Imaš sliku prije i poslije, naprosto zračiš.
Kad jednom vidiš, ne želiš da se vratiš više – da te zarobe one iste kolotečine svakodnevice, da budeš rob svojih navika.
Išao bi dalje, tražio.
Imaš pet čula i hoćeš sve da ih zadovoljiš, da upiješ svijet kroz sebe – a sve ti to govori ono šesto, onaj osjećaj u utrobi što imaš, ispod rebara:
Ima svijeta, ima ljudi, ima ljepote i nečeg nedokučivog!
UČI, ISTRAŽI, PUTUJ!
Vratila sam se prije dva mjeseca. Na onu istu stanicu sa koje sam krenula prvog avgustovskog jutra, na onu istu kišu koja me je i ispratila tada. Vratila sam se naveče i svi moji doživljaji kao da su bili kompresovani u jedan jedini dan, od tog jutra do te večeri. Još nisam bila svjesna.
Sada jesam. Sada mi fali sve novo što sam vidjela, svi obrisi koji su se zakačili u kutku oka, svi mirisi, svo ono kamenje pod prstima i ledena voda preko dlanova. Gladna sam svijeta. Emotivno vezana za moje prve strane ulice. Za Ljubljanu i zelenilo Slovenije. Za onaj jedan balkon na kome smo sjedili poslije posla, za ono kišno mjesto na sred trga, za portire na ulazu u Institut, za onu studentsku sobu i jednu Slovakinju i jednog Slovenca sa kojima sam radila tamo, za onaj reaktor i detektore kojima sam rukovala, za moju cimerku, za onaj Tivoli, za njihove članove i naše sastanke utorkom…
Nemam papira i nemam snage u rukama. Kako da vam približim to sve?!
Ja sam sretna, to mogu reći sa sigurnošću.
Presrećna, jer mi se pružila ova prilika. Jer je to bila samo moja prilika, meni krojena i meni data. Jer je toliko ljudi uticalo na moj život, jer sam i ja bila dio nečijeg.
Na praksu sam otišla preko IAESTE-ovog programa razmjene. Sama sam član Udruženja skoro dvije godine i odlazak na praksu mi nije bio motiv za učlanjenje. Sasvim je dovoljno da vidiš strane studente koji dolaze iz bijelog svijeta kod nas, u našu Bosnu, biraju nas ispred Njemačke, Brazila, Tajlanda… da se provode kao nikad u životu, da uče i rade, da kažu da smo najbolji domaćini, da se vraćaju ponovo ovde, da su kod nas sklopili prijateljstva za čitav život i da smo im pomogli da imaju iskustvo života. A kada se naši studenti vrate iz Argentine, Poljske, Španije, Švicarske… sa prepunim srcem i pričama, kada ti pokazuju slike i opisuju kulturu i prirodu, ima li išta ljepše?
Ovako sam ja upoznala Sloveniju. Bled, Bohinj, Soču, Triglav, Postojnu. Zagolicali su me sa pričama o Kipru, o Turskoj, o Rumuniji, Poljskoj, Češkoj, Norveškoj, Indiji, Španiji – ja sada moram da odem tamo, želim da odem tamo. Da vidim ljude sa kojima sam provela svoja dva posebna mjeseca, da vidim u kakvom su oni okruženju odrasli, kakav je njih vazduh odgojio, kakvo je podneblje njih oblikovalo. Želim da idem kući, a cijeli svijet je moj dom.
Rasteš tako, putujući, upijajući. Svako iskustvo je dobro iskustvo. Uči te nečemu, budeš mudriji, vidici širi, srce i duša otvoreniji i veći.
Nisam htjela da gnjavim sa detaljima, čitali bi danima. Vjerovatno bih se i ja izgubila u tome svemu, jer bih htjela reći sve odjednom, jer su svi događaji podjednako važni, zanimljivi, meni dragi.
Reći ću da sam za ta dva mjeseca provedena u Ljubljani osjetila kako je to raditi u struci, dobijati platu, da sam naučila više nego za tri godine studiranja, da sam prvi put naučila šta znači putovati i biti istinski samostalan, da sam upoznala toliko ljudi i doživjela kulturni šok. Sve je moguće! Jedine prepreke koje imamo su one koje smo si sami podigli, napravili ih od straha prema nepoznatom i sa nedostatkom vjere u sebe.
Ja sam krenula sama, pitala što nisam znala, uzela mapu kada nisam znala gdje skrenuti, upoznala osobe na svom putu. Nisam bila sama i između one dvije kiše samo mi je sunce sijalo 🙂
Ovo je bilo moje iskustvo sa IAESTE prakse u Sloveniji. Doživite i vi svoje.
Ukoliko vam se dopala ova IAESTE priča, onda obavezno pogledajte iskustvo još jedne djevojke iz Banjaluke, koja trenutno boravi na praksi u Barseloni.
Ostavi komentar