za srećan ostanak, odnosno ona nama srećan put, imali osmijeh na licu bilo nam je svima žao. Imali smo još vremena taman da stignemo u nama najbolji restoran Olympic flame, gdje smo većinom jeli. Čak je i konobar shvatio da nam je očito poslednji dan ovdje, te nam je  nakon što smo platili naše girose, sa simpatičnim akcentom, rekao : „Dovicenja brate, srecan put.“ Vratili smo se do vile po stvari, ubacili ih u autobus i krenuli lagano.

Ovaj put je situcija bila još bolja, nas 13 u autobusu na sprat. Opet put do luke u Zanteu, pa tamo do trajekta taman vremena da se uslikamo još koji put. Iako smo se nekako svi znali, većinu puta smo pričali, šalili se i sabirali sve utiske sa našom dragom pozitivnom Ivanom i njenim sinom. Tako da, iako dug, put nam je prošao prilično brzo.
Voljela bih se nekada vratiti na Zakintos da vidim ono što ovaj put nisam stigla, ali ujedno bi voljela obići i toliko drugih mjesta, pa se nadam da će se destinacija za sledeće ljeto promijeniti.

Ono čemu se još više nadam je da ću se zahvaljujući Robertu i svima vama uspjeti vratiti u Veneciju, kako bih obišla ono što nisam stigla kad sam bila prvi put.

Tekst pisala: Milica Kos