Putovanje u Čile – i kako sam završio u policijskoj stanici

Tekst koji je pred tobom, predstavlja odlomak iz moje knjige “Pisma iz Južne Amerike” te je dio moje priče o Čileu.

Ako je vjerovati mojoj karti, narednih 26 sati provešćemo u ovom busu jer do Santjaga ima 1192 kilometara. Psihički sam se pripremio na to, gledajući sve više kao priliku da srušim dosadašnji rekord od 22 sata, koliko je trebalo da se dođe do Kopenhagena 2007. godine. Na svakih pet do šest sati pravili smo i po jednu pauzu, kratko izlazeći do toaleta da se umijemo i izvršimo određene fiziološke potrebe. A ono gluvo vrijeme između, kada se ništa nije dešavalo, odlučio sam da provedem spavajući naslonjen na debelo staklo od prozora. Nešto ranije nego što je bilo planirano, ali bez opasnosti da se ugrozi novi rekord, koji sada iznosi 25 časova i 10 minuta, parkirali smo se na peron 11 najveće autobuske stanice u Čileu. Za samo nekoliko minuta vidjećemo Larisu.

I kao što mnoge knjige i filmovi imaju neki trenutak iznenađenja, tako i ova priča iz Čilea upravo dobija svoj obrt. Larisa je, iako možda španskog imena, zapravo djevojka iz Banjaluke, koja je sa velikim brojem drugih djevojaka sličnih godina i iste geografske pozadine u različitim periodima došla da živi u Čileu! Pojedine od njih došle su ovdje zbog posla. Neke druge zbog ljubavi. One treće zbog kombinacije ove dvije stvari.

Jednu od njih sam upoznao i mnogo ranije, dok sam još išao na salsu. Nina se zove. Nina Ošap. Svojom visinom od preko metar i osamdeset potpuno odudara od malih Čileanaca, pa dok hodaš ulicama Santjaga, gotovo uvijek možeš da je primijetiš. Njih dvije su, zajedno sa Vanesom, koja je prva ovdje pustila svoje korijene, bile naši vodiči po Santjagu. Glavnom, najvećem i najrazvijenijem gradu ove zemlje. Njenoj žili-kucavici. Kroz razgovore s njima spoznaš kako se u Čileu dobro živi. Baš dobro, rekao bih. A nekako se tako malo priča o tome. Santjago je sigurno u top tri grada u čitavoj Južnoj Americi ako bismo gledali životni standard. Ako ne i broj jedan. Njihov bruto društveni proizvod nekoliko puta je veći nego naš, a prosječna plata je oko 850 dolara!

Ako imaš okej posao, izađeš i na 1500–2000 dolara mjesečno. U Čileu, ljudi! Tek sad kontam zašto jedna djevojka s kojom sam se nekada zabavljao planira doći ovdje da radi. A sve kontam, vidi lude cure, gdje će u Čile. Nije dobra s glavom. Dok šetaš Santjagom, na momente uopšte nemaš osjećaj da si u Južnoj Americi. Sve izgleda baš evropski. Ako si nekada bio u Madridu, dosta liči na njega. Ulice su dugačke i široke kao tamo. Postoje i velike palate, nalik na kraljevske. Ljudi su mnogo svjetliji nego u ostalim mjestima Južne. Velike su patriote, takođe. Gotovo da ne postoji kuća ili zgrada na kojoj ne vidiš čileansku zastavu.

Pričaju mi da je 1967. godine uveden zakon po kojem je obavezno imati zastavu zemlje na svakom javnom objektu. U slučaju nepoštovanja ovog zakona možeš dobiti kaznu od 40.000 pezosa (50 evra). Iz svega što mi govore zaključujem da Čileanci žive super i da su veoma ponosni na svoju zemlju. Zavidim im na tome. Od sve zbrke koja se dešava kod nas, mi koji živimo u Bosni više ne znamo ni ko smo ni šta smo. Umjesto o napretku, o kojem sav svijet priča, mi pričamo o ratu. Kad će konačno pojedini ljudi prestati zamlaćivati narod ovim glupostima? Pričama o odvajanju. Podjelama. Pričama starim preko 20 godina, koje nikome ne donose ništa dobro.

Zašto ne pričamo o ekonomiji, privredi i svemu onome što bi nas kao građane trebalo da zanima? O tome kako izvozimo ono najbolje što imamo, umjesto da se grčevito borimo da to najbolje ostane ovdje. Ubjeđuju nas da će se naši problemi riješiti ako svako uzme svoj komad zemlje i nastavi dalje, a kada bi se taj scenario desio, kontam da tek onda ne bismo znali gdje ćemo. Najveća ironija u svemu ovome jeste to što smo zapravo mi svi isti. Jedan narod koji priča jedan jezik. Svi imamo iste potrebe i volimo iste stvari. Svi volimo otputovati, otići u kino, pogledati dobru predstavu. Svima nam treba ljubav i zagrljaj. Pažnja. Jedino što nas razlikuje jeste to što jedni jedu svinjetinu, a oni drugi ne, te drugačije obilježavamo ta tri-četiri dana u godini. I umjesto da pokušamo sebi olakšati život u stvarima koje su nam zajedničke preostalih 360 dana, mi se uporno držimo tih pet. Konstantno tjeramo inat jedni drugima, jer se kod nas odavno ništa ne radi iz potrebe, već iz inata.

Dajte, ljudi, da se počnemo baviti stvarima koje će doprinijeti nekom boljitku! Daj da radimo na sebi i pustimo ove gluposti. Ovo je divna zemlja u kojoj može sjajno da se živi. Imamo toliko toga čega nismo ni svjesni. Stvari koje nam je Bog dao, za koje nismo morali ni da se oznojimo. Klimu koja je idealna. Ne živimo u pustinji, niti po Sibirima. Imaš svega, taman da se poželiš. Imamo čiste rijeke, čistije nego većina drugih zemalja. Znaš šta bi pojedini gradovi dali za Vrbas ili Unu! Na idealnoj smo lokaciji.

U centru svijeta, faktički, gdje je sve nadohvat ruke. Imamo dobre i obrazovane ljude. Pametan kadar, koji može svugdje da doprinese. Sve su ovo stvari na kojima treba da budemo zahvalni, ali nismo. Nismo, jer su mržnja i hejt već duboko ušli u mentalni sklop našeg čovjeka usljed svih problema s kojima se godinama suočavao. A kada čovjek izgubi zahvalnost, izgubi i sreću. Budimo zahvalni na zemlji koju imamo. Ona je divna. Čista. Zelena. Naša država je ta koja pravi probleme, a ovo dvoje nikako ne treba poistovjećivati.

Vjerovatno je i čileanski narod u jednom trenutku istorije smatrao svoju državu problematičnom. Možda se za vrijeme Pinočeovog režima, o kojem svi imaju podijeljeno mišljenje, dešavalo mnogo toga groznog, daleko goreg nego kod nas. Ali danas je to sve iza njih. Danas je Čile u Južnoj ono što je Njemačka u Evropi. Zemlja u koju svi žele da idu, pa čak i Brazilci, koji za sebe, iako to nikada neće javno priznati, misle da su ispred drugih. Kada vidim njih tri, u isto vrijeme osjećam sreću i ponos. Srećan sam zato što su uspjele da se snađu i pronađu bolji život, makar to bilo na kraju svijeta.

Ponos osjećam iz razloga što su naše. Moje. Što svojom pameću i ljepotom mogu da pokažu ljudima koji o nama vjerovatno i nemaju najbolje mišljenje da smo mi u stvari jedan topao i obrazovan narod, koji može mnogo toga dobrog da napravi ako mu se ukaže prilika. U svakom njihovom pokretu osjeti se zadovoljstvo i mir zbog života ovdje. One ne pričaju o politici. Stanijama i Karleušama. O nezaposlenosti i nepotizmu. Nema potrebe da se o tome ovdje priča. Njihove priče obično su one o putovanjima. Pozorištima i kinima. Restoranima i barovima. O pozitivnim stvarima.

U njihovim očima Santjago je izgledao mnogo ljepši nego što vjerovatno jeste. Grad koji putniku ne nudi toliko toga, ali njegovom stanovniku nudi mnogo. Mjesto puno parkova koji su standardne ljepote i zgrada koje govore već viđeno. Ništa u Santjagu nije bilo toliko posebno. Pa ni taj pisko, njihovo nacionalno piće, na koje nas je vodila Larisa. Bio je to još samo jedan grad u nizu koji mi se dopao ne zbog njegove ljepote već zbog ljudi. Njih tri. Larisa nam je dala svoj dom. Vesna svoje priče i informacije. A Nina pozitivne energije na izvoz, čega čovjeku nikada nije dosta.

Budeš li nekada planirao putovanje ovom zemljom, neka ti Santjago bude baza. Lociran je u centru zemlje, u blizini gradova Valparaiso i Vinja del Mar, koje zaista vrijedi vidjeti. Ovaj prvi je najalternativniji grad zemlje, a drugi luksuzno odmaralište smješteno na moru. Vremenski ograničeni, mogli smo da obiđemo samo jedan od njih, te je odluka pala da idemo za Valparaiso. Umjesto vrlo udobnih buseva, koji su svako malo prolazili, a na kojima je pisalo Wi-Fi, zapao nas je manji kombi, u koji stane tačno 10 ljudi, čije ću lične profile sada da ti predstavim.

Za početak, tu je brižna majka sa dvoje djece. Znam da je brižna jer budno pazi na svaki njihov korak i brine se o njima. Kupila im je i sok, kojim su isprskali zadnje sjedište. Tu je i niski debeljuškasti tip, koji ne prestaje da šalama na svoj račun, zabavlja masu. On je šaljivdžija u razredu. Odmah do njega sjedi najpopularnija osoba škole. Rasna crnka koja, iako ležerno obučena, lako može da se kandiduje za mis svoje zemlje i bez problema pobijedi. Garant je iz Venecuele, jer samo tamo su žene ovako čarobne. A dva sjedišta iza su i momci s kojima ne želiš da se kačiš. Lokalne siledžije. Posebno ovaj do prozora, koji kao potvrdu za to ima veliki ožiljak duž lijevog obraza. I na zadnjem sjedištu on. Lik koji čita knjigu. Štreber. Neko ko vjerovatno zna sve odgovore na sva pitanja. I tako smo ti mi, naš mali razred iz Santjaga, kreiran da koegzistira zajedno u naredna dva sata, krenuli na putovanje do Valparaisa.

Usljed poprilično dugačkog imena, lokalci su se dosjetili da grad zovu skraćeno Valpo, a on je danas veoma bitna luka zemlje i njen šesti najveći grad po veličini, sa skoro 300.000 stanovnika. I ako su Rio i Sao Paulo bili kontrast, Santjago i Valpo još su veći, jer razdaljina od nešto više od 100 kilometara čini ne samo da pređeš iz jednog grada u drugi već i sa kontinenta na kontinent. Evropski Santjago ovdje je zamijenjen klasičnim južnoameričkim gradom. Nekada davno, još u vrijeme kad su Španci bili ti koji su odlučivali o svemu na ovim prostorima, Valpo je bio ništa više do obično selo sa nekoliko kuća i jednom crkvom.

Ali osamostaljenjem države 1818. godine grad brže nego što je iko očekivao postaje glavna luka čileanske mornarice i poveznica na trgovačkom putu između Španije i njenih kolonija. Dok nije izgrađen Panamski kanal, ovo je bila prva luka u koju su brodovi mogli pristati na putu oko rta Horn, a ogroman priliv novca doveo je do izgradnje prve berze na svijetu, prve vatrogasne stanice u Južnoj Americi, kao i prve biblioteke Čilea.

Međutim, kada je 1914. otvoren Panamski kanal, došlo je do naglog zaustavljanja razvoja grada, te su jedini brodovi koji pristaju u Valpo sada oni koji ne mogu da prođu kroz Panamu. Svakako nisu pomogli ni zemljotresi, koji su se ovdje previše često dešavali. Posebno se pamti onaj iz 2010, jačine 8,8 stepeni po Rihteru, koji je dosta toga uništio. Ono što je ostalo može se obići za jedan dan. Najzanimljivije u Valpu svakako su uspinjače. Njih 16, za manje novca nego što bi očekivao u skupom Čileu, odvešće te do najviših vrhova grada i iznenaditi obojenim prizorom koji, dok šetaš ulicama, ne možeš ni da naslutiš.

Kao da su sive fasade odjednom oživjele. Tu su i trg Sotomajor, crkva Iglesia de La Matriz, najstarija biblioteka i vatrogasna stanica Južne, o kojima sam ti maloprije pričao. Čitavo to staro gradsko jezgro od 2003. godine dio je kulturne baštine Uneska. Dopada mi se i duh Južne Amerike, koji ovdje osjećam mnogo više nego u Santjagu. Jeste prljavo. Bučno. Divlje. Na momente i opasno. Teško da bih ikada mogao ovdje da živim. Ali sve ovo ga čini autentičnim i drugačijim. Valpo možda nije najljepši grad koji sam do sada vidio, ali nije ni samo jedan grad u nizu koji ću već sutra zaboraviti.

Posljednji bus za Santjago tog dana samo što nije krenuo sa perona kada smo tamo stigli. Mnogo veći nego prethodni, bio je tako udoban da sam već po sjedanju osjetio kako nam je tijelo utonulo u san. Jedino što me je probudilo bio je udar Tamunine glave o moje rame, koja je onako nesvjesno u snu pala na moju stranu. Stigavši ponovo u prestonicu, kao Sovjeti u bici za Staljingrad, probijali smo se naprijed ka ulazu u metro, boreći se sa hiljadama ljudi koji su imali isti cilj kao i mi. Reći samo da je bila gužva bilo bi uvreda za ovo što se dešavalo.

Čak tri metro linije spajaju se ovdje, a broj ljudskih duša koje dnevno zagaze ovim pločicama prelazi i nekoliko miliona. Kao sardine nabijene da stanu u konzervu, stajali smo u metrou držeći se jednom rukom za bijelu ručku iznad nas. Nije postojala ni teoretska mogućnost da se pomjerimo, a rančeve koje smo imali na leđima spustili smo kod svojih nogu zbog negodovanja neke osobe iza nas, kojoj su smetali. Šest stanica do Larine kuće bilo nam je teže disati nego u planinama Bolivije. Dočekavši konačno stanicu Los Heroes, sagnuo sam se da uzmem naše rančeve prije nego što masa novih ljudi navali unutra. Tada me je dočekalo iznenađenje. Mog ranca nije bilo. Okrećem se oko sebe, nadajući se da ga je neko od putnika slučajno pomjerio. Od tolike zbunjenosti zbog onoga što se upravo desilo, ne uspijevam ni da izgovorim riječi. Primijetila je to i Tamuna, koja i dalje ne zna šta se desilo, ali shvata da nešto nije u redu.

• Jesi dobro? Je li sve u redu?
• Upravo su mi ukrali ranac. Nema ga.

Moguće je da sam se malo opustio po dolasku u Čile. Svi ti govore da je ovo najsigurnija zemlja čitavog kontinenta. Da nema potrebe da se toliko brineš. Da si, ako si „preživio“ Brazil, ovdje siguran. Nije trebalo da ih slušam. I dalje ne mogu da shvatim kada i kako se ovo desilo. Kako je neko uspio da mi uzme torbu koja je stajala na mojim nogama, sve vrijeme ih dodirujući, a da ja to ne osjetim? Kako si to uradio, nepoznati čovječe? Da li si me pratio sve ovo vrijeme? Da li si me već ranije nanišanio kao metu, a da toga nisam bio ni svjestan? Jesi li ti možda onaj što me je zamolio da spustim torbu sa ramena jer mu je smetala, a sada te nema nigdje? Hajde dođi. Kaži mi. Neću ti ništa, samo me zanima.

Pokušavajući da ostanem miran i vjerujući da ništa nije izgubljeno, prišao sam najbližem policajcu kojeg sam vidio. Razgovori sa Horheom učinili su da vjerujem u policiju ove zemlje, mada mi osoba u plavom ispred mene, čiji stomak mnogo podsjeća na one pojedinih policajaca u mojoj zemlji, ne uliva mnogo povjerenja. Ali on je sve što trenutno imam. Moja jedina nada da će se nešto riješiti.

• Neko mi je upravo ukrao crni ranac u metrou. U njemu mi je telefon. Garderoba. Bilo je i nešto novca. Ne znam šta da radim – rekao sam prilično ubrzanim glasom, ipak odajući da nisam toliko smiren kao što bih htio biti.
• Kad se to desilo?
• Vozili smo se metroom do ove stanice i samo smo primijetili po dolasku da torbe nema.
• Ne možemo mi tu ništa da uradimo. Mnogo ljudi prolazi ovuda svakog dana.
• Da li možda imate kamere?
• U metrou ne. Samo izvan. Ali za njih treba posebna potvrda da se pregledaju.

Zastao sam na nekoliko sekundi smišljajući sljedeće pitanje koje bih mu postavio. Tražio sam načine kako da produžim ovaj razgovor. Nadu, koja je trenutno blijedila sve više i više.

• Šta savjetujete da uradim? – upitao sam ga na kraju.
• Najbolje je da odeš u policijsku stanicu i prijaviš šta se desilo. Ali moj ti je savjet da zaboraviš na sve.
• Da zaboravim?
• To se ovdje stalno dešava. Mi tu ne možemo ništa.

Gledam ga i ne vjerujem šta mi govori. Ko može ako ne možete vi? Policija. Zar vi ne bi trebalo da se bavite ovakvim stvarima? Usput je toliko nezainteresovan za ovo da ne želi ni da mi makar slaže i kaže da ipak postoji šansa da se ranac pronađe.

Nikada nije prijatno tražiti policijsku stanicu, ali vidjevši na mapi da je samo tri minute udaljena od nas, odlučio sam da ipak odem do nje. Dok otvaram oronula plava vrata stanice, kojima bi dobro došlo novo lakiranje, ne mogu da se otmem utisku kako je prostorija koju imam pred sobom pljunuta ona koju sam vidio te najgore noći svog života u Banjaluci. Da li je moguće da su sve policijske stanice na svijetu istih dimenzija i oblika, ili je ipak u pitanju obična slučajnost? Čekali smo sigurno dva sata da nam se obrati policajac koji je razgovarao sa uplakanom ženom. Mahanjem ruke, sličnim kao kad mašeš konobaru u restoranu da naručiš hranu, pozvao nas je da sjednemo. Smirenije nego prošli put, ponovio sam sve ono što sam ispričao policajcu u metrou. Kao i kolega, odgovorio mi je da tu ne može mnogo da se uradi.

• Zar ne možete barem pokušati da mi pronađete telefon? Imam ovdje IMEI kôd. Preko njega možete da ga locirate na mapi.
• Nije to baš tako lako.
• Kako to mislite?
• Mi ne možemo da lociramo tačnu lokaciju. Samo približno mjesto na kojem se nalazi.
• Pa dobro. I to je bolje nego ništa.
• Ne shvataš me. Šta u slučaju da je telefon u stanu u zgradi? Mi ne možemo da pretresamo čitavu zgradu samo radi njega. Više od 300 telefona se ukrade svakoga dana. Kada bismo tražili svaki koji se ukrade, ne bismo ništa drugo radili osim toga.
• Kradu se zato što vi ne radite ništa. Zato što svi znaju da ono što se ukrade nikad neće biti traženo.

Nije htio da odgovori na ovo, pa je pokušao da umiri situaciju.

• U kojim si sve dijelovima Čilea bio? – iznenada me je upitao.
• U Atakami i u centru. Zašto?
• Jesi li išao na jug, u Patagoniju?
• Jug je najljepši dio zemlje. Ako budeš imao priliku, obavezno otiđi. Mnogo je drugačije nego u Santjagu.

Jel’ se to meni čini, ili mi on upravo daje turističke savjete šta da posjetim u Čileu, umjesto da traži moju torbu. Jednoga dana, kad budem pisao blog o ovom događaju, napisaću:

„Ako neko želi na kafu s policajcem koji će mu iz prve ruke reći šta vidjeti u Čileu, a pri tome neće obavljati svoj posao, samo neka traži Policijsku stanicu Santjago i policajca Hulija Hernandeza.“

• Hvala na savjetu, ali sada mi je mnogo bitnije da nađem torbu. Možete li napraviti neki izvještaj? Nešto!
• Sad ću da se konsultujem sa kolegom.

Ustao je od stola i odšetao na drugi kraj prostorije, razgovarajući sa drugim policajcem tiho, da ih ne čujemo. Potom se vratio.

• Ono što možemo uraditi jeste da te zavedemo u naš registar. U prevodu, to znači da će tvoj slučaj biti aktivan i da ćemo pokušati raditi na njemu.
• Odlično. Hvala vam. Kolike su šanse da pronađete torbu?
• Pola-pola.

Rekao je ovo tako neubjedljivo kao da ni sam nije vjerovao u to. Ali opcija više nije bilo.

• U redu. Šta Vam treba od mene?
• Za početak, daćeš mi svoj pasoš.

Izvadio sam plavi dokument dimenzija 12 x 9 cm na kojem je pisalo Bosna i Hercegovina i položio ga na sto kraj njega. Uzeo ga je u ruke, otvorio na početnu stranu, gdje je bila moja vjerovatno najgora slika u životu, te pokretima miša počeo da navigira na svom zastarjelom računaru. Sve vrijeme je izgledao kao da nešto radi, ali da mu ne ide. Svakih malo bi se namrštio do te mjere da bi mu na čelu narednih nekoliko minuta ostali tragovi bora.

• Iz koje si ti zemlje? – upitao me je na kraju.
• Bosne i Hercegovine. Piše Vam na pasošu.
• Ne uspijevam da je pronađem u registru. Možeš li da pogledaš sa mnom?
• Kako ne uspijevate?
• Nema je ovdje u sistemu.

Okrenuo je monitor ka meni, te laganim skrolovanjem od A nadalje ponovo pokušao da me pronađe. Došavši do „Bo“, obojica smo usporili kako bismo negdje na ovoj listi imena pronašli ono koje tražimo. Bosne i Hercegovine zaista nije bilo na spisku. Bila je Bolivija. Bocvana. Burundi i Burkina Faso takođe. Ali ne i moja država. Gotovo čitav afrički kontinent nalazio se na ovom spisku, ali ne i mi.

• Pod koju zemlju sada da te stavim?

Sad, izgleda, mogu da biram odakle želim da budem. Podsjeća me ovo na situaciju tokom master studija u Bratislavi kada sam, zajedno sa istim onim Davidom s kojim je trebalo da pjevam, uradio socijalni eksperiment gdje smo se predstavljali kao građani drugih zemalja. Željeli smo da vidimo kako će nas drugi ljudi posmatrati ako misle da smo iz drugih krajeva, te je tako moja Bosna odjednom postala Španija, a njegova Italija Albanija. Tih dana nam je zaista bilo dosadno. Smišljali smo razne gluposti, umjesto da smo učili nešto pametno. Jedna od tih je bila da prilazimo potpuno nepoznatim curama na ulici s pitanjem „Do you wanna see my cook?“, a onda im pokazivali sliku pijetla moje bake u selu.

I baš tad, kô za inat, upoznam Anet, koja je, kao i ja, mnogo voljela Španiju i naivno mislila da živim u Madridu. Sreli smo se u apoteci u kojoj je radila kad sam tražio kondom za mali kao dio još jedne opklade sa Davidom. Sjećam se tog dana kao da je bio juče. Dok odlazi do pulta da mi donese traženi predmet, razmjenjujemo poglede. Pita me odakle sam i šta radim ovdje. Dalje se samo sjećam kako stojimo ispred apoteke i pričamo. Ali već sam prestao da je slušam koliko je bila simpatična i prirodna. Brzo smo počeli da se družimo. Nudila se da dođe da me posjeti, a onda se, kad sam joj rekao da idem autobusom kući, začudila te me upitala: „Ideš autobusom u Španiju?“

Koliko god je to sve bila šala i dobra zabava, morao sam na kraju da joj kažem istinu. Recimo samo da se nikada više nismo čuli. Još jedan dokaz da se u životu ne isplati lagati. Nikada ništa dobro nije izašlo iz toga. Ovog puta nisam htio da mijenjam zemlju niti da ga lažem. Nema smisla pokušavati se predstaviti kao građanin Bocvane ili Burundija. Ništa od ovoga što trenutno radimo ovdje nema smisla. Torba mi je ukradena. Njima se ne da ni da je potraže. Ne mogu ni da me u registar zavedu jer moja zemlja ovdje ne postoji. Nek ide sve dođavola!

Sve se promijenilo kada je počeo da prevrće po ladicama svog stola. Istovremeno je vadio i vraćao buntove papira, a na kraju je iz gornje ladice izvadio veliku crvenu fasciklu. Okrenuo ju je prema meni ne bih li vidio šta želi da mi pokaže. Sadržinu fascikle činio je spisak zemalja svijeta. Svaka strana bila je posvećena određenoj zemlji, a prebacujući na kraj, došao je do dijela koji je tankim kartonom bio odvojen od drugih. Bio je ovo dio namijenjen za posebne zemlje. Redom su išle: Palestina, Sirija, Irak. I onda sam je ugledao. Bosna i Hercegovina je bila tu. Našli smo je! Ona ipak postoji. Bila je smještena između Iraka i Somalije. Ali je bila tu.

• Ipak smo te našli.
• Divno, zaista.

Znajući da je moj pasoš sada stvaran, ispunio je ostatak podataka koji su se tražili, te mi odštampao jedan obrazac koji bi trebalo da ponesem u slučaju da mi nađu torbu. Mada, svi u ovoj prostoriji su znali da od toga neće biti ništa. Pokupio sam svoju jaknu i izašao kroz ista ona oronula vrata, prihvatajući činjenicu da će u stvarima u mojoj torbi ipak uživati neki drugi ljudi.

U improvizovani ruksak koji sam po dolasku u sobu uzeo od Tamune spakovao sam stvari za let u Kito u Ekvadoru. Tako malo znamo o Ekvadoru, a tako mu se radujem. Posebno jer ću konačno vidjeti Jeni drugaricu iz Venecuele s kojom se stalno čujem ovih dana. Piše mi da je napravila čitav program za nas. A da, sutra dolazi i Vesna.

Da nije previše žena na jednom mjestu?

Ovaj tekst, čini jedan odlomak iz moje knjige “Pisma iz Južne Amerike”. Da je poručiš, klikni ovdje.

https://www.instagram.com/p/BxRs1fhhcsA/