Azerbejdžan – putovanje u zemlju vatre (2023)

Azerbejdžan. Realno, imenom, ovo je sigurno najegzotičnija zemlja koju sam ikada posjetio. Onim što sam tamo vidio, sigurno u TOP 3. Odmah uz Maroko i Katar. Čitava zemlja leži na nafti, ali nije ono što biste očekivali. Autentično je. Pravi istok. Još ima i more… Ajme, koliko volim kad grad ima more!

U ovom tekstu koji pišem dok se vozim iz Bakua ka Tbilisiju, ispričaću vam svoje viđenje o ovoj neobičnoj zemlji. Šta me je dojmilo, a šta iznenadilo, kao i šta sve možete vidjeti u Bakuu i ostatku zemlje. Pokazaću vam i onu drugu, ružnu stranu zemlje zbog koje nikada ne bih živio ovdje.

Kao i jednu nevjerovatnu stvar koja mi se desila. Pričaću vam kasnije.

Ali prije nego krenemo…

Viza za Azerbejdžan

Treba, ali lako se dobija. Viza je potrebna stanovnicima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Za Srbiju ne treba. U suštini, ova viza je čisto uzimanje para. Gotovo da vam i ne trebaju dokumenti, a dobija se u roku od maksimalno 3 dana. Aplicira se na ovom linku, a sve što treba je da unesete osnovne podatke o sebi, navedete gdje ćete odsjesti, skenirate pasoš i uplatite im 24 evra.

Jedino što će vas pitati da li ste posjetili Nagorno Karabah u Jermeniji. Bilo bi dobro da niste. Bilo bi dobro da ni u Jermeniju niste išli prije, jer po ulasku u zemlju, znaju dobro da vas pretresaju na tu temu. Mnogo su osjetljivi na ovo pitanje.

Za najviše tri dana, na mejl ćete dobiti vizu koju treba da ištampate i pokažete na granici. U slučaju da vam je frka, postoji i hitna viza koja se izda isti dan, ali se nešto više plati.

Kako se kretati po zemlji?

Ukoliko planirate da obilazite više lokacija pored samog Bakua, preporuka da iznajmite auto, jer ćete tako imati svu slobodu da obilazite lokacije koje želite. Stvar je ta, da dosta toga od značaja se nalazi potpuno van gradova i do tamo ne idu prevozi, pa je jedina opcija da vidite pojedina mjesta, kao recimo vulkane blata koje sam maločas spomenuo, da iznajmite auto ili da odete na neku od tura sa agencijama.

Ukoliko vas zanima, auto po povoljnoj cijeni možete iznajmiti na ovom linku.

Put za Azerbejdžan – zemlju vatre

Već par godina, šmekam Azerbejžan kao potencijalnu destinaciju. Čak i prilikom prve posjete Gruziji, bili smo na 100-tinjak kilometara od granice, ali ipak nismo otišli. Trebalo je nepunih 0sam mjeseci, da sjednem u bus za Baku i ispunim planirano. Osam mjeseci da nađem najjeftiniji bus na svijetu! Tri dana u Azerbejdžanu i bus koji vozi punih 10 sati iz Tbilisija izašli su svega 34 evra!

Kontam da nikad nisam našao ovako jeftino putovanje!

Prva stvar koju čovjek primjeti kad dođe ovdje je da se zemlja nevjerovatno gradi. Trenutno je u top 5 gradilišta na svijetu. Svakoga dana, kažu, nikne nekoliko zgrada.

Duž čitavog grada, rastu džinovski neboderi. Ogromni. Uskoro će nebo da diraju. Da mi neko zatvori oči i pita me gdje sam, rekao bih Dubai. Doha eventualno. Sve je toliko očuvano, da djeluje kao da je juče napravljeno. Vjerovatno i jeste.

Međutim, po boravku tamo, vidiš da to baš i nije slika grada. Vidiš da iza svog tog blještavila i ludila, leži i nešto drugo.  Da raskošni i siromašni Baku, vode paralelne živote i da su gotovo preciznim hirurškim zahvatom odvojeni jedan od drugog. Čudna je to priča u suštini. Svjestan si svog luksuza i novca koji se ubacuje ovdje, ali dok gledaš ljude, vidiš da ne žive baš najbolje. Njihova garderoba više vuče na neki miks tursko-sovjetskog stila, a auta koja voze daleko su od njihove naftne braće na Bliskom Istoku. Doduše, tu i tamo pojavi se koja mečka, ali prosjek je tužan.

Jedan od lokalaca nam kaže da su prosječne plate u zemlji nešto oko 550 evra, a penzija jadnih 250 evra. Šta je to za zemlju koja ovako izgleda?

Onda shvatam da, kao i sam grad i ljudi vode neke svoje paralene živote. Jedni imaju previše, a iza njihovih nebodera, žive oni dugi koji nemaju šta da jedu.

Nije zlato sve što sija.

Ovdje sija nešto drugo

Prva stvar koju su će vam Gruzini reći o Azerima, odnosno Tatarima, je da vole sve što sija. Odjeća, cipele, pa i nakit, poželjno je da je što više šljašteći. Baš onako da sija. Bling bling. Svaka prodavnica u koju uđete, ima neobično veliku količinu blještavila, a na ulici na kilometar možete skontati ko je stranac ko turista, jer lokalci se prilično lako raspoznaju.

Sijaju se i zubi, pa tako većina generacije 40+ ima bar po koji zlatni zub. Oni još stariji, mogu da pariraju američkim reperima sa količinom zlata u zubima.

Neli vs Nela, ko ima više?

Hejdar Alijev je svugdje

Trenutni tata Azerbejdžana. Pola građevina u ovoj zemlji nosi njegovo ime danas. Svaka druga hala, džamija, ulica, pa čak i aerodrom, imaju okačenu sliku poput ove.

Na našim prostorima relativno nepoznat, Alijev je ikona ove zemlje. Njen otac. Osnivač. Prvi predsjednik. Atatruk. Inače student arhitekture, te kasnije lokalni šef sovjetske obaveštajne službe KGB-a, Alijev je postao omiljena figura naroda, a o njegovoj veličini najbolje govori činjenica da danas u zemlji postoji termin Heydarism koji ilustruje kult njegove ličnosti.

I dalje se pamti njegova sljedeća izjava.

“Ljudi me vole, šta ja da radim. Nedavno je predsednik izvršnog veća grada Gandža odlučio da ispred njihove upravne zgrade podigne moju statuu. Pozvao sam ga i rekao da nema za tim potrebe. Pošto je bio uporan, rekao sam mu da je postave kada umrem“, govorio je Hejdar Alijev novinarima 2001. godine.

Dvije godine kasnije, Alijev je preminuo usljed bolesti, a nasljedio ga je njegov sin Ilham, koji je u suštini nastavio sve ono što je njegov otac radio. Kaže mi jedan od lokalaca da trenutno pokušava da omogući neograničen broj kandidatura za predsjednika.

Baku, šta vidjeti?

Baku, glavni grad Azerbajdžana, sa kako danas kaže popis više od 3 miliona stanovnika, najveći je grad na Kavkazu. Vjerovatno najmoderniji i najnapredniji. Baku je perjanica Azerbajdžanskog ekonomskog rasta i alfa i omega njihovog carstva. Grad sa kojim vladajuća struktura zemlje, pokazuje svijetu kako je Azerbajdžan kul, moderan i napredan grad, iako sve izvan Bakua, teško može da se nazove gradom.

Zaista je tako!

Sve što vidite izvan prestonice, nalik je na gradove u pokušaju. Hrđave cijevi, prašina, blato, prljavština. Mjesta za koja se vidi da se u njih na silu ulaže i odakle svi bježe u prestonicu.

A onda dođete u Baku, gdje imate možda najljepši stari grad koji ćete vidjeti u ovom dijelu svijeta. Savršeno očuvan. Ko’ u apoteci. Gdje god da krenete, dočekaće vas neki spomenik kulture ili muzej, a u pozadini se gotovo sa svake tačke u gradu ukazuju Plameni tornjevi, vjerovatno najprepoznatljivija slika ove zemlje.

U pitanju su tri nebodera, visine 182 metara u kojim su smješteni stanovi, kancelarije, kao i jedan luksuzan hotel. Završeni su 2012. godine, a kažu mi da je izgradnja koštala oko 350 miliona dolara! Međutim, tornjevi su postali planetarno popularni zbog LED ekrana koji su instalirani u njih. Njih čak 10.000, svake noći kreira svojevrsni  vizuelni spektakl, koji još nigdje do sada nisam vidio.

Kad ste na platou kod tornjeva, vidite sve. Čitav Baku na dlanu. U jednom vidnom polju. Mislim da nema boljeg besplatnog vidikovca na grad od ovoga.

Provodimo tu par sati u nekoj opuštenoj priči, pogađajući profesije slučajnih prolaznika.

– Ovaj je sto posto neki programer. Vidi kako je savijen i kolike naočale ime. – komentar je Tamune na nekog klinca koji prolazi pored nas.

– Kako loše zamišljaš programere. Čitav život radim sa njima, vjeruj mi da je malo koji ovakav.

Nakon obilaska još jednog plamenog spomenika, dolazimo do zgrade suda gdje mašemo taksijima koji prolaze da nas spuste do starog grada. Staje nam jedan. Tek što smo otvorili vrata, čujem kako se neko dera iza me. Urla. Drugi taksista od 60 i kusur godina napada ga što mu je uzeo putnike. Toliko je bjesan da mu pljuvačka izlazi iz usta pri svakoj novoj rečenici. Prepiru se dobrih par minuta.

Uzima ga za kragnu i unosi mu se u lice. Ovaj ga odguruje rukom, stari izgubi balans i pade na pod. Crven od bjesa, diže se i kreće ka nama, ali naš auto je već krenuo. Dok odlazimo, čujem ga kako viče nešto i dobacuje, a ovaj što nas vozi, vidno stresiran, prekinu svaku komunikaciju sa nama dok nas ne parkira ispred starog grada.

– 3 manata (3 marke). – reče nam na kraju.

3 marke su razlog za sve ovo? Zbog 3 marke je umalo došlo do fizičkog kontakta.

Sad potpuno shvaćam kako se živi ovdje. Shvaćam da je Azerbejdžan samo lijepa fasada sa ružnim enterijerom. Našminkana zemlja, sa mnogo ožiljaka njenom licu.

Bio sam na TV-u

Dok razmišljam o ovome, prilazi mi neko sa leđa i lagano me uhvati za desno rame.

– Jel’ imaš 3 minute da te snimimo za našu televiziju? – reče mi omaleni Azer koji očito radi kao novinar na nekoj njihovoj televiziji.

– Naravno, o čemu ćemo pričati? – pitam ga.

– O tome kako ti se sviđa naša zemlja.

– Važi, samo pitaj – smijem se dok pokušavam da zaboravim sve ovo što sam maloprije razmišljao.

To je to. Gotovo snimanje. Hvala ti. Bićeš u 5 danas na CBC televiziji. Šaljem ti link kad bude online.

Neću vam otkriti o čemu smo pričali. Evo linka.

Nije baš od juče

Maiden toranj, poznatiji kao Giz Galasi, nešto je što ćete prvo zapaziti na ulazu u stari grad. Ovo je nekako i prvi dokaz da Baku nisu stvorili multimilionerski naftaši, te da grad ima bogatu istoriju iza sebe.

Visok nekih 30-tak metara, nekada je bio jedan od glavnih odbrambenih bedema grada. Danas predstavlja muzej u kojem iskreno i nema baš šta da se vidi. Ono što je kul doduše, je legenda vezana za ovo mjesto. Naime, priča kaže da se tadašnji šah, zaljubio u vlastitu kćerku i tražio od nje da je oženi.

Djevojka, koja nije željela takvu sudbinu, zamoli oca da joj izgradi toranj kao dokaz njegove ljubavi, nadajući se da će tokom vremena promijeniti mišljenje i odustati od ženidbe. Međutim, po završetku tornja, šah ostade pri svojoj namjeri, a djevojka ne znajući kako da se odbrani od svog oca, pope se na vrh izgrađenog tornja i skoči sa njega.

Tužna priča…

Čim prođete toranj, ušli ste u stari grad. Površinom, nalik na manje naselje u Banjaluci, stari Baku, pravi je kontrast novom. Pjeskovitu boju starih zgrada, razbijaju razni bazari i prodavnice, u kojima ćete pronaći 1000 boja i mirisa.

Upravo ovo šarenilo, možda je i najkul stvar u Bakuu. Mnogo je egzotično. Drugačije. Pravi Orijent. Toliko toga možeš da pronađeš ovdje, a svi od tebe očekuju da se cjenkaš. Gdje god da pođeš, dočekaće te neki lokalni trgovac nudeći ti neku dranguliju ne bi li pazario koji manat.

Treba reći kompanijama da sve ljude iz sektora prodaje šalju ovdje da rade na neko vrijeme. Nema bolje prakse. Premazani svim i svačim, uvaliće vam svakakvih gluposti. Tako sam ja kupio neki podmetač što se rasklapa za 20 maraka. Još kontam dobro prošao. Cjenkao se kao. A vjerovatno nisam ni svjestan koliko je zaradio na meni.

Da upoznate Baku na bolji način, možete iznajmiti lokalnog vodiča da vam se nađe pri ruci.

Najveća pijaca na svijetu

Posebno ovdje. Najveća pijaca koju sam ikada vidio! Veća je nego Veliki Bazar u Istanbulu. Majke mi. Iako se nalazi dobro izvan grada, ovaj mini grad imena Lokbatan, nešto je što nećete naći  niti u jednom turističkom vodiču, ali ja bih ga stavio u top 10 stvari u Bakuu. Bez dileme.

Otišli smo tamo u potrazi za nekim začinima, očekujući da ćemo to obaviti u roku 20 minuta. Šta je to? Odeš tamo, prošetaš se, kupiš začine. Pičiš nazad. Kad smo ušli u ovaj lavirint, na pitanje gdje možemo pronaći začine, pokazali su nam samo pravo da idemo. Imate hodati, dobacuju.

Ok, 10-ak minuta hodanja, nije strašno. – mislim u sebi.

Nakon 7-8 minuta hodanja, zaustavimo jednog trgovca što tu radi. Pitamo i njega gdje su začini. Pokazuje pravo. Dok šetamo, letimično zagledam stvari koje se nude ovdje. Nema čega nema čovječe. Svaka stvar koju možeš da pomisliš da kupiš, ima na 50 i više mjesta.

Hoćeš sijalice za kuću?

Nema frke. Imaš čitav jedan red samo za to.

Treba ti neka kul jakna?

Nekih 1000+ ljudi to prodaje.

Hoćeš da kupiš mašinu za veš?

Ma i to ćeš naći.

U životu nisam vidio toliku količinu stvari na jednom mjestu. Nikada.

Gledam i cijene. Jeftino je. I to baš baš.

Nakon 5-6 minuta, ista priča. Kontajuću da smo zalutali, pitamo neku ženu što prodaje haljine, koliko smo daleko od pijace sa začinima.

– Desetak minuta, manje više. – odgovara.

Ne dopada nam se njen odgovor, ali već smo tu, glupo je vratiti se.

Šetamo skoro 15 minuta. Tamuna već ludi od hodanja. Začina ni u priči.

Tek tamo, nakon skoro 40 minuta hodanja ravno, uđosmo u dio gdje su začini.

Konačno!

Više od 40 minuta hodaš u jednom pravcu i non stop sa tvoje lijeve i desne strane se nalaze raznorazne prodavnice, koje prodaju sve i svašta.

Kupujemo začine, te hvatamo neki lokalni bus do centra grada. Napokon sunce. Kažu da preko ljeta Baku bukvalno gori. “Često je preko 40 stepeni”, reče nam jedan Azer. Već par sati šetamo gradom, a i dalje ni papirića na ulici nema. Sve cakum pakum. Da ne povjeruješ.

Dolazimo do onoga što kažu da ne smijete propustiti ako ste ovdje. Šarvan šah palata, sagrađena u 15. vijeku od porodice koje je stvorila državu Azerbejdžan. UNESCO kaže da je ovo jedna od najboljih stvari koje možete vidjeti u zemlji.

Na ulazu u palatu traže nam 5 evra da platimo kartu. Tamuna vadi svoju studentsku od prošle godine, a ja joj dajem svoju isteklu ličnu sa slikom iz 2007. godine. Tinejdžer. Tek upisao 4. srednje. Još kosa nije krenula da opada sa strane.

– Šta će mi to? – Pita me.

– Reci joj da je ovo moj indeks. Šta ona zna. A nemam sad press karticu kod sebe da uđem kao novinar.

– Ne vjerujem da će to privhatiti.

– Samo joj daj.

Pruža joj kartice. Žena ih onako blijedo pogleda, vrati i naplati po 1 evro za ulaz.

Prošla fora.

Vrati mi ovo sjećanje kada sam sa drugom Žoržom išao u Luvr 2011. godine. Na ulazu u muzej, stojao je veliki natpis za sve građane EU, besplatan ulaz.

– Ajd’ da im kažemo da smo iz EU. – reče on

– Druže, piše ti na pasošu Bosna i Hercegovina. Valjda neko ko radi u Luvru konta da to nije u EU.

Ne obazire se on na mene, te im prilazi i reče da smo sa “španskih ostrva”. Znači, pazite sad dobro. Ne iz Španije. Ne ne. Već sa španskih ostrva. Dajemo joj naše plave pasoše na kojima i ćorav vidi da piše Bosna i Hercegovina. I to na tri jezika.

– Ovo je u EU? – upita nas.

– Jeste, jeste. – odgovaramo u glas.

Samo čujemo zvuk mašine koja odštampa dvije karte.

– Izvolite. – reče pokazujući na ulaz.

– Vidiš da nemaju pojma – reče mi kroz osmijeh.

Palata je mnogo kul i vrijedi čak i 5 evra koje će vam tražiti. Unutra je muzej sa mnogo zanimljivih i autentičnih predmeta iz Šarvanšah dinastije.

U sklopu nje je i džamija i još nekoliko kul objekata.

Tu odmah pored, nalazi se i Muzej minijaturnjih knjiga.

Nacionalni istorijski muzej kao i mnoštvo drugih zanimljivih objekata kulture.

Generalno, kompletan stari grad je mnogo zanimljiv. Na momente se osjećaš kao da si zarobljen u nekom srednjovijekovnom svijetu, a masivno debele zidine, sa nekoliko ogromnih kapija, mogu poslužiti za snimanje dobrog filma.

Odlazimo do obale gdje se šetamo nekih dva sata. Na trenutak, Baku me mnogo podsjeća na Barselonu. Ili na Lisabon. Beskonačno dugo šetalište uz more, nalik je na ono koje ćete vidjeti u gore dva spomenuta grada. Jedino po čemu razaznajem da sam na istoku je zastava Azerbejdžana koja se vijori na jednom od trgova u blizini.

Odmah uz more, stala je i mala Venecija.

Tik uz Muzej tepiha, koji isto preporučujem da posjetite.

Azeri inače prave jako dobre i kvalitetne tepihe. Najbolje na svijetu kažu. Od najjednostavnijih – palasa, da najkomplikovanijih tepiha – halča, mnogi dolaze ovdje u šoping upravo radi njih.

Istorijski podaci kažu da se ovdje ovaj zanat praktikuje još od IX vijeka p.n.e, a danas je zemlja poznata kako po tepisima bez vlakna (palas, ćilima, sumah, zili, šade i verni), tako i po 600 vrsta vlaknastih tepiha, koja su izrađivali majstori iz Gube, Širvana, Ganđa, Nagorno-Karabaha, Šuše, Tabriza i Ardabila.

Već je pao mrak.

Osjećam kako mi želudac traži neku hranu. Odmah po izlasku iz starog grada, nailazimo na neki šoping centar. Odmah tu, pored hotela Hilton. Ogroman šoping centar, odmah uz Kaspijsko more, nalik je na najnabudženije objekte ove vrste koje ćete pronaći po svijetu. Sa nekoliko spratova garderobe, počinjem da se bojim da će Tamuna krenuti da obilazi sve u potrazi za savršenim parom cipela. Broj 27:)

Srećom, vidim da je i ona umorna.Hvala ti Bože na razumijevanju! Evo idem sutra zapaliti svijeću što si me spasio od šopinga! Nema ništa što me umara više od šetnje po prodavnicama cipela. Nekad bih prije u rudniku kopao, majke mi. To beskonačno obilaženje jednog te istog, gdje se na kraju opet vratiš tamo gdje si prvi put ušao, prosto nije za mene. Ne mogu. Mislim da sam jedina osoba na svijetu koju su roditelji molili da mu plate da si kupi cipele, a ja odbijao.

Na posljednjem spratu, nalazimo neki lokalni fast food koji prodaje jelo imena Kumpir. Lokalno jelo, gdje vam pomiješaju pire krompir sa sirom, putrom i natrpaju ga čime god poželite i naplate 4 evra. Alal im vera.

Za četiri evra, dobijete da si stavite sijaset jela i začina u džinovski krompir, a ova kalorijska bomba mislim da može i medvjeda da nahrani.

Kao dva mini nilska konja, stižemo u smještaj gdje na ispred vrata stoji letak sa natpisom: Azerbejdžan – zemlja nafte.

Zemlja nafte

Baku je prvi grad u istoriji u kojem  je nafta eksploatisana i prerađena. Prvi ikada! Niko prije njih nije počeo da pravi milione na crnom blagu. Ne Arapi ili Norveška. Već Azeri.

Desilo se to 1847. kada je na Bibi-Ejbatu prvi put izbila nafta. Tada je i počela njena eksploatacija na industrijski način. Kasnije, 1872. godine braća Nobel, prave u Bakuu prvu naftnu kompaniju u svijetu. Ostalo je istorija.

Od toga dana, strani investitori počinju da dolaze u zemlju u nadi da će pronaći svoje naftno polje. Vjeruje se da se danas Azerbajdžanske naftne rezerve  procjenjuju na 16 milijardi barela.

Nafta je prošlost, sadašnjost i budućnost ove zemlje. Da nema nafte, šanse su da bi ovo i danas bila pustara. Manja, veća, ne zna se, ali daleko od ovoga danas. Nafta je pomogla da se izgradi sistem u kojem mladi koji žele da se bave naftom, budu stipendirani da studiraju na najboljim svjetskim univerzitetima,pod uslovom da se vrate.

Napomene radi, plate u ovom sektoru, kreću se i do 2.000 evra.

Azerbejdžan vjera – na malo drugačiji način

Nakon što su me tokom putovanja u Katar isprepadali na sve strane da ne smijem nikoga da zagrlim na javnom mjestu, ovdje su stvari drugačije. Azerbejdžan je po vjeri islamska zemlja, ali je mnogo liberalan. Otvoren. Možeš da obučeš šta hoćeš i boli te briga. Burke gotovo da se i ne vide. Mladi šetaju slobodno, drže se za ruke. Na ulici bez ikakavog straha razmjenjuju nježnost. Seks prije braka je isto dozvoljen. Nikada čovjek ne bi pomislilo da je u muslimanskoj zemlji!

Idemo za Gobustan

Zadnji dan u Azerbejdžanu htjeli smo iskoristiti za neki izlet. Srećom, sve iole vrijedno posjete, nalazi se oko Bakua. Ali buvkalno sve.

Mapa Azerbejdžana

100 kilometara gore dole i to je to. Dio oko granice sa Gruzijom i Jermenijom, slobodno preskočite.

Kao na mjesecu

Ako postoji mjesto ne Zemlji koje izgleda kao sa druge planete, onda su to Vulkani blata u Azerbejdžanu. A doći do mjesta nalik sa druge planete nije baš tako jednostavno. Možda je to najgori put koji sam u životu vidio. Nalik na makadam zaboravljen u nekom selu kod nas. Samo gledam kad će auto da se zaustavi u jednom od dubokih jaraka na putu.
Koji je to paradoks. Zemlja leži na nafti, a put ka možda najvećoj atrakciji potpuno neprohodan.

Vozimo se sa lokalnim taksistom koji je pristao da za nas prevali gotovo 150 kilometara puta, za 50 manata (23 evra) i odvede do Vulkana iz Bakua. Sead mu je ime i mnogo je dobar tip. Ne priča mnogo, ali svaka mu je zlatna. Po količini zastava Azerbejdžana u njegovoj Ladi, vidim da mnogo voli svoju zemlju.

Na radiju nam pušta neku lokalnu pjevaljku koju očito voli. Miks lokalne Cece i Ćane sa prizvukom Sinana.

– Azerbaijan music, good music. – Reče kroz osmijeh iz kojeg proviriše već popularni zlatni zubi.

Nakon sat vremena vožnje stižemo. Drugi svijet. Kao da ste na Marsu, Mjesecu. Ne znam ni sam. Nigdje žive duše. Samo vi i niko više. Mir. Jedino što se čuje je blato iz vulkana koje ključa.

Gotovo 400 vulkana, nalazi se na nekih 70 kilometara od Bakua i većinom su mirni. Međutim, na svakih 20-tak godina, jedan od njih će stvoriti veću eksploziju koja može imati ozbiljnije posljedice, pa čak i smrtne. Šest pastira i preko 2000 ovaca, trenutno stoji na listi stradalih.

Dok skidam plastične kese, sa sad već uništenih novih cipela, dogovaramo sa našim vozačem da nas odveze do parka u kojem su crteži. U pitanju je nacionalni park sa preko 6.000 petroglifa (crteža) iz paleolita, mezolita i neolita, koji pričaju priču o više od 40.000 godina istorije ispisane u kamenu. Crteži najčešće prikazuju svakodnevnicu ljudi tog vremena, lov, ribolov, floru i faunu regije, a rasprostranjeni su na čak tri planine.

Nakon 20 minuta vožnje stižemo na ulaz. Opet im dajem svoju isteklu ličnu kao indeks. Bez problema prolazim kao student.

Razmišljam koliko je ludo biti na mjestu gdje je neko prije ko zna koliko hiljada godina, vodio dnevnik svog života, vjerojatno ni ne pomišljajući da će upravo on, jednoga dana biti istorija. Gobustan je definitivno must see u Azerbejdžanu. Nije ga bez razloga UNESCO uvrstio u svoju kulturnu baštinu.

Dok presabiramo sve ono što smo vidjeli, Sead otvara novu temu. Da li znaš pravu istinu o Nagorno Karabahu?

Nagorno Karabah i šta se zapravo desilo?

Krajem osamdesetih i početkom devedesetih prošlog vijeka došlo je do masovnog raseljavanja stanovništva zbog obostranog etničkog čišćenja i sukoba između Azerbejdžana i Jermenije. Ovu republiku na Kavkazu danas priznaju tri zemlje UN-a (jedna od njih je Jermenija), a oficijelno pripada Azerbejdžanu.

U razgovoru sa njim saznajemo da je jermensko-azerbejdžanski rat počeo još 1988. godine, prije raspada SSSR-a. Tad je održan referendumu u Nagorno-Karabahu i većina ljudi je glasala za pripajanje Jermeniji, dok su referendum bojkotirali Azeri Nagorno-Karabaha. Kako se raspad Sovjetskog Saveza približavao, počeli su sve nasilniji sukobi između Armenaca i Azera, što je dovelo do etničkog čišćenja sa obje strane.

– Rat je konačno završen maja 1994. Poginulo nas je preko 30.000. A njih manje od 5.000. Imali su pomoć Rusije.

– Šta se onda desilo? – pitam ga.

– Onda smo im ponudili autonomiju, ali Jermeni to nisu prihvatili.  – završava svoju priču Suad dok parkira auto u centru grada.

Odlazimo do smještaja gdje uzimamo naše stvari i krećemo na bus.

Tamuna me pita kako mi se dopao Azerbejdžan.

Hmm, najbolje ga mogu sumirati sa ovom fotkom.

Nekako tu sve stane. Sunčano vrijeme, iako je januar. Plameni tornjevi koje vidite sa svake tačke u gradu. I ona. Bez nje ne bi ni bilo ovog putovanja. Već sam vam pisao da je na nekom gruzijskom sajtu pronašla  ovo putovanje za svega 36 evra. Povratna karta busom iz Tbilisija + 2 noćenja u hotelu za manje od 40 evra!

Očekivao sam više tradicionalan i konzervativan narod. Mnogo priče o religiji i politici. Međutim, dobio sam nešto sasvim drugačije. Azerbejdžan je čudo. Zemlja koja zbog činjenice da leži na nafti, pretenduje da bude novi Katar. Novi Emirati. Sve pršti od luksuza. Neboderi. Šoping centri. 

Da li bih živio ovdje….vjerovatno ne bih. Klasne razlike veće su nego u ovoj mojoj napaćenoj zemlji. Osjećam da sam tek zagrebao ispod površine onog što se krije i ćuti ovdje.