Kolumbija – zemlja u kojoj stanuje čista ljubav

Tekst koji je pred tobom, predstavlja odlomak iz moje knjige “Pisma iz Južne Amerike” te je uvod u moju priču o Kolumbiji.

Nakon nekih sat vremena pomjeranja brzinom kornjače ka šalteru za pasoše na prenatrpanom aerodromu „El Dorado“, carinik mi saopšti da moj pasoš ne postoji u njihovom sistemu. Nastaje déjà vu koji me vraća na onaj ružni boravak u policijskoj stanici u Čileu.

• Je li ovo jedini pasoš koji imaš?
• Zašto?
• Ne očitava mi ništa kada ga provučem kroz skener. Gdje se nalazi ova zemlja? – pita me i lagano ustaje sa stolice.
• U Evropi.
• U redu. Sad ću da vidim o čemu se radi.

Otišao je tada iza šaltera, pozvao još dvoje ljudi sa strane te s njima sjeo u jednu otvorenu, nazovimo to tako, kancelariju, gdje je sve moglo da se vidi. Nekoliko minuta trajalo je vijećanje o tome šta učiniti s mojim pasošem.

Onda se vratio.

• Moraćemo sada sve ručno da odradimo. Ali ništa se ne brini. Dešava se ovo nekada s pojedinim zemljama. Skoro sam sa grupom turista iz jedne afričke države imao isti problem. Mislim da je Čad u pitanju.

Ne znam šta me više fascinira u ovoj rečenici. To što je moj pasoš u rangu sa onim iz Čada, činjenica da on zna gdje je Čad, ili to što je ovako brzo riješio problem. Izgleda da Čile nije jedina zemlja u kojoj Bosna „nekako ne postoji“. Na kraju mi je samo udario pečat na posljednju stranu pasoša i poručio da ću morati da prođem kroz istu proceduru u povratku kući.

Po izlasku sa terminala uhvatili smo prvi taksi koji je naišao, te krenuli ka centru Bogote, grada od kojeg sam najmanje očekivao u Kolumbiji. Čini mi se da su ljudi koje sam poznavao u ovoj zemlji uticali na takav moj stav. Kada negdje nikada nisi bio, sve što ti drugi kažu o tom mjestu nekako uzimaš zdravo za gotovo. Kao egzaktan podatak koji mora da je istinit. Lakše ti je nekako da vjeruješ nego da sumnjaš. Svi koje sam znao u Kolumbiji samo su pričali o Medeljinu. O Kartaheni. O plantažama kafe u Hardinu. Plažama u Santa Marti i Tajroni. A kad ih pitam za Bogotu, obično mi odgovore da tu nema puno toga da se radi i da su ljudi hladni.

Da li zbog ovih priča ili je nešto drugo bilo u pitanju, ono što će se desiti u narednih nekoliko dana potpuno će promijeniti moje mišljenje. Ovo čudo od grada može se pohvaliti nekim nevjerovatnim brojkama: 57 muzeja, 35 biblioteka, 25 crkava, 20 trgova, 162 nacionalna spomenika, 45 pozorišta, 20 centara kulture. Osam miliona ljudi. Muzej zlata koji smo ovdje posjetili jedan je od najboljih u Južnoj Americi.

Nigdje na svijetu ne postoji veća kolekcija zlatnih predmeta iz pretkolumbovskog perioda – ima ih više od 34.000. Nacionalni muzej jedan je od najstarijih u obje Amerike, a u gradu se nalazi i Boterov muzej, jedan od najkul muzeja koje sam do sada vidio, ali o njemu ću ti pisati nešto kasnije. La Kandelarija, stari dio grada, ispunjen kućama u milion boja i ulicama sa kaldrmom, praktično može biti muzej za sebe, a s vrha Monserat, koji se penje do čak 3152 metara nadmorske visine, možeš da vidiš sve ove atrakcije o kojima čitaš.

Vrijeme koje smo proveli u Bogoti nadmašilo je sva moja očekivanja. Imam osjećaj da smo toliko toga vidjeli u ovih nekoliko dana, a posebno posljednjeg dana, kada smo posjetili čudesnu Katedralu soli u Zipakiri, gradiću u blizini Bogote. Pravu pravcatu rimokatoličku crkvu u potpunosti izgrađenu od soli, koja se nalazi 200 metara ispod zemlje, sa gomilom tunela i hodnika koji imaju za cilj da opišu rađanje, život i smrt Isusa Hrista. Ne znam da li sam ikada vidio nešto ovako neobično. Po povratku u centar Bogote, sjeli smo u neki lokalni bar i naručili čukulu (domaće piće od čokolade sa nešto alkohola i cimeta), koju su nam servirali u karakterističnoj drvenoj posudi. Sjedili smo tu neko vrijeme, sve dok nije došao Huan, lokalac sa najčešćim južnoameričkim imenom, kojeg smo upoznali dan ranije. Biti Huan u Kolumbiji je nešto kao biti Marko kod nas. Ili Nikola i Goran.

Po zanimanju je profesionalni turistički vodič sa 11 godina iskustva. Rođen je u Bogoti, a čini mi se da grad poznaje toliko dobro da o svakom ćošku gdje se nađemo može da priča unedogled. Posebno mi je bila zanimljiva priča o tome kako je Džastin Biber zaslužan za legalizaciju grafita u gradu. Kako je zbog njega nastala skoro prava revolucija. Zbog Džastina Bibera?

Bila je 2009. godina kada je kolumbijska vlada, kako bi očuvala istorijski izgled fasada, u ovom gradu zabranila bilo kakvo šaranje i pisanje po zidovima, koje je tih godina značajno uzimalo maha. Ali nisu prošle ni dvije godine od usvajanja tog zakona kada je Džastin Biber trebalo da održi koncert u prestonici Kolumbije. Hotel u kojem je odsjeo jedan je od najluksuznijih u zemlji i nalazi se u neposrednoj blizini staroga grada, te je Biber veče prije samog koncerta izašao da se malo prošeta. Da li zato što je te večeri bio posebno kreativno raspoložen, ili mu je samo bilo dosadno, odlučio je da nacrta grafit na jednoj zgradi u starom gradu, ne znajući da je to zakonom zabranjeno.

Nije prošlo ni deset minuta, a policija se već stvorila na tom mjestu i uhapsila ga, ne znajući da se ovoga puta radi o planetarno popularnom muzičaru (mrzim što moram ovo da napišem, ali istina je). Iz pritvora je pušten jako brzo, ali je po povratku na ovo mjesto vidio da je njegov grafit uklonjen. Podijelio je ovu informaciju na svojoj stranici i u roku od svega nekoliko sati gomila lokalaca počela je da kritikuje ovaj potez policije, smatrajući da nešto što je on uradio nije smjelo tek tako da se ukloni. Ono što je tada počelo kao protest zaluđenih Biberovih fanova ubrzo je preraslo u masovne proteste koji su imali za cilj ponovnu liberalizaciju grafita. Kako protesti nisu prestajali više od mjesec dana, vlada je na kraju odlučila da usvoji ovaj zahtjev i dozvoli crtanje na fasadama u gradu pod uslovom da se ta djela prvo pregledaju kako bi se osiguralo da budu prikazane samo „lijepe slike“. Ako postoji nešto po čemu je ovaj grad danas poznat, to su street art šmek i brojni grafiti, kojih možda ne bi bilo da nije bilo Džastina Bibera.

„Hvala ti, Džastine, za sve što si učinio za nas“, bio je komentar kojim je Huan završio svoju priču, koju nikako nisam očekivao. Rastali smo se s njim na glavnom trgu u trenutku kada je sunce upravo zalazilo iza Monserata, te smo krenuli ka našem hostelu kako bismo se spakovali i pripremili za let u Medeljin. Isti onaj Medeljin pred čijim su aerodromom stradali igrači „Šapokoensea“. I dalje mi ta priča ne izlazi iz glave. Na aerodrom smo stigli nekoliko sati ranije jer smo se tako dogovorili sa Vesnom, koja je ovih nekoliko dana bila na izletu u mjestu Kanjo Kristales, gdje rijeka teče u pet boja. Nije šala! Majke mi, rijeka ima pet boja. Uzeo sam tada da čitam neku knjigu koju sam spremio za let. „Kratki vodič kroz istoriju Kolumbije“ zvalo se ovo djelo, koje sa svojih 327 strana i debelim koricama sa crnobijelom fotografijom nekoliko ljudi koje nisam prepoznavao nije izgledala kao kratak vodič za bilo šta.

Prvo poglavlje govorilo je o nastanku zemlje. Drugo o ratovima koji su se ovdje vodili. Onda je išlo poglavlje o prvim predsjednicima. Ništa me od ovoga nije toliko zanimalo. Listao sam tako dalje sve dok nisam naišao na poglavlje o životu Simona Bolivara, pravog imena Simon Hose Antonio de la Santisima Trinidad Bolivar i Palasios. Jedino što sam znao o njemu prije nego što ću pročitati sljedeće stranice bilo je da je riječ o političaru, revolucionaru i nekome po kome je jedna država dobila ime. Bolivija, je l’ tako? Ali mnogo ljudi mi je pričalo o njemu otkako sam došao ovdje, pa sam, vidjevši koliko je značajan za njih, smatrao da bi s moje strane bilo u redu da se malo edukujem o ovoj temi. Njegov život i ono najbitnije o njemu stalo je na 11 strana ovog poglavlja, koje se čitaju vrlo lagano, a neke od njih hoću sada da podijelim s tobom.

Iako je država Bolivija po njemu dobila ime, Bolivar niti je rođen tamo niti je ikada tokom svog života živio u Boliviji! Rođen je u Venecueli, u aristokratskoj španskoj familiji, da bi se već kao mladić, nakon Napoleonove invazije na Španiju, priključio lokalnim vojnim jedinicama, koje su to nastojale iskoristiti kako bi izvojevale nezavisnost od zemlje-matice. Nije prošlo dugo vremena, a već je bio doživljavan kao jedan od inicijatora ustanka u kojem je Venecuela oslobođena od španske vlasti, a do 1821. godine oslobođene su i današnja Kolumbija, Panama i Ekvador, od kojih će se godinu dana kasnije, zajedno sa Venecuelom, formirati jedna nova država. Velika Kolumbija.

U njegovoj biografiji značajno je i to što je poveo vojsku u oslobađanje Perua te što je u njegovu čast proglašena država Bolivija, kao što sam ti maloprije već pisao. Smatran je herojem Južne Amerike. Zvali su ga Oslobodilac, General. El Grande.

Međutim, na vrhuncu svoje slave, neki će reći, malo se osilio, te je počeo da donosi niz zakona koji su pokazivali kako želi da zavede određenu vrstu diktature u ovim zemljama. Jedan od njih je bio i zakon po kojem će on biti doživotni predsjednik. Zanimljivo je kako dosta političara na ovom kontinentu pretenduje na apsolutnu vladavinu. Upravo zbog ovakvih pretenzija broj njegovih protivnika je sve više rastao, a to je u narednim godinama dovelo i do velikog broja pokušaja atentata na njega, pa je jedan dio svog života proveo na Jamajci i Haitiju.

Uvidjevši da više ne može ostati na vlasti, rečenicom „Svi koji su služili revoluciji orali su more“ 1830. godine dao je svoju ostavku na mjesto apsolutnog vladara, a upravo ovaj čin označio je i raspad Velike Kolumbije. Planirao je da pobjegne u Evropu, te je brodom za Kartahenu poslao nekoliko sanduka svoje robe, ali je tuberkuloza, koju je vukao već neko vrijeme, ipak bila jača te je preminuo nekoliko dana prije nego što je trebalo da se ukrca na brod. Posljednja želja koju je uputio svom generalu Danijelu O’Liriju bila je da zapali sve njegove spise, govore i tekstove koje je ikada napisao. Na sreću svih nas, nakon njegove smrti O’Liri je, shvativši značaj Bolivarove zaostavštine, odbio da ispuni njegovu posljednju želju, te je većina stvari iz njegovog života danas sačuvana. Bolivar je tako otišao u istoriju kao jedna od najvećih političkih ikona Južne Amerike, ali je i pored toga na kraju umro u bolnici gotovo sam, bez porodice i prijatelja, omražen od većine sunarodnika.

Zatvorio sam knjigu kad sam shvatio da je avion već lagano krenuo da slijeće u Medeljin….

Ovaj tekst, čini jedan odlomak iz moje knjige “Pisma iz Južne Amerike”. Da je poručiš, klikni ovdje.

https://www.instagram.com/p/BxRs1fhhcsA/

P.S. Pisao sam već i o nekim zanimljivostima iz Kolumbije.