Putovanje u najmnogoljudniju zemlju svijeta je uvijek bio moj san. S obzirom da sam izabran za predstavnika BiH za učešće na Svjetskom Kupu harmonike u Šangaju, taj san je postao i stvarnost. Put od Banja Luke do Šangaja je trajao više od 20 sati, a ono u čemu sam naročito uživao tokom leta od Moskve do Šangaja jesu razne video igrice, crtani filmovi itd. Naime, svaki putnik je imao display ugrađen u sjedište ispred sebe, a uz pomoć džojstika mogao je da bira i gleda sadržaj koji želi. Junaci mog djetinjstva Tom&Jerry su definitivno ispunili 12 sati dug let.
Šangaj je jedan od najvećih i najrazvijenijih gradova Kine, a broj stanovnika ovoga grada prelazi 18 miliona. Da se zaista radi o ogromnom gradu, govori i to, da smo auto-putem od aerodroma Pudong do hotela u kojem su bili smješteni takmičari putovali oko dva sata. Naziv grada potiče od dvije riječi (dva kineska znaka), znaka za “visoko” (kineski shang) i znaka za “more” (kineski hai). Ne bih se pretjerano bavio informativnim podacima o Šangaju koji se u par klikova mogu lako naći na internetu, nego bih radije ispričao svoje doživljaje i iskustva.
Znajući da je Kina zemlja sa najrazvijenim kulinarskim vještinama, odlučio sam da ću tih deset dana koliko sam bio u Šangaju isprobati mnoga jela iako iskreno i nisam baš ljubitelj kineskih specijaliteta. Na meniju su bile razne vrste supa, riža koja je pripremljena na razne načine, specijaliteti sa mesom, mahune na kineski način itd., a hljeb, bez kojeg ja skoro da ne mogu zamisliti ni jedan obrok, nisam mogao baš nigdje kupiti. S obzirom na neobične ukuse jela gdje se nerjetko može naći kombinacija slatkog i slanog, na vrste mesa koje sam jeo, a koje ni prijatelji Kinezi koje sam tih dana upoznao nisu znali od koje je životinje (naravno, prvo mi je na pamet palo da se radi o psećem mesu), odlučio sam ipak da poslije „degustacije“ kineskih specijaliteta posjetim obližnji Kentucky Fried Chicken (KFC).
Ono po čemu je Kina poznata kod nas i u regionu jeste upravo najjeftinija i roba lošeg kvaliteta. Međutim mene su, bez obzira na loš kvalitet, naročito iznenadile kopije originala raznih telefona, tableta, laptopa, satova „Rolex“ i drugih uređaja, koji su tako dobro izgledali i funkcionisali da se razlika teško mogla primjetiti. Ali prilikom kupovine i uopšte šopinga u tržnim centrima ne treba prihvatiti cijenu koju na početku ponude prodavači i koja je obično visoka za kopije originala. O čemu se radi? Stvar je u tome da se morate cjenkati. Meni je u početku iskreno malo bilo neobično, ali sam kasnije primjetio da to svi rade i da je sastavni dio kupovanja u kineskim tržnim centrima. Pa su neki od mojih prijatelja kupili nove Iphone telefone i tablete za vrlo malo para, a što se tiče jezika i sporazumjevanja tokom cjenkanja, to je najmanji problem. Često dobijete digitron pa sami ukucate cijenu koju nudite, a onda slijedi period pregovaranja na razne načine dok se ne postigne konačna cijena.
Obilazak Šangajskog svjetskog finansijskog centra, vrta Yu Yuan, vožnja brzim vozom „Maglev“ samo su neke od brojnih znamenitosti i atrakcija ovog kineskog grada. Prilikom šetnje kroz Stari grad uživao sam u ljepoti parkova gdje se na trenutak može zaboraviti brzina života tipična za velegrade, ali me posebno iznenadilo to što su mi često na ulici prilazile grupe djevojaka tražeći da se fotografišem sa njima. Na trenutak sam se osjećao kao „zvijezda“ i iskreno nisam htio da se vraćam u Banja Luku 🙂 Uostalom, na pitanja djevojaka odakle dolazim, gledao sam zbunjena lica jer naravno niko nije čuo za Bosnu i Hercegovinu. Dakle, za sve sam dolazio iz Evrope, dok su neke, zahvaljujući Novaku Đokoviću čule i za Srbiju
Šangaj je priča kojoj nema kraja, grad koji mi je ostao u najljepšem sjećanju i pri odlasku sam poželio da se jednog dana ponovo vratim u ovaj grad, pa makar i na deset dana, a ako ni zbog čega drugog, onda zbog slikanja sa simpatičnim Kineskinjama.
Ovo je bila moja priča iz Šangaja.
Autor teksta: Dragan Ribić
Ostavi komentar