Irska – Neobični vodič kroz zelenu zemlju

Ne znam kako vi, ali ja putujem da upoznam ono drugačije. Da to drugačije sagledam sa svake strane, udahnem, da mi provijori kroz kosu, da se krećem tempom tuđinstva. Moji odlasci u nepoznato su podstaknuti radoznalošću o tuđoj svakidašnjici, kakve gluposti ih tjeraju da svako jutro rane sa pijetlovima, kakvu hranu jedu, kako je jedu i koliko loša im je kafa. Tako da ako vas zanima šta treba obići u Irskoj, pitajte čika-Gugla jer mi ovdje govorimo o ozbiljnim stvarima – kad je prikladno piti Guiness i kako se grijati tokom vjetrovitih irskih dana. Ah, ta Irska.

A prije nego krenemo sa obilaskom, ono što vam možda može biti zanimljivo dok ste ovdje je ova univerzalna SIM kartica sa kojom ćete uštedjeti dosta novca na minute i internet, kao i ova lista tura za obilazak grada, gdje ćete vidjeti zaista mnogo toga u ponudi.

E sad, pošto je 50% ljudi pobjeglo sa bloga (sry Robi), možemo da počnemo.

Bijaše maj 2014. Tada sam živjela u Pragu više od pola godine i jednostavno je bilo vrijeme da na kratko pobjegnem iz kafkijanske kolotečine. A sa Irskom nikad ne možeš pogriješiti. Osim ako je u pitanju vremenska prognoza i klima u Irskoj– da skratim priču, naivno očekivala sunce, shodno tome se spakovala, kad ono međutim. Čitaj: potpuno pogrešno spakovana, oblačila svu odjeću u isto vrijeme i sve vrijeme, nećemo u detalje.

Dakle, gdje smo ono stali – ah da, zaputismo se u Irsku. Mi čika-Gugla nismo blagovremeno pitali kuda da idemo i šta da radimo jer smo kao pačići hodali za drugom Džoom (najviše volim ova stranjska imena po Vuku) koji je inače sa zapadne obale Irske, a tada je studirao u Dablinu. Džo je rekao da je Dablin precijenjen i da ćemo onaj pravi duh Irske tek upoznati na drugoj strani države. Neću da griješim dušu, divan je Dablin, ali Dablin nije čitava Irska.

Na zapadnoj obali smo bili smješteni kod Džoa, u njegovoj porodičnoj kući u mjestašcu koje se zove Kinvara. Za one koji su gledali film “P. S. I Love You”, moj doživljaj Kinvare je bio proživljavanje tog filma (bar dijela koji se odigrava u Irskoj). Otprilike. Nepregledna zelena polja, trava koja se njiše uz vjetar. Kamene kuće razbacane oko vijugave ceste tako da do najbližeg komšije moraš da upotrijebiš prevozno sredstvo.

Miris kiše i dodir magle svaki put kad proviriš glavom kroz prozor. Takav prizor smo imali svako jutro uz doručak. Šolja čaja i poznato irsko pecivo – scone sa marmeladom, a tuitamo se uvijek zalomio pokoji komad čedar sira.

A sada svi zatvaramo oči i to zamišljamo – da, ja to ozbiljno. Suština ovog teksta je da spoznate da putovanje nije samo obilazak glavnog trga u nekom gradu ili vjerskog objekta koji se ističe svojom veličinom. Putovanju se prepustiš. Prepustiš se lokalnim običajima i načinu života. Hrani. Piću. Osjećaju. U količinama koje su propisane po lokalnim standardima. Saživiš sa datom kulturom i životom, i postaneš dio njih. Oni postanu dio tebe i zauvijek ih nosiš sa sobom.

Moj drug Džo je bio umjetnička duša, bez da je u suštini bio umjetnik. Poznajući ga, ne bih rekla da je nešto naročito emotivan ili vezan za porodicu. Već dugi niz godina je u Dablinu živio sam i nikada iz njegove priče nisam osjetila neku potrebu ili želju da često odlazi kući. Ali vidjevši ga u krugu porodice, dio koje sam i sama bilo nekoliko dana, to je sasvim neka druga priča. Ta toplina sigurno nije dolazila od toplog vremena vani ili šolje čaja iz kuhinje njegove majke – samo je kroz sve, jednostavno, žuborio neki topao i mio osjećaj dok smo tako, doručkujući, u miru započinjali svoj dan. Bez objašnjenja mi je već to jutro u Kinvari bilo jasno zašto je Džo toliko insistirao da napustimo Dablin.

Ali osjećaj u Džoovoj trpezariji je bio je bio samo početak jer smo ga iznova proživljavali sa svakim novim obilaskom i sa svakim novim susretom sa ljudima, sa običajim. Nekako smo svi tog jutra počeli da “živimo Irsku” i taj osjećaj je sa svakim sljedećim korakom bio samo dodatno obogaćen.

Obilazak Litica Moher nije bio izuzetak.

Šetnja uz ivicu Atlantskog okeana uz spoznaju da je veliki broj ljudi baš tu počinilo samoubistvo – znam, bizarno. Progutala sam knedlu svaki put kad sam pogledala put talasa, koji su svakim udarcem o obalu dio iste sa sobom odnijeli. Priče o brojnim nesrećnim scenarijima koji su se tu odigrali i žalosnim životima koje je okean odnio su nam oduzele više vremena nego što sam spremna da priznam.

Nisam bila sigurna da li mi se duša zaledjela od sveopšte suicidalne atmosfere ili od vjetra koji je prolazio kroz kosti i svu onu odjeću koju sam posudila od Džoove sestre. Od razgovora niko nije odustajao sve dok Džo nije izvukao nešto što je nazvao hot whiskey. Da, bio je to takoreći kuvani viski koji je Džo ponio u termos boci da nas spase od vjetrovitih irskih dana a i mračnih misli 😉 Recept za tu odličnu stvar koja mi je povratila život u tom trenutku je sljedeći: viski i proključala voda u istom odmjeru sa dodatkom meda. Nije za jesti, ali je svakako nom nom. Dap, sad ćemo opet da zatvorimo oči i zamislimo taj topao osjećaj. Znam – opet je toplo i i dalje uživamo.

Ali mislim da je vrhunac mog proživljavanja Irske, a posebno Kinvare bila atmosfera u lokalnom pabu. Nekim slučajem smo jedno veče neplanski “otišli do grada”. Prvi put smo se do centra Kinvare zaputili pješke i ušli u jedini pab koji je tada bio otvoren. Čim smo otvorili vrata, učinilo mi se da je čitava Kinvara bila tamo. A i vrućina. Naravno, naša prva pomisao je bio šank gdje je svako ugrabio svoju kriglu Guinessa. Logično. Mjesta za sjesti jašta nije bilo pa je svako tapkao oko svoje ose.

U tom trenutku je čiko sa rumenim obrazima i sijedom glavom počeo da svira gitaru, ali mu se ubrzo i ostatak družine priključio sa svakojakim instrumentima i ludilo je počelo. Više nisam bila sigurna ko je zapravo bio dio tog benda, jer se svako malo neko pridružio, otpjevao stih ili dva, neko je zatapšao, na drugoj strani je neko viknuo jer eto, i to se radi. U suštini nije ni bilo benda, već je neko samo poveo to razigrano kolo i žurka je zaživjela.

Nije im trebalo mnogo. Tradicionalna irska muzika je lepršala po zraku, dok je svako od nas ispijao svoj Guiness i tapkao oko sebe kako se gužva pomijerala. Ne znam, iskreno, kako se to sve izdešavalo, ali to nešto ima svoje ime – Džo je rekao da se tome kaže seisun. U mom laičkom doživljaju je to, kratko i jasno – irsko ludilo. Nije bilo osobe koja u tom trenutku nije ili pjevala, ili svirala, ili plesala. Samo za jedan tren sam doživjela déjà vu kad je sjećanje prizvalo film “P.S. I Love You” i da sam u tom trenutku zapravo dio te atmosphere i tog neopisivog osjećaja. Znam, opet ona toplina oko srca.

Irska više nije bila destinacija, zemlja koju sam posjetila. Irska je postala zemlja koju sam upoznala i koju sam doživjela. Više nije bilo tuđinstva koje sam došla da vidim, već osjećanje istog i njegovo pretvaranje u svoj lični doživljaj koji sam zauvijek ponijela sa sobom. Evo i sada, u ovom trenutku – gledam slike, stotine njih, koje svjedoče kao uspomena tog putovanja. Ali, niti jedna nije uspjela da zatoči taj doživljaj i taj osjećaj.

Bio je to moj putopis iz Irske. Možda niste sanzali kako dobiti posao u Irskoj ili kako se tamo odseliti, ali to nije bila poenta ovoga teksta. Željela sam da vam prenesem ovu zemlju iz ugla iz kojeg sam je ja vidjela i kao mjesto u koje ću se jednom sigurno vratiti. Da li i vas zanima Irska?

Tekst pisala: Nikolina Čenić