Demofest – četiri stranca i noć koja će se prepričavati

Priča koju ćete sada pročitati nastala je u julu 2010. godine. Tad sam trebao da ugostim prvu osobu preko Couchsurfinga. Pričao sam vam već da tokom putovanja obično spavam kod drugih ljudi. Međutim, te 2010. bio sam i dalje zelen u svoj toj priči. Imao sam priliku da me hostaju, ali do tada još nisam ugostio nikoga. Tad mi se javio jedan tip. Horasio Gonzales mu je ime. Meksikanac iz najvećeg grada na planeti.

Dopisujemo se preko Fejsa gdje mi kaže da će dolaziti u Banjaluku na tri dana. Rado ću ga ugostiti, ali šta da radim sa njim sve to vrijeme?! Šta moj grad može da ponudi u tri dana strancu koji je proputovao pola svijeta?

Nekoliko dana kasnije, kupim ga u gradu. Čim smo se vidjeli, širi ruke, prilazi mi i grli me. Što južnije to sdušnije, uvijek bilo. Smeđ, kovrdžave kose sa kojom bi cipele mogao da iščetkaš, započinje mi svoju priču. Na sebi ima dres svog kluba. Broj 11. Neki Sančez. Pasoš čuva u jednoj futroli na kojoj stoji natpis Corazon mexicano (meksikansko srce). Tokom svojih putovanja, obično bih ja bio taj koji je u ulozi pripovjedača. Ali riznica priča koja se krila unutar ovog meksikanskog srca, poslužila bi da se snimi i dobar film. Na moje pitanje, koja mjesta u BiH je posjetio, odgovorio mi je sa pitanjem “Imaš li vremena da ti kažem?” Bio je u toliko mjesta u BiH, da za neka od njih nisam ni znao da postoje. Govorio je naš jezik bolje od nekih ljudi koji su rođeni ovdje. Čak je i padeže znao! Zvao me je šefe. Pričao mi je tako da je bio godinu dana u Srbiji, godinu dana u Hrvatskoj, godinu u nekoj drugoj zemlji. Spomenuo mi je i kako su ga čak osumnjičili da je ubio jednu meksikanku u Splitu, te je tri dana proveo u zatvoru!

Računam u sebi…mnogo je to godina. Pitam ga kako je skupio toliko novca da putuje tako dugo. Odaj mi tajnu čovječe! Daj da i ja tako!

Onda mi ispriča možda najluđu priču koju sam ikada čuo.

Kaže mi da se tokom boravka u Bugarskoj prijavio na jedan rijaliti šou, nešto nalik na Velikog brata. Slavi se zove. Prijavila ga prijateljica neka. Tu je pobjedio i kao nagradu dobio kuću u Bugarskoj, koju danas renta i od koje živi.

Krećemo do grada. Želim da moj prvi surfer doživi Banjaluku onako kako je ja vidim! Da osjeti sve ono zbog čega sa osjećajem zadovoljstva pričam o njoj! Pripremio sam se. Izguglao neke stvari o Banjaluci za koje smatram da bi mu bile zanimljive. Valjda će biti. Muvamo se po gradu. Standardna ruta od Kastela do parka Mladen Stojanović.

O Demofestu

Kul, reklo bi se. Festival daje šansu mladim talentima. Nema šta. Fina priča. Podržavam.

Dolazimo tako na glavni ulaz. Još uvijek je rano. Većina ljudi raširena je na livadi ispred ulaza. Cuga se. Dok šetamo okolo, ugledah svoju drugaricu Maju kako sa nekom grupom nepoznatih likova na engleskom razglaba o horoskopu i o tome koji znak ide sa kojim.

– Odakle su likovi? – pitam je.

– Ova dvojica ovdje sa moje desne strane su Brazilci. Putuju svijetom već neko vrijeme.

– Zezaš? Predobro. Taman učim portugalski sad. – govorim joj super uzbuđen.

Prilazim onom do nje i prekidam ga u priči.

–Olá irmão, tudo beleza? Eu falo português. (Ćao brate, šta ima? Ja pričam portugalski).

Da, bio je to možda i najjadniji upad koji sam ikada imao. Jadniji i od onoga kada sam jednoj djevojci rekao da je toliko fina da ću njenu profilnu sliku sa Fejsbuka uramiti i nositi sa sobom , da je gledam kad mi bude teško.

Ali, na ovako očajan ulet, odlično je odreagovao.

Caramba, você fala português? Isso é legal, cara. Thiago, é um prazer. (Čovječe, pa ti pričaš portugalski. Kako dobro. Moje ime je Tiago, drago mi je).

Lagano odgurujem Maju od sebe, iako pretpostavljam da su se muvali i sjedam da pričam sa njim. U tom dolazi i drugi brazilero. Kaže da se zove Leandro. Zvuči k’o neki lik iz serije. Tako i izgleda. Obojica su iz Sao Paola i trenutno su na putovanju oko svijeta. Imam nekih sto hiljada pitanja za njih. Možda i više.

Izvini Majo!

Počinjem da ih smaram pričom o tome koliko gotivim njihovu zemlju. Uvijek to radim. Ko god da se pojavi iz zemlje koju simpatišem, odmah krenem priču gdje mu demonstriram svoje znanje o mjestu u kojem živi, obično propraćeno uz par fun facts rečenica.

– Nisam mogao da vjerujem kad sam pročitao da se nosorog nekad kandidovao za predsjednika Brazila!

Nekad razmišljam koliko je to pametno, ali ljudima se obično dopadne.

Dok zajedno istražujemo zanimljivosti zemlje sambe i dotičemo se klasičnih tema poput sporta, favela i silikonskih brineta što trčkaraju po plažama Kopakabane i Ipaneme, prilazi nam Horasio.

Tu smo. Tri latinos i ja! U duši latinos, nekim čudom rođen u ovoj Bosni i Hercegovini, a ponekad osjećam da joj tako malo pripadam. Mislim da geografiju Brazila i Španije poznajem bolje nego svoju. Ali,  volim ja ovu zemlju. Znam da je banana sistem, ali odrastao sam uz njega.

Već sam uveliko zaboravio na ljude oko nas. Povremeno osjetim da Maja pokušava da se ubaci u priču, ali brzo odustaje, jer vidi da sam opčinjen ovom trojicom.

Postoji neki klik koji se desi u meni kada upoznam nekog stranca. Volim da kažem da sam sakupljač stranaca. Nemojte me shvatiti pogrešno. Nemam ništa protiv naših ljudi. Ja obožavam naš mentalitet i naše ljude. Ponosim se svim dobrim i lošim stvarima koje mogu da stavim pod riječ Balkanac. Ali moj blizanac u horoskopu i strijelac u podznaku, vječito su nemirni. Samo mi daj nečega novog! Neki novi projekat, novo putovanje, nove ideje, novi ljudi… Svaki dan mi se uči neki novi jezik i putuje na neko novo mjesto.

Ako bih trebao da se opišem u jednoj rečenici bilo bi to: “Zaljubljen sam u mjesta koja nisam posjetio i ljude koje sam tek upoznao.” Šta ću, volim da upoznajem nove ljude. Nema ništa loše u tome, jel da?

Želio sam uvijek da upoznam svakog stranca koji zaluta ovdje. Mislim da je moj stan ugostio više ljudi nego pojedine ambasade ove zemlje. Startovao bih sve ljude koji bi pričali španski ili portugalski. Muško, žensko, stariji, mlađi, par, grupa…zar je bitno?! Meni se samo priča. Tako sam jednom prilikom prišao momku iz Venecuele u jednom klubu u gradu. Pričali smo malo to veče i razmijenili brojeve. Naredni dan, poslao sam mu poruku da izađemo zajedno.

-Izvini, ali imam djevojku. Čujemo se drugi put.

On ladno misli da sam ja gej!  Koji k….

Da li da mu pišem nešto? Neka, bolje je ovako.

Dan danas, kad mi je teško, ponekad otvorim ovu poruku koju čuvam u telefonu da me oraspoloži.

Ne mogu da objasnim tačno zašto je to tako. Tog trenutka dok sam sa njima trojicom sjedio na travi i bez treptanja slušao priče o njihovim zemljama, osjetio sam da sam sretan. To je stanje u kojem želim da budem. Sad. Potpisao bih da ovaj dan nikada ne završi. Neću da izgubim ovaj osjećaj koji imam u sebi.

Želim da istražujem i učim o svijetu. Želim da slušam priče ljudi širom planete i razbijam svoje predrasude. Želim da jednoga dana sa malim Lukasom i Rijom sjedim i pričam o svim stvarima koje sam proživio. Ok, za Lukasa baš i nisam siguran. Skrenuše mi pažnju da postoji Aca Lukas. Ne znam koliko je pametno.

Već je ponoć. U jednom trenutku, već vidno isfurana što sam joj upropastio muvanje, Maja nam govori da bismo trebali da uđemo. Nastupa Kiril kaže. Čuo sam za tog lika. Najavljuju ga već neko vrijeme.

Ulazimo unutra. Ima nas desetak, ali iskren da budem, već sam u dubokoj priči sa strejndžerima da i ne registrujem ljude oko sebe. Dok se provlačimo naprijed, prilazi mi jedan Japanac sa pitanjem da li znam gdje može da kupi neku cugu.

– Ajde sa nama. Pokazaćemo ti.
– Važi. – Nasmija se i da znak svojoj djevojci da nam se pridruži.

Sad smo tuce ljude. Japanac se isto čini kul. Nudi nam neke japanske čokoladice da probamo. Prilazi mi Šaula. Dugo ga nisam vidio. Ošišao se, jedva ga prepoznah.

Nailaze i drugi ljudi koje poznajem. Mali je grad ipak Banjaluka. Svi staju sa nama. Sad smo kao moj razred u osnovnoj. Fali samo učiteljica. Ali u tom prođe jedan vidno bogat tip, sa tetovažom preko čitave desne ruke, kosom koja i dalje nije upila silni gel koji je nanio i zlatnim prstenom kojim može oko u sekundi da izbije nekome. Za ruku drži neku zanosnu plavušu srednjih godina. Dobra je do te mjere da izgleda fotošopirano uživo. Dva pitanja mi se postavljaju u glavi. Šta ovakav seljak radi na Demofestu i može li nam ona biti učiteljica.

Osjećam se mnogo dobro. Energija pršti na sve strane. Prvi put sam u ovakvoj masi. Sviraju neki demo bendovi. Zvuk i nije toliko loš. Onda pauza. Sad valjda treba da kulminira veče. Izlazi neki lik sa dredovima. Priča jamajčanski. Isti onaj jezik što priča Sean Paul.

Ukoliko niste znali, engleski se dijeli na britanski-engleski, američki-engleski, australijski-engleski i Sean Paul-engleski.

U roku od samo nekoliko minuta, napravio je takvu atmosferu da je Japanac pored mene vikao “This is the best party I have ever seen!”. Majke mi, bilo je tako. Ne pamtim da sam se ikada tako dobro osjećao! Ne znam u kom drugom trenutku je Banjaluka bila tako pozitivna i moćna. Kasnije dolazi i Denis. Gori od samopouzdanja. Sa nekom je curom. Vidi se da je zaljubljen. Ima nešto nevjerovatno u čovjeku koji je zaljubljen. Osjeća se tako moćno i pun samopouzdanja. Kao šeik na dalekom istoku. Kralj nafte. Naš čovjek što radi u Švici, pa gradi kuću u Ramićima.

Odlazimo na after. Još jedan trenutak koji hoću da sejvam, ako ikako mogu. Osmijeh mi ne silazi sa lica. Već lagano vilica počinje da me boli.

Trebalo je reći Steve Jobsu da osmisli neki Memory, koji će pohranjivati draga sjećanja koja ne želimo da zaboravimo. Jebiga, sad je već kasno. Možda možemo zamoliti Dejvida Bekama da sljedeći parfem koji bude lansirao ima miris ove noći sa Demofesta, pa da ga kupim i udišem dok razmišljam kako nam je dobro bilo.

Postoje pojedini momenti u životu kada hoćete da pritisnete pauzu i kada život nema potrebe da ide dalje.

Jedno jezero na Azorima, Sete cidades se zove.

Jedan mali trg sa slonom u Katanji. Volim slonove.

Jedna plava crkva u Bratislavi za koju niko ne zna da postoji.

Izlazak u pivnicu u Njemačku sa mojim prijateljem Jasminom.

Pun mjesec usred dana koji smo vidjeli u Atini.

Ljubljenje na minus 10 kada rizikuješ sa ostaneš zauvijek sljepljen uz osobu koju voliš.

Upijanje mirisa Marakeša svaki put kad bih izašao na zrak.

….

Ovo je jedan od tih.

Tražio sam neke klipove po netu sa te večeri.

Kući sam došao taman kad je mama krenula na posao. Samo me pogledala. Gdje si ti do sad?

Žao mi što ne napravismo nikakvu fotku taj dan. Što nemam neku moć da vratim vrijeme, da se opet nađem u tom trenutku makar na pet minuta svaki put kad mi bude teško i doživim tu energiju. Da vidim te ljude oko sebe. Da osjetim kako mi se Leandro penje na ramena dok nas Japanac fotka. Da me neka brineta kože boje cimeta slučajno polije pivom pa me onda krene rukama sušiti i tapkati po tjelu. Da se u isto vrijeme deremo na četiri jezika i da svi sve kapiramo. Kakve depresije i terapije ljekovima. Nema bolja terapije od ovoga.

Napokon sam otkrio moć festivala. Otkrio sam sve ono što mi je Nina kasnije pričala i u čemu uživa. Otkrio sam tu energiju o kojoj se toliko priča, a koju nisam doživljavao. Ah da, da vam predstavim Ninu.

The Nina

Toliko je putovala sa mnom, a toliko malo sam o njoj pisao. Nekada joj je smetalo. Govorila bi mi “kako si pisao o bivšoj, što ne pišeš o meni tako sa osjećanjima.” Nisam imao odgovora na to. Ponekad bi izgledalo da me boli uvo za sve. Uvijek mi je govorila da me voli više nego ja nju. Znao sam u dubini duše da to nije istina, ali nisam htio da joj kontriram. Kod mene stvari jednostavno idu sporije nego što bi trebalo. Da sam auto, bio bih neka Golf 2, već izdrndana i izvozana, za koju treba zamoliti tri nasumična prolaznika na ulici da je poguraju. Mnoge veze koje su prethodile, desile su se nakon nekoliko mjeseci ili čak godina prijateljstva. Zamislite samo izraz te osobe kada joj nakon 2 godine kažete da hoćete vezu? Ako želite da sjebete prijateljstvo, samo recite toj osobi da vam se sviđa. Provjereno pali.

Nas dvoje smo dosta drugačiji. Ona, ultra super mega hiperaktivna djevojka koja želi svašta da proba. Ja opet dosta mirniji lik, koji traži neki svoj sklad u život, okupira se svojim projektima i tu i tamo želi da doživi pokoji zanos i avanturu. Ali, našli smo se. Zvala me je medo. Ja nju panda. Oboje smo medvjeđe vrste. Pričamo medvjeđi. Ona ima smeđe oči i vrlo lijepe šake sa kratkim prstima. Moje vuku na zelenkasto smeđe. Zavisi od sunca. Prsti su mi malo duži. Kad joj kažem da sa svojom oblom fizinomije glave liči na pandu, učini mi se da odmah napravi salto kao panda i zaigra se.

Naše prvo putovanje bilo je kao u raju. Išli smo u Porto, Koimbru, Lisabon. Išlo smo i na Azore. Obišli smo još 7 nekih mjesta. Upoznali i neke Kineze usput. Ako bih trebao da opišem okus tog putovanja bila bi to Baunti čokoladica, jer mnogo volim kokos. U sjećanju mi je i naš ručak u Koimbri. Ona je jela neko meso. Ja obraz od svinje! Htio sam tad da joj kažem nešto mnogo fino, ali u tom trenutku se pojavi konobar pitajući da li je sve u redu. Zašto konobar uvijek mora da se pojavi onda kad želim da se intimno izrazim sa nekim ko sjedi preko puta mene?

Dok je otišao, izgubio sam to što sam mislio da joj kažem. Nikada joj nisam rekao.

Volio sam je zato što je prvi put kad smo se vidjeli imala na glavi simpatičnu mašnicu pa je izgledala kao mala djevojčica. Volio sam je iz razloga što mi je uvijek bila u stanju reći stvari koje nisam želio da čujem, ali je uvijek imala najbolju namjeru. Zato što je imala klempave uši kad je bila mala, pa bi me raznježila na svako pokazivanje tih slika. Volio sam je zbog njene vrckavosti i šala i pošalica koje su mi tad bile klinačke. Zbog njenih tikova i nedostataka. Činjenice da je, sve magnete koje smo kupovali na putovanjima davala meni, jer smo planirali da otvorimo Travel cafe zajedno. Zbog toga što je vječito išla na dijetu, a onda se teško suzdržavala od svega što je slatko. Volio sam je jer je svaki put kad bismo se vidjeli imala drugu boju kose, iako se nikada nije farbala. I zbog toga što je imala poštapalicu razumiješ. Onog osjećaja kada vidiš da su svi tvoji planovi i njeni planovi. A i zato što se bojala da mi kaže da ponekad zapali koju, jer je znala da bi mi to smetalo.

Znali smo se toliko dobro sa sam osjećao da bismo mogli knjigu da napišemo jedno o drugome. Moja bi bila bolja, jer je tema zanimljivija.Ali kako to obično biva, svemu dođe kraj. Zar sve u životu mora imati kraj? Hoće li nekad nešto što mi je drago da traje vječno? Prekinuli smo. Postavljalo se pitanje šta ćemo sa magnetima. Kome ide imovina? Odlučila je da ih ostavi meni. Trebalo mi je da je prebolim. Kad god bih proveo nekoliko dana bez nje, stvari bi išle svojim tokom, ali onog trenutka kad bismo se vidjeli, sve bi se sjebalo.

Neki dan je vidim u “Jazavcu” kako ide sa nekim drugim tipom. Vjerujem da je kul tip, ali ja ga ne gledam na taj način. Rekla mi je da se viđaju. Ako od svih ovih gluposti koje su ovdje skuckane nekada izađe knjiga, da li da se zove “Nina i njen momak koji i nije nešto”?

Želio sam da je spomenem negdje. Kud bolje nego u ovoj priči o Demofestu. Festivali su još jedna od stvari koja me asocira na nju. Klaberka, pomalo fenserka, koja uživa u festivalima. Sad kontam i zašto.

Eto, na kraju ovo ispade još kao neka polu-ljubavna, emotivna priča sa upitnim endom. Nemojte mi zamjeriti. Nadam se da ni ona neće.

Vjerovatno ću je sresti tu negdje na livadi sa njenom rajom. Ja ću biti sa svojom. Već su mi se neki stranci javili da dolaze u to vrijeme. Evo baš mi sad neki Kolumbijac piše. I Milan piše da će možda da dođe tad. Ove godine mi i buraz nastupa. Kao da ja organizujem Demofest jebote! Doći ću sigurno da ga podržim. Ma, doći ću svaki dan! Šta čovjek drugo da radi na ljeto, nego da ide po festivalima?!

Zavoljeh ja festivale na kraju. Zavoljeh taj festival o kojem svi toliko pričaju. Počeh dolaziti svake godine na njega. O njemu čak i pričam kad sam na putovanju kad me pitaju za neki događaj u mom gradu. Čak je i Pedro rekao da će da dođe jedne godine da ga posjeti.

Već sam bukirao taj kraj jula da me niko ne dira.

A gdje ćete vi biti od 20-22.7?