Kako izgleda skydiving u Americi? – by Vesna Veselinović

Završila sam smjenu u restoranu gdje sam radila kao student u Americi. Kulutrološka razmjena, upoznavanje Amerike, puno crnih ljudi, velike zgrade, svjetla, sjaj, kič i šund. Prolaze mi sve te stvari kroz glavu, ta moja prva očekivanja od Amerike.  Sjedam za šank nakon lude smjene gdje sam izbacila čini mi se 200 narudžbi.

– Brian, please give me my beer.

– Shock top?- upitao me je

– Exactly that.

Brian mi je donio moje pivo. Toliko sam umorna, da sam nakon dva gutljaja shvatila da pivo večeras i nije dobra ideja. Treba da vozim biciklo, preumorna sam, medvjedi su večeras opet hodali oko restorana. Ali popiću ga, prija mi.

-What is happening baby? – upitao me je Brian.

Sve mi je. Rekla sam mu sve mi je. Ovo nije dobra Amerika. Ocekivala sam zgrade, visoke štikle, koktele, dosta mladih ljudi. Više od dva mjeseca radim od 9:00-11:00, pola sata pauze dnevno. Od omladine ni traga, gerijatrija samo. Priroda je toliko divna, a ja sam u američki život ušla toliko da sam stalno odgađala da slikam predivni jorgovan ispred kuće. Jednog dana sam vidjela da je jorgovan prošao i da ga više nema, a ni moje slike.

Medvjedi mi šetaju ispod prozora. OK. Gdje je tu New York, Chikago. Osjećala sam se kao jedna pepeljuga i željela sam da probam nešto, da me digne iz depresije i sivila.  Popila sam pivo. Brian se smijao mojim žalopojkama. Pozdravila sam se sa njim, a tada su dosli Đorđe i Duška i pozvali me da idemo kući.  Brain nam je rekao  samo:

– Skydiving guys.

Đorđe i ja smo se pogledali i odmah smo shvatili da to želimo. Ostali smo još sat vremena, slušajući Brianove avanture sa skydiving-a. Na internetu sam vidjela da je to jako popularno, gledala sam slike, ali nisam smjela pogledati ni jedan video. Da, nisam se usudila pogledati niti jedan video o tome.

Đorđe se tu malo više aktivirao i odmah dogovorio sa drugom Cameronom da idemo. Lokacija je bila Lebanon, Maine. Dogovorili smo da to bude deseti septembar jer tada nema toliko posla, pa mozemo uzeti slobodan dan.

Ubrzo smo uplatili avans koji je iznosio oko 70 $. Ukupna cijena skydiving-a je 200 $  i 100 $ za snimak. . Ako mislite da je to prilično skupo, po meni je  tih 300 $ najbolje iskorišteno u mom životu. Dosta ljudi se odluči samo skakati bez snimka i uštedjeti 100 $. Ja se ne bih složila sa tim, jer sjećanja su vječna. Ja lično sam svaki put iznova proživljavala sve isto kada sam gledala taj snimak.

Ali kako kod mene ništa ne može biti jednostvano, tako se i ovaj skydiving iskomplikovao.  Radili smo kao ludi taj mjesec avgust. Sjecam se da smo pri kraju svake smjene pričali samo o skydiving-u. Pri priližavanju desetog septmebra mene je obuhvatao neki neobičan osjećaj, sličan strahu, uzbuđenju.

Duška mi je pričala kako noćima nije mogla da spava. Međutim deseti septembar je otkazan jer je padala kiša. Pomjerili smo za utorak. Utorak smo imali jedino slobodno. Šta se dešava? Dešava se da svaki prokleti utorak je padala kiša, a mi smo mogli da uzmemo  slobodno samo taj  dan. Skydiving nam je otkazan četiri puta. Sjećam se zaprepaštenog lica koleginice sa posla.

– Vesna to je znak. Ne idi tamo, ni slucajno ne idi tamo.

Pomislila sam da je to stvarno znak. Nekako smo uspjeli da uzmemo peti oktobar kao termin. Dva dana nakon što smo rezervisali, na tv-u vijesti.

Maine, Lebanon, traži se tijelo istruktora koji je poginuo u toku obučavanja novog člana. Poginuo je jer mu se padobran nije otvorio.

Kao da me je neko polio vrelom vodom. Dolazim u restoran i govore mi da ne idemo, da je to jako loš znak.  Vraćam se kući sa posla, a baka Ann kod koje sam živjela me čeka u kuhinji.

Prvo što me pitala je da li sam gledala vijesti. Rekla mi je da ne idem, da to ne vrijedi. Nakon ovoga, Duška je odlučila definitvno da ne ide, ja sam bila neodlučna, Đorđe je rekao da će iće jer se to dešava,a i Cameron isto.  Odlučila sam i ja da idem. Duška je bila bijesna na nas i govorila da ne razmišljamo glavom, da su tamo svi naduvani jer je u Maine-u  marihuana legalizovana.  Mi smo ipak krenuli.

Došao je peti oktobar. Ann me je čekala u kuhinji i pitala gdje idem. Rekla sam da idem u šoping. Duška je pošla sa nama, rekla je da će samo da nas bodri. U putu za Lebanon pričali smo o tome, ali ja sam se trudila da ne mislim puno o skoku, jer bih se više prestrašila.

Došli smo na dugo očekivano mjesto.  Za pultom nas je dočekala djevojka kojoj je pola glave izbrijano i ista polovina istetovirana, obrve ne znam da li je imala, ali joj je lice bilo izbušeno od raznoraznih pirisnga i osjetila se na marihuanu. Duška je bila u pravu. Međutim na pultu je Duška bila prva koja je dala svoj pasoš i platila skok.

Na naš let smo čekali skoro dva sata, a ja sam taj period razmišljala da li mi je ovo stvarno potrebno. Nisam mogla jesti. Nakon dva sata, konačno smo dočekali naš red. Izvagali su nas i uveli u prostoriju gdje su nas ostavili same. Dali su nam papire da popunimo. U to vrijeme uključili su nam video na kome se pojavio advokat. Čovjek je izgledao kao neki džihadista sa vrlo ozbiljnom facom. Sjećam se njegovih rečenica od kojih mi se ledila krv u žilama.

– Znate li gdje idete? Da li znate da je skydiving jedan od najekstremnijih sportova? Da li znate da vas od smrti dijeli samo parče platna? Možete da sletite bezbjedno, a isto tako možete da udarite od tlo i da poginete. Svakog momenta možete odustati i novac će vam biti vraćen.

Da li sam ja realna i gdje sam došla, postavljala sam sebi pitanja.  Stavite se u moju situaciju, da vam otkažu četiri puta, sedam dana prije da pogine instruktor, i dođete i neko vam ovako nesto ispriča.  Moja mama često pita koliko ste ludi od 0 do Vesna.

Nisam puno razmišljala, znala sam da bih brzo odustala u tom slučaju,pa sam brže bolje popunila sve papire i izašla iz prostorije. Vani me je čekao moj partner u skoku. To je čovjek vedrog duha, koga vjerovatno nikada neću zaboraviti pogotovo po jednoj njegovoj rečenici. Naime,nakon upoznavanja, pitao me je da li me je ovo prvi put da skačem. Odgovorila sam potvrdno.

– Perfect, that is my first time too.

Čekaj, šta, da li mene neko ovdje zajebava? Iskolačila sam oči u čovjeka, spremna da odustanem momentalno, a onda mi je brzo odgovorio da se šalio i da ja skakao do sada 9000 puta. Uf, koliko stresa a jos nisam ni skočila. Nakon kratke obuke, sjeli smo u kamiončić i krenuli ka odredištu. U putu sam očekivala da idemo u helikopter i da odatle skačemo, a onda me je dočekao avion. Oo, ovo nije dobro. Ovo nije bezazleno, pomislila sam. Ušla sam u avion i odlučila da skačem prva. Najbolje kada ništa ne znas.

U uzlijetanju sam uživala u prelijepom pejzažu. U jesen su ovi predjeli zaista prelijepi, lišće je tako  jarkih boja, posebno jarko crvene i žute kakve nikada nisam vidjela do sada. Zaljubljenicima u prirodu svakako bih preporucila New Hampshire i Maine. Nakon što smo se popeli na određenu visinu, kada više nismo vidjeli ništa sem oblaka, bar ja nisam vidjela, žena koja je skakala sa nama,objasnila mi je da je vrijeme za skok.

Odlučila sam da zažmurim pri skoku. Prije mene je skočilo dvoje koji su se držali za ruke. Bio je jako lijep prizor, ali isto tako jako, jako strašno. Prekrstila sam se i zatvorila oči.  Na snimku je moj tata mislio da sam se onesvjestila. I danas se često šalimo, kako ja ustvari nisam skočila, nego me je instruktor iznjeo. Haha

Pošto sam bila zatvorila oči, nisam mogla da vidim ni da znam kada skačemo. Nakon par minuta sam osjetila jak pritisak, bol u ušima i hladnoću. Počela sam da vrištim, toliko jako, toliko dugo da su mi se usta, jezik i grlo ubrzo osušili. Slobodan pad, dok se ne otvori padobran, je nešto najstrašnije u životu što sam doživjela.

U isto vrijeme nešto najljepše, što se ne zaboravlja i dovodi do skoka adrenalina čak i kad se toga sjećate ili kada o tome pričate. Znate, kada o tome pričam dođe mi da vrištim na sav glas, kao što sam tada vrištala. Nakon par minuta, otvorila sam oči i osjećaj je i dalje bio prestrašan. Vi jednostavno propadate tolikom brzinom, a pritom ništa ne možete da promjenite. Jedino pitanje koje sam postavljala sebi  kada će to stati, i hoće li stati. U prvim momentima svog instruktora nisam osjetila, pa sam pomislila da propadam sama.

Tada sam se čvrsto nogama zakačila za njegove da znam da je on tu.  I dalje propadam, žena koja me snimala mi je prišla i uhvatila me za ruke, i onda smo se svo troje vrtjeli u krug, tako divno. Već sam se pomalo navikla na taj slobodan pad, a onda sam pogledala dolje i počela da vrištim jos više i jače nego kada sam skočila.

Meni je instruktor objasnio da će mi dati znak kada će otvoriti padobran, ali ja sam to zaboravila. Mahao mi je rukom ispred mene, a ja sam mislila da pokušava napraviti dobru sliku.  Nakon što je otvorio padobran, trznuo me tako jako da sam mislila da ću ispasti. Kada se padobran otvorio sve je bilo lakše. Još uvijek pod utiskom od slobodnog pada, instruktor mi je rekao da sam bila dobar partner.

Zatim mi je pokazao ljepote prirode . Ono što sam mogla da primjetim, što mi je davalo sliku, da je zemlja zaista okrugla. Ne trenutak sam poželjela da sam ptica. Da odletim do Hampton plaže i da se okupam , a zatim da odem na Washington planine i posmatram kako se magla lagano diže iz kotlina. Nakon par minuta razgledanja, uši su počele da me bole i pritisak se izjednačavao svako malo. Vjetar je duvao jako, oktobar je, a ja  sam imala samo duskericu.

Zamolila sam ga da me spusti dolje na zemlju jer mi je prehladno. Odgovorio mi je da je i njemu hladno i da bi i on volio da se spustimo, ali mi je objasnio da sam mršava,pa da ce spuštanje trajati malo duže. Također mi je rekao da bih trebala da budem srećna, jer ljudi plaćaju  dva puta da vide ono što je meni moja kilaža omogućila da vidim jednom.Haha

Nakon možda petnaest minuta sletjeli smo. Osjećaj je bio izvanredan, nestvaran. Nisam mogla da vjerujem da sam to uradila, ne vjerujem ni dan danas. Sjela sam na klupu da se odmorim, ali nisam mogla sjediti. Adrenalin je radio svoje, želudac mi je treperio, noge su mi poigravale, usta su mi bila suva.

Cupkala sam nogama jedno destetak minuta. Ja sam skakala sam Cameronom, a Duška i Đorđe su bili drugi. Kada su otišli da skoče, ubrzo poslije njih pojavilo se 6 automobila policajaca. Izašli su. Prestravila sam. Duške i Đorđa još nije bilo. Pomislila sam na najgore. Policajci su krenuli ka pultu. Gledajući njih pitala sam se gdje li su Duška i Đorđe. Ubrzo, Cameron me je uhvatio za ruku i pokazao mi pravac u kome su se oni spuštali. Oni su imali sreće sa kilažom pa su sletili brzo, inače da su došli za petnaest minuta kao ja, ja bih vjerovatno premrla od brige.

Ne budite mršavi kao Vesna.

P.S.  Skydivinig je nešto najekstremnije u mom životu. Loše strane skydiving-a su što sve potpisuješ sam i snosiš sam sve posljedice. Loše je i to što na licu mjesta nema pregleda srca, jer srčani bolesnici ne smiju da skaču. Tako da onome ko planira na skydivnig bih preporučila da odu na pretrage, jer može se desiti da imaju kardivaskularne probleme za koje možda i ne znaju, a na nebu to može biti veliki problem, pogotovo ako ste sitni kao ja pa će vam sljetanje trajati duže.