Moje najveće bogatstvo su moji prijatelji širom svijeta

Priča koju ću vam sada ispričati, malo je drugačija od priča koje ste do sada mogli da čitate ovdje. Obično bih vam pisao o gradovima, znamenitostima, o doživljajima iz tih mjesta i svemu onome zanimljivom što nude. Međutim, ovaj put htio bih da vam ispričam nešto malo personalnije. Nešto, što po meni predstavlja onaj najbitniji dio putovanja, a to su ljudi.

Osoba sam od mnogo interesa. Već 20 godina igram tenis, govorim pet stranih jezika, plešem i salsu, idem na kros fit, ponekad radim jogu, mnogo me interesuje online marketing, ali nekako sve to stane u ovaj CV video koji ste možda već negdje vidjeli. Pored svih ovih hobija, postoji jedan kojim se mnogo ponosim. Ja sam sakupljač stranaca. Jednostavno obožavam da upoznajem ljude iz drugih zemalja. Obožavam da slušam o njihovim kulturama, običajima i kroz to stvaram svoju percepciju života tamo. Mogu slobodno reći da sam zaljubljen u sve zemlje koje nisam posjetio i ljude koje nisam upoznao.

Što sam više putovao, postajao sam zaljubljen u ovaj hobi, a sa svakim novim putovanjem, rasla je i moja “kolekcija stranaca”. Ali ne samo to. U gradu u kojem živim, na ulici bih zaustavljao ljude sa ruksacima ukoliko bih mislio da im treba pomoć ili ukoliko bih vidio da su sami, pa bih se ponudio da im pokažem grad. Moj stan je tako vremenom postao prava mala ambasada kroz koju su prošli ljudi iz preko 20 zemalja, a svakom od njih poklanjao bih ono najbolje što ja i moj grad nudimo, a za to bih obično dobijao mnogo više nazad.

Vjerujem da se dobro dobrim vraća i da je to razlog zbog kojeg sam uvijek imao sreću da upoznam iskrene, zanimljive, dobronamjerne i poštene ljude. Ljude koji su me svaki na svoj način oduševili, ali i zadužili nekim gestom koji nikada neću zaboraviti. Zato ovu priču posvećujem njima, ovim posebnim ljudima u mom životu, kako bi im se bar na ovaj mali način zahvalio za sve što su učinili za mene.

Priča počinje u januaru 2010. godine u Banjaluci. Tada sam na preporuku prijatelja, dobio broj od jednog Španca koji je živio ovdje. Rekoše mi da se zove Nestor. S obzirom na to, da sam tada bio zaluđen španskim jezikom, mnogo sam želio da ga upoznam. Sjećam se kao danas poruke koju mi je napisao “Llevo gafas y barba tambien” (Nosim naočale i imam bradu). Upoznali smo se taj dan. Sjedili smo u parkiću kod Palate predsjednika. Mislim da je bilo proljeće. Pričali smo o nekim običnim temama koje ljudi imaju kada se prvi put upoznaju. Trudio sam se da mu na španskom pokažem koliko volim njegovu zemlju i njegov jezik. Vidio sam koliko mu to znači.

Što više vremena smo provodili zajedno, nisam mogao a da ne primijetim sa koliko energije priča o nekim stvarima. Koliko želi da bude pokretač nečega korisnog i društveno odgovornog. Vremenom smo počeli da se družimo i postali jedni od boljih prijatelja. Uz njega sam naučio španski do nivoa na kojem ga danas znam. Ali on je uradio mnogo više za mene od toga.

Tokom jednog našeg susreta, rekao mi je da otvoren konkurs za stipendije za učenje španskog jezika i da će mi pomoći da se prijavim. Nikada nisam ni čuo za taj konkurs, ali Nestor je uvijek bio informisan oko tih stvari. Ispunio sam aplikaciju koliko sam znao, a ostatak smo zajedno kuckali. Divio sam mu se koliko strpljenja ima za mene. Konačno smo je poslali, bukvalno minut do 12, a već nakon dva mjeseca, dobio sam odgovor da mi je odobrena stipendija od 1000 evra i mjesec dana boravka u Valensiji. Bio sam izvan sebe, presrećan, ali i svjestan da toga nikada ne bi bilo da nema njega. Bio sam mu beskrajno zahvalan.

U životu nisam upoznao nikoga ko toliko daje drugima, a tako malo uzima nazad. Danas smo Nestor i ja sjajni prijatelji. On sada živi u Jajcu pa se manje viđamo, ali znam da u svakom trenutku mogu da računam na njega.

Te iste godine u moj život je ušao još jedan Španac. Glen mu je ime. Dolazi iz malog mjesta Kasteljon, nadomak Valensije. Upoznali smo se upravo preko Nestora te iste godine. Glen je u Banjaluku došao poslovno. Priča mi da prodaje keramiku. Ne znam ništa o keramici, ali kaže da je španska keramika, kao italijanske cipele, kvalitetna i dobro se prodaje. Od svih ljudi o kojima ću ovdje pisati, sa njim sam proveo najviše vremena. Od momenta kada je došao, neprestano smo se družili i viđali. Nikada u životu nisam izlazio više nego u tom periodu. Išli smo po žurkama, pravili španske večere, počeo sam da radim za njega, učio ga tenis, a naše prijateljstvo je krunisano kumstvom u ljeto ove godine, kada se Glen oženio za Sanju.

Od momenta kada smo se upoznali, dao mi je nadimak “Charla”. Pitao sam ga šta mu to znači. Kaže, jednostavno si Charla. Davali smo tako nadimke i ostalim prijateljima sa kojim smo se družili. Hobit, Bestia, Servantes, Elvis, Mudri Kinez…samo su neki od njih.

Sjećam se kada je stigao da mi se žalio kako nema mnogo prijatelja i kako bi volio da upozna više ljudi. Dosjetili smo se da postavimo oglas na studentski kampus sa tekstom

Španac daje besplatne časove španskog jezika u zamjenu za časove srpskog.

Šta mislite kakav odgovor smo dobili? 🙂 Od trenutka kada smo postavili oglas, nije prošlo ni sat vremena dok nismo dobili prvu sms poruku od neke djevojke. Naredni sat još jednu od druge djevojke. Naredni dve nove od grupe djevojaka.  Više od 30 ih se javilo. Niti jedan muškarac.

Uz njega sam naučio mnogo o životu i tome šta znači kada od malih nogu moraš da se brineš o sebi. Davao bi mi savjete u vezi sa poslom, ali i sa ženama. Bio je dobar u sagledavanju situacija i nerijetko bi neke moje inicijalne ideje oblikovao u nešto konkretnije i pružao mi smjernice za naprijed. Pet godina koje smo proveli družeći se, u mnogome su uticale na mene i nikada ih neću zaboraviti.

Od septembra ove godine, Glen više ne živimo ovdje. Vratio se nazad. U Španiji je, povremeno na Malti. Sve poslovno. Bilo mi je teško kad smo rastajali, jer nisam želio da ode, ali znam da je za njega ovako najbolje. Pet godina je proletjelo k’o za tren, ali radujem se što ću ga početkom naredne godine ponovo vidjeti.

Tri godine nakon što sam upoznao Nestora i Glena, putem Couchsurfinga, u goste mi je stigao jedan Brazilac. Natham Malinverni se zove. Ne zvuči baš brazilski. A i nije. Nathan je Brazilac na pasošu. Italijan po korijenima. Balkanac u duši.

Nikada nisam upoznao nekoga ko toliko voli ovaj region kao on. Iako je kod mene proveo svega nekoliko dana, mnogo smo se zbližili. Pričali bismo na portugalskom, engleskom, španskom, pomalo na našem. Bio je oduševljen svakom sitnicom vezanom za život ovdje. Sjećam da smo nekoliko dana nakon Božića, otišli u šetnju gradom. Bila je nedjelja. Vrijeme kada ni najgoreg neprijatelja ne bi istjerali iz kuće. Hladno, da samo gledate da se sklonite sa ulica, pusto, maglovito….Međutim, njega je to sve oduševljavalo. Fascinirala ga je svaka stvar koju je nalazio na ćirilici, svaki naš prozivod, svaka činjenica koju nije znao o ratu ili životu ovdje, svaki film koji bi mu preporučio, svaka pjesma koju bi čuo, svaka osoba koju bi upoznao….shvatili ste. Bio je oduševljen.

Mali poklon koji sam mu spremio na kraju, prihvatio je kao nešto najbolje što je ikada dobio. Ubrzo je otišao, ali ostali smo jako dobri. Vidjeli smo se i sljedeće godine kada me je posjetio u Bratislavi.

Danas se čujemo često, šaljemo si poklone za bitne datume.

Uz njega sam praktički naučio portugalski. Bili bi na skajpu i po dva sata i pričali o svima stvarima u našim životima. Nathan je prvi Južnoamerikanac za koga mogu reći da mi je pravi prijatelj. Osoba, totalno van svih stereotipa Južne Amerike, ali opet, tako interesantan i drugačiji. Vjerovatno se vidimo 2017. u Sao Paolu 🙂

Te iste godine, u moj život su ušle još dvije bitne osobe.

Tokom dvije godine studiranja na postdiplomskim studijima u Bratislavi, moj najbolji prijatelj bio je jedan Iranac koji je živio u domu gdje i ja.  Zove se Aveed. Upoznali smo se sasvim slučajno u policiji za strance kada smo vadili vizu. Mislim da nikada u životu kao tada, moje predrasude nisu bile tako srušene. Ovaj čovjek dolazi iz zemlje o kojoj čujem samo najgore stvari ovdje gdje živim. Onog mjesta poznatom po ekscentričnom predsjedniku, nuklearnim bombama i svim negativnim stvarima koje idu uz to. Međutim, kako smo živjeli soba do sobe, počeli smo da se družimo, da izlazimo, da zajedno radimo projekte na faksu. Oduševljavao me je koliko je smiren. Koliko je pametan i otvoren. Kako svjetski razmišlja. Koliko se žrtvuje živjeći tako daleko od kuće u jednoj sobi od 5 kvadrata u Bratislavi, samo da bi pomogao sebi i svojoj porodici.

Sjećam se kada mi je pričao da se dugo zabavljao sa jednom djevojkom dok je živio u Mašadu u Iranu. Njeni roditelji nisu željeli da se viđaju, te je on svako jutro, kada svane sunce, dolazio pred nju na posao, samo da je vidi na dvije minute i nakon toga se vraćao kući.

Bilo me je sramota svega što sam mislio o njemu i njegovoj zemlji. Kroz njegova iskustva i priče shvatio sam kolika je moć manipulacije medija i koliko neistina je samo plasirano o divnoj zemlji.

Svaki vikend koji sam proveo tamo, bio je rezervisan za zajednički obilazak određenih znamenitosti Bratislave, nakon čega bismo otišli u jedan restoran da sumiramo sve ono što smo vidjeli. Tako smo radili skoro dvije godine.

Kroz tih 8 godišnjih doba, Iran je postao jedna od zemalja koju ću sigurno posjetiti, a Aveed me stalno zove da dođem. Na svaki njegov spomen njihove egzotične hrane, očaravajuće prirode, monumentalnih spomenika, dobijao sam, a i danas dobijam strašnu želju da odem tamo.

Danas smo ostali odlični prijatelji. Dopisujemo se stalno, većinom preko mejla, jer Aveed ne koristi društvene mreže. On trenutno završava doktorske studije iz Ekonomije u Beču i čeka da se vrati nazad u svoju zemlju.

Te iste godine, tokom putovanja u Istanbul, upoznao sam i Mehmeta. Kao i Nathana, Mehmeta sam upoznao putem Couchsurfinga. Sa svojim prijateljem Borisom, proveo sam šest dana u njegovom stanu u Istanbulu, šest dana koje nikada neću zaboraviti.

Mehmet je učinio da Istanbul postane možda najbolji grad koji sam ikada vidio.

Kako sam objasniti činjenicu da je čovjek, koji mi je do tada bio apsolutni stranac, izdvojio šest dana svog vremena, uzeo godišnji odmor, svako jutro nam pravio doručak, vodio nas na mjesta koja sami nikada ne bismo pronašli, provodio sa nama svaki slobodan sekund koji je imao i na sve to, plaćao svaku aktivnost koju smo imali. Šta god da bih vidio u njegovom stanu i rekao da mi se dopada, rekao bi mi da ponesem sa sobom.

Postoji jedna zanimljiva priča koja me uvijek asocira na njega. Sjećam se da sam pred njegovim stanom vidio dosta knjiga. Pitao sam ga, zašto ne stavi ove knjige u stan, kad već ima prostora. Kaže mi da su to knjige koje je pročitao i da kada krene na posao, ponese neku od knjiga i pokloni je prolazniku na ulici, za koga smatra da će mu se dopasti.

Uz njega sam naučio toliko toga. Pokazao mi je kako uživa u malim stvarima i koliko zadovoljstvo za njega predstavlja naše druženje. Nikada nisam imao uzore u životu, ali nakon samo šest dana koje smo proveli zajedno, htio sam da budem kao on. Htio sam da gledam na život kao Mehmet. Jednostavno sam htio da budem kao ovaj čovjek i da me ljudi vide, kao šta ja vidim njega. Često se i danas sjetim savjeta koje mi je davao i razgovora koje smo imali. Nedugo nakon, posjetio me je u Banjaluci, a ostali smo i dobri prijatelji.

Skoro je dobio i sina 🙂

Sjećam se da sam na kraju 2013. godine poželio da u narednoj godini unesem još dobrih ljudi u svoj život. Ko kaže da se želje ne ostvaraju! Tek što je godina počela, 4. januara u Kataru sam upoznao jednog sjajnog tipa, Jasmina Beširevića, mada više volim da ga zovem Jazz. Jazz živi u Minhenu. Ako bi me neko pitao kako da ga opišem, bilo bi to najpozitivniji čovjek na svijetu.

Spojio nas je jedan prijatelj koji živi u Dohi. Iako smo proveli svega nekoliko sati zajedno, nakon povratka kući stalno smo se dopisivali. Spojila nas je joga koju smo tada obojica aktivno praktikovali, ali i mnoge druge stvari. Želio sam da ostanemo u kontaktu, jer smo tako brzo “kliknuli”.

Jasmin je kroz samo par mjeseci pokazao kolika je ljudina. Nakon što smo se vratili iz Katara, dobio sam poziv da sudim na teniskom turniru u Minhenu. U jednom od naših razgovora, spomenuo sam mu sam primljen na turnir i da u aprilu dolazim u njegov grad. Planirao sam da si potražim neku sobu preko Airbnb-a. Kada je čuo da ću doći, reče mi da nažalost neće biti u to vrijeme u gradu, jer su praznici i želi da obiđe porodicu u Bosni, ali da će mi ostaviti svoj stan u Minhenu! Čovjek sa kojim sam proveo svega par sati u životu, ponudio se da mi ostavi svoj stan na sedam dana dok njega nema! ” Na Whatsupp mi je poslao možda i najdražu poruku koju sam ikada dobio

Robi ne znam te dugo i gotovo te nikako ne poznajem 🙂 Ali imam osjećaj kao da se dugo poznajemo i da si pošten i extra dobar čovjek. Imam povjerenja u tebe što u neke ljude koje duže znam nemam i ne bi ih nikada pustio da budu sami kod mene u stanu! Tebi vjerujem da ćeš ga paziti kao svoje. Mnogo mi je drago da ti mogi pomoći stanom i to mi predstavlja veliko zadovoljstvo. Dobra djela se vraćaju u životu. Žao mi je pravo što sam baš tad u Bosni, ali se naravno radujem svoji starcima, sestri i malom Ayanu 🙂

Kod Jasmina sam do sada dva puta (drugi put smo sve vrijeme proveli zajedno). Uvijek me obraduje kada mi pošalje neki motivacioni video ili neki sliku sa djevokom Meli. Nas dvojica smo se prepoznali, ne samo što smo iz iste zemlje, nego što smo ljudi istih shvatanja. Otvorenih. O čemu god da bismo pričali, osjećao sam da smo na istoj talasnoj dužini. Jasmin je vrlo opušten i duhovit lik, uvijek nevjerovatno pozitivan. Ali kada god bi imao neki problem, pisao bih mu šta me muči kao i on meni. Zajedno smo prebrodili njegov razvod braka i nekoliko mojih raskida veza. Davali smo savjete jedan drugom, motivisali jedan drugog da idemo naprijed.  Kada bismo živjeli u istom gradu, mislim da bismo bili možda i najbolji prijatelji.

Nakon što je CV video koji ste imali priliku da vidite na počektu teksta dospio u javnost, na mejl mi je javio jedan Milan iz Futoga sa porukom.

Zovem se Milan Marijanac, glavni i odgovorni urednik sam zvaničnog web sajta Novaka Đokovića. Pre nekoliko dana sam pogledao na YouTube-u tvoj impresivan CV, koji me je istovremeno i oduševio i pogodio. Zaista nemam reči da tako sjajno vaspitan i svestran momak sa toliko znanja, iskustva i 5 jezika nema mesta u svojoj domovini za adekvatno zaposlenje. Isto tako me ne iznenađuje jer je to tako realna slika kako u BiH, tako i u Srbiji. No, da pređem na vedriju temu. Ja sam prosledio tvoj video CV direktno Novakovoj supruzi Jeleni kao i još nekoliko ljudi iz tima s nadom da će te kontaktirati čim se ukaže potreba za profilom ljudi kao što si Ti. Želim Ti mnogo sreće i da u kratkom roku dobiješ poslovni tretman kakav zaslužuješ, nadam se, u našem timu. 🙂

Iako nisam dobio posao kod Novaka, ovim mejlom sam dobio mnogo više. Jednog od najboljih prijatelja kojeg trenutno imam i osobu sa kojom se ponekad čujem više nego sa svojom djevojkom. S obzirom da sam blizanac u horoskopu, mislim da je on druga polovina mene. Nikada nisam upoznao osobu sa kojom imam toliko zajedničkih tema i kojoj bi se toliko javljao a da je muško i da ne pokušavam da je smuvam 🙂 Imamo isti pogled na život, na djevojke, na ciljeve u životu. Slušamo istu muziku, gledamo iste filmove, volimo da putujemo, pratimo Evroviziju, volimo grčki (on ga i govori), volimo Novaka.

Šta god da bi mi se desilo u životu, bio bi jedna od prvih osoba kojoj bi to javio. Nekako, u njega imam maksimalno povjerenje. Konsultujem se sa njim oko mnogo toga što planiram da radim. Stalno pričamo o putovanjima, posebno o Maroku. On je jedan od ljudi bez kojih ovaj sajt ne bi postojao u obliku u kojem postoji i vjerovatno su mu do sada izašle sjede od tehničkih problema koje je RIO imao 🙂 Za Milana sam siguran da će mi biti prijatelj čitav život, jer bi zaista bilo šteta da moj blizanac ostane bez jednog svog dijela.

Ovu priču bih završio sa još jednom osobom čiji je maternji jezik portugalski. U pitanju je moj prijatelj Pedro. Pedro je iz Porta. Iz Portugala. Upoznali smo se na jednoj marketinškoj konferenciji u Maroku početkom 2015. godine. Iako nas je bilo više od 50, on je bio jedna od osoba sa kojom sam provodio najviše vremena.

Uvijek vedar i raspoložen, ali pun zanimljivih komentara i zapažanja, Pedro je jedini Portugalac kojeg znam da je bio u Bosni. Njegova djevojka Luiza pisala je magistarski rad kod nas, pa je tako bio i u Banjaluci. Znao je sve o gradu.

Nedugo nakon našeg borakva u Maroku, posjetio sam ga u Portugalu. Bio je naš vodič u Portu, pokazao nam sva zanimljiva mjesta ovoga grada, vodio nas na Francezinhu i spremio nam tradicionalni Portugalski dezert, Pastel de nata.

Pedro je osoba koju mnogo poštujem. Putnik je, ali i neko ko gradi karijeru i neko ko je ležetan i opušten, ali opet želi da priča i o ozbiljnim stvarima. Pedro je i veliki numizmatičar, pa me je tako jednom prilikom obradovao sa kolekcijom portugalskih novčića.

Upoznali smo se tako u Maroku, vidjeli u Portugalu, a siguran sam da se uskoro vidimo na nekom novom mjestu.

Osam ljudi, osam različith priča, jedno osjećanje. Sreća. Sreća što mogu ove ljude da nazovem svojim prijateljima. Sreća što znam da se na njih mogu osloniti. Sreća što znam da u njihovoj kući uvijek imam mjesto gdje sam dobrodošao. Hvala im! Oni su moje najveće bogatstvo.

Mogao bih spomenuti i Manua i Jose Miguela iz Španije, Elenu iz Gruzije, Maliti iz Šri Lanke, Bogdana iz Ukrajine, Jelenu iz Kanade, Flaviu iz Brazila, Ervana i Lijanu iz Hong Konga, Ewelinu iz Poljske, Miloša iz Slovačke, kao i mnoge prijatelje iz Srbije i Hrvatske, ali to je opet neka druga priča.

P.S. Koje je vaše najveće bogatstvo?