Konja – konzervativna Turska ili ne?

Kažu da je Konja jedan od najtradicionalnijih i najzatvorenijih gradova u Turskoj. Kaže se i da je ovo jedno od najvažanijih mjesta hodočasnika, grad koji je bio naseljavan konstantno kroz istoriju još od Rimskog doba i grad prepun muzeja i bogate istorije. A možda niste znali, ali ovo je i grad u kojem se nalazi i grobnica perzijskog pjesnika i islamskog sufije Mevlane, poznatijeg kao Rumi i mjesto jednog svima čuvenog plesa.

Dobrodošli u Konju.

Po čemu je Konja poznata?

Prije dolaska ovdje, postojale su dvije asocijacije koje sam imao vezano za Konju. Jednu od njih, otkriću vam vrlo brzo, a ova druga, vezana je za jednu knjigu. U pitanju je upravo već spomenuti Rumi, te knjiga 40 pravila ljubavi od Elif Šafak.

Ukoliko niste čitali knjigu, ona počinje pričom o jednoj sasvim običnoj amerikanki imena Ela, koja živjeći u ne baš srećnom braku, jednoga dana dobija ponudu da radi kao recezent za jednog književnog agenta. Njen prvi zadatak biva pročitati roman imena Slatko bogohulje, kojeg je napisao muškarac po imenu Aziz Z. Zahara. Zaharin roman, ispričan u mnogo različitih glasova, priča o Šemsovoj potrazi za Rumijem i ulozi derviša u mijenjanju uspješnog, ali nesretnog sveštenika u predanog mistika, strastvenog pjesnika i zagovornika ljubavi. Sve više opčinjena ovom pričom i sve se više udaljavajući od svog supruga, Ela počinje propitkivati svoj zaštićen, provincijski život i posezati za Azizom, koji živi u Amsterdamu.

Ujedno je oduševljavaju Šemsova pravila ljubavi koja nude uvid u drevnu filozofiju temeljenu na jedinstvu svih naroda i vjera i nazočnosti ljubavi u svakome od nas. I dok Ela čita Azizov roman, shvata da Rumijeva priča u neku ruku prikazuje njenu vlastitu i da je Aziz, jednako kao Šems, došao je osloboditi na način koji nikad ne bi mogla zamisliti.

E sad, postoji jedna pomalo smješna anegdota vezana za ovu knjigu. Naime, tokom prekida sa jednom bivšom curom, poklonila mi je ovu knjigu na poklon, napisavši mi posvetu da se nada da će mi ova knjiga pomoći da shvatim neke stvari koje nisu funkcionisale u našoj vezi. Iskren da budem, knjigu sam samo ostavio na policu i pune tri godine potpuno zaboravio, sve dok tri godine kasnije, jedna druga bivša cura nakon što smo prekinuli, nije odlučila da mi za rođendan pokloni tu istu knjigu.

Još uvijek se sjećam tog dana. Dolazi ona i donosi meni neki zapakovan paket i dok ga nestrpljivo odmotavam, slušam je šta mi priča. Kako mi je kupila jednu knjigu. Kako se nada da će mi se knjiga dopasti. Kako se radi o jednom Rumiju. Ja gledam u nju i kontam u sebi, ma ne…nemoguće da je u pitanju ista knjiga, ali zaista bi. Dvije bivše cure pokloniše mi identičnu knjigu. Kontam da mora da ima neke poenta u svemu tome.

Ja tu knjigu uzeh čitati odmah sutradan, te zaista nauči neke nove stvari na kojoj će vjerovatno neke naredne cure biti zahvalne, a ove koje su ostale, nauči baš ovdje u Muzeju Mevlana.

Muzej Mevlana

Inače, upravo taj Rumi koji se spominje u knjizi, sahranjen je baš ovdje, u muzeju Mevlana, koji nosi ime po njemu, zajedno sa još nekoliko svojih sljedbenika i potomaka. Danas se u njegovom muzeju mogu naći mnoge stvari koje je koristio za vrijeme svog života, ali i vrijedni primjerci rukom slikanih marama, rukopisi, ornamenti te neki od najvrjednijih primjeraka tepiha na svijetu.

Njegov značaj, kao jednog od najvećih vjerskih mislioca i filozofa svih vremena, nemjerljiv je ne samo za Turski narod, već i za čitav svijet, te se sasvim sigurno može reći da je bio čovjek koji je živio ispred svog vremena. Rumi je bio poliglot, što je za ono doba bila rijetkost. Govorio je turski, arapski, perzijski i klasični grčki jezik. Uz to, učio je medicinu, što je bila velika rijetkost za to doba, zbog nemogućnosti obrazovanja.

Svojom harizmom, uvijek je oko sebe privlačio veliki broj ljudi koji su rado slušali njegova predavanja i priče, ali uprkos svemu tome, on se najviše volio povlačiti u svoju intimu, gdje je u miru mogao razmišljati o veličanstvenom i božjem. Jedna legenda kaže da se Rumi jednog dana uputio na tržnicu, gdje je pao u trans čuvši zvukove bubnjeva koji su dolazili iz različitih smjerova.

Nagnan tim ritmom, još uvijek u transu, počeo se vrtjeti u krug s rukama podignutim u zrak. Dlan jedne ruke bio mu je okrenut prema nebu, a druge prema tlu. Tada, on odluči osnovati školu u kojoj će učiti mladiće o Bogu i božjemu.

Ples sa dervišima u Mevlana kulturnom centru

Svi koji su htjeli mogli su postati učenikom u njegovoj školi, nezavisno o religiji ili socijalnom statusu. Bitno je bilo da prođu svojevrsni test inicijacije. Ritual se sastojao od sjedenja u ćošku kuhinje u kojoj su se okupljali drugi učenici. Sve što je bilo potrebno je slušati o čemu pričaju drugi učenici i posmatrati njihov način života.

Iako se na prvu činio kao vrlo prost test, postojao je jedan mali detalj za koji mladići nisu znali. Ako su za vrijeme svog boravka u kuhinji sjedili mirno, sa rukama na koljenima i pažljivo slušali o čemu se razgovarali bili su primljeni. Ali ako bi bili nemirni, nisu bili primljeni u školu.

Mevlanini učenici zvali su se derviši, a najpoznatiji su bili upravo po plesu koji je sam Mevlana ‘doživio’ tokom svog iskustva na tržnici. Kako iz prve ruke izgleda predstava derviša, možete pogledati na videu ispod.

Bedesten bazar

Ako ste za šoping i uživate u cjenkanju, onda je Bedesten bazar pravo mjesto za vas. Sa više od 4000 prodavnica u kojima možete pronaći toliko toga, ovo mjesto pružiće vam onaj pravi šmek Turske i onu njenu prepoznatljivu energiju.

Uz to, sve ovdje je toliko jeftino, da za 10 evra, možete kupiti zaista mnogo toga. Šta samo reći, kada smo za četiri evra našli ženske cipele?

Šta još vrijedi vidjeti u gradu?

Dok ste u Konji, preporuka je da obiđete i nekoliko muzeja. Arheološki muzej grada pružiće vam zaista mnogo informacija o nekadašnjem životu ove regije. Neke od najistaknutijih postavki ovog muzeju su sarkofazi i druge starine iz drevnog grada Çatalhöyüka (Čatalhojuka). Tu je i veliki broj eksponata iz doba neolita, bronzanog, helenističkog, rimskog i vizantijskog doba, gdje se pretežno mogu pronaći keramičke posude, razni predmeti od kamena i bronze, zanimljivi ukrasi i natpisi.

Zanimljiv je i Karataj Medresi, odnosno muzej pločica. Od 1955. godine, ovo mjesto služi kao muzej u kojem su objedinjene seldžučke pločice, a njegova zbirka posebno je obogaćena nalazima prikupljenim 1970-ih u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji Kubadabad.

Ali ono po čemu je Konja posebno poznata, je veliki broj prelijepih džamija koje se mogu vidjeti na gotovo svakom koraku. Počev od Selimije džamije kupolastog oblika, koju je naručio sultan Selim II, a koja se nalazi odmah pored muzeja Mevlana, do džamije Azizije, neobično, ali jednako lijepog izgleda, pa sve do Aladinove džamije, najstarije seldžučke džamije u čitavoj Turskoj, sagrađene još 1220. godine, smještene na istoimenom Aladin brdu, sa kojeg se pruža vjerovatno i najbolji pogled na čitav grad.

Fudbal

Možda nije turistička atrakcija grada, ali moram vam ispričati šta mi se desilo posljednju noć u Konji. Prije nego što ću doći u grad, pisao sam jednom momku na instagram koji igra fudbal u za lokalni klub Konjaspor, da li bi želio da se vidimo na kafi, jer bih želio da uradim video sa njim. Mada, prije pisanja, iskren da budem, mislio sam da od toga neće biti ništa. Lik je igrao za Partizan prije. Sad igra prvu Tursku ligu, profesionalac čovjek. šta će on sa mnom da gubi vrijeme i ispija turske čajeve po kafanama Konje. Biće dobro i ako mi odgovori uopšte.

Kuckali smo se tako malo prije nego ću doći, te dogovorišmo se jedno veče da se nađemo u jednom baru, u blizi samog stadiona.

– U osam se vidimo tamo. – piši mi u poruci.

Mada, i dalje nešto sumnjam u naš susret. Upita me da li je ok da dođe sa ženom i djetetom, na šta naravno govorim da jeste. Pri dolasku na lokaciju, osjećam da sam pomalo nervozan. Da li je neka trema ili nešto drugo, ali nikada nisam razgovarao sa profesionalnim sportistom ovog ranga. Dlanovi mi se blago znoje. Sjedamo za jednu kožnu sećiju izbjegavajući dim iz ostalih prostorija, dok nam konobar sa crnim brkovima koji odaju njegov identitet klasičnog Turčina iz serija, automatski donose čaj. Mislim da će mi to biti 17 čaj danas.

Nije prošlo ni deset minuta, a na vratima se pojavio jedan netipično visok lik za Turske standarde. U sivom duksu, farmerkama, te savršeno počešljane kose, shvatio sam da je to on. Marko Jevtović. Obično ne guglam ljude sa kojima idem na kafu, ali ovaj put sam to uradio. Rođen ’93 u Beogradu. Igra u odbrani. Nastupao za nekoliko timova u Srbiji između ostalog zabilježio i više od 70 nastupa za Partizan. U karijeri je igrao protiv ekipa kao što su Atletik Bilbao, AZ Alkmar i Ausburg, a zabilježio je i nastup za reprezentaciju Srbije. Od 2018. sa još sedam igrača iz Ex-Yu zemalja, nastupa za Konjaspor.

Nije loša biografija, zar ne?

Vidjevši grupu od pet nepoznatih likova kako gledaju u njegovom pravcu, shvatio je da nas traži. Prišao mi, sa osmijehom me pogledao u oči, čvrsto stisnuo ruku i predstavio se.

Iako smo to veče dotakli mnoge teme koje ćete uskoro imati priliku da čujete u videu iz Konje, moram reći koliko me je prijatno iznenadio ovaj lik. Da li zbog činjenice što se uvijek oduševim da vidim svoje ljude po svijetu, dva sata koja smo proveli sa Markom, bila su pravo osvježenje, a osim pojedinih fudbalskih pikanterija koje su me zanimale, od njega sam naučio mnogo toga. O samom sportu. Životu u Turskoj. Nekim životnim stavovima i vrijednostima. Ako bih trebao da ga opišem u par riječi bilo bi jako prizeman i normaln lik, koji je u svom poslu uradio mnogo toga.

Žena mu je isto mnogo kul, a skoro su dobili i klinca. Uz to, imaju i presimpatičnog psa koji ide svuda sa njima. Nekako, oni su jedna od onih naših porodica koje obično opisujem kada sa ponosom pričam o svojoj zemlji. Mladi, pametni ljudi, koji uspjevaju u bijelom svijetu.

Hvala puno kralju na druženju i prilici da te upoznamo. Žao mi je što ne bi prilike da pogledamo utakmicu, ali mnogo sreće u karijeri. I mnogo ti hvala za dres. Ide na posebno mjesto u kući.

Da li je Konja tako konzervativna kao što je predstavljaju?

Apsolutno ne. Iako je predstavljaju kao najtradicionalnije mjesto u čitavoj zemlji, Konja zaista nije tako strašna kao što se priča. Žene su možda više zamotane nego u ostalim dijelovima Turske, ali daleko od toga da je grad toliko konzervativan. Kod našeg drugara Mustafe na Couchsurfingu, svako veče smo popili bar po koje pivo, a i kroz ostale ljude koje smo upoznali, vidjeli smo da je ovo u suštini grad kao i svaki drugi, sa zaista mnogo toga lijepog što može ponuditi i Rumijem, koji je zaista poseban.

Kako vam se čini Konja? Da li biste je posjetili nakon čitanja mog iskustva?

Za više informacija o putovanjima, zavirite na moj Instagram nalog.

P.S. A nedaleko od Konje, nalazi se i prestonica Turske Ankara, kao i nevjerovatna Kapadokija. Oba mjesta, posebna su zaista na svoj način.