Za sve vas koje možda zanima porijeklo mog prezimena Dacešin, ono je iz Ukrajine. Upravo ova činjenica bila je jedan od razloga zašto mi je putovanje u Kijev uvijek bilo posebno privlačno. Otac mi je objasnio da tamo imamo i neku familiju, ali smo pogubili kontakte sa njima. Godinama je put u Kijev nekako visio u vazduhu. Sa Bojanom iz Bratislave planirao sam neko putovanje tamo, ali od toga na kraju ništa nije bilo. Tražio saputnike, ali niko ništa.
A onda je jedan kasni noćni skajp poziv i jeftin Wizz air let sve promjenio!
Kijev šta vidjeti?
Kada sumiram svoje putovanje u Kijev sa ove distance, svrstao bih ga u TOP 5 gradova koje sam ikada posjetio! Da li zbog moje donekle subjektivne privrženosti ovoj zemlji, činjenice da nisam toliko očekivao od njega ili zato što je zaista premoćan, u suštini nije ni bitno. Jedino relevatno je da me je raspametio kao malo koje mjesto do sada!
U XI vijeku Kijev je bio najveći grad Evrope, a tokom vladavine Jaroslava Mudrog u periodu od 1016. do 1054. godine, Kijev je bio centar kulture i vojne moći i čak pedeset puta veći od tadašnjeg Londona i deset puta veći od tadašnjeg Pariza.
E sad, pošto sam i mjesec dana nakon posjete Kijevu prilično oduševljen onim što sam tamo vidio, potrudiću se da vas u ovoj priči nagovorim da posjetite prijestonicu Ukrajine, malo pomognete njihov turizam i da vam pokažem zašto će i Kijev biti vaš TOP 5 grad kada ga posjetite. Ako vas smara čitanje i u gužvi ste, onda možete pogledati ovaj video. Tu nekako stane sve ono što dole piše. I to u svega 4 minute.
Crkve u Kijevu
A ako ste se ipak odlučili da se i dalje čitamo, te da vam ispričam neke zanimljivosti o Kijevu, za kraj sam vam ostavio jedan poklon. Ali nemojte to reći onima koji su samo pogledali video 🙂
Kijev je grad sa nekim od najljepših crkvi na svijetu. Nigdje kao ovdje nisam imao priliku da vidim toliko neobičnih i zanimljivih crkvi na malom prostoru. Prva koju smo vidjeli je manastir sv. Mihaela, izgrađen između 1108. i 1113. godine, a kasnije obnovljen tokom 17. vijeka.
Ali, tokom 1936. godine religija je bila otrov za sve u Sovjetskom savezu, te su odlučili da unište ovaj manastir, jer se govorilo da “nema istorijski značaj”.
Da, šta je 1000 godina istorije, zar ne?! Međutim, prije nego što će je uništiti, Sovjeti odlučiše da dio umjetnina premjeste u jednu galeriju u Moskvi, kako bi navodno sačuvali nešto, iako nema istorijskog značaja. Ono što su oni smatrali nebitnim, nacisti su smatrali jako bitnim, te su pokupili veliki dio umjetnina za vrijeme II svjetskog rata. Kasnije su te umjetnine preoteli Ameri, da bi na kraju svega bili vraćeni u Moskvu.
Na ovom mjestu, više od 60 godina nije bilo ništa, a onda su u maju 2000. godine vlasti Ukrajine odlučile da ponovo izgrade ovaj čuveni manastir, te je tako sv. Mihael ponovo oživio na isti način kao nekada, a njegove kupole danas su jedan od simbola Kijeva.
Odmah preko puta ovog manastira, na suprotnom kraju široke i dugačke avenije, nalazi se crkva sv. Sofije, nazvana tako po mnogo čuvenijoj Aja Sofiji u Istanbulu. Ovo je lokalitet pod zaštitom UNESCO-a, a kada ga vidite skontaćete i zašto je tako.
Nekako, dok posmatram ovu crkvu, ne mogu da se otmem utisku koliko je neobična i posebna. Svaki detalj na njoj, mogao bih da posmatram satima. Sjedio sam na klupi koja se tu nalazi i uživao.
Nije loš pogled zar ne?
Od dna pa do vrha. Pa onda ponovo. Svaki detalj. Gravure. Kupole. Do prije 10 minuta, manastir sv. Mihaela bio je najbolja stvar koju sam vidio u Kijevu, a već ima konkurenciju.
A tek unutra! Čitava unutrašnjost katedrale prekrivena je prekrasnim vizantijskim mozaicima i freskama, od kojih neki stoje tu još od 11. vijeka. Prva stvar koju vidite kada uđete je lik Djevice, a iznad nje u kupoli četiri anđela, svaki u odjeći druge boje – plava, zelena, žuta i crvena. Na zlatnoj podlozi. Moj otac, koji je inače slikar, složio bi se koliko su dobro tonirali boje. Tamuna mi spominje nešto o tim anđelima. Kaže, da su je dok je bila mala u Gruziji stalno vodili u crkvu gdje je slušala o ovim stvarima.
Za svaki detalj koji vidi, zna zašto je tu. Njegovo značenje. Poruku koju želi da prenese.
– A da predaješ vjeronauku nekada? Pitam je.
Ispred crkve, neki tip duge crne kose, sa razdjeljkom na glavi, pjeva ukrajinske narodne pesme i svira tamburoliki instrument banduru. Na momenat mi se učini da malo liči na Majkl Džeksona. Malo, možda.
Ubacujemo mu koju grivnju i započinjemo priču sa njim. Priča nam da već 13 godina svira ovdje. Nisu neke pare, ali u ovoj crkvi je krštena čitava njegova porodica. Mnogo mu znači ovo mjesto. Tu je krstio i svoje djete. Marta 2007. godine. Jaka kiša padala je tog dana, prisjeća se.
Slušam ga kako svira. Potpuno lagano, na način da bi mogao da uspava i malo djete, njegova bandura ispušta neobično umiljate zvukove.
Krećući dalje ka gradu, nailazimo na jednu uličnu instalaciju koja simbolizuje broj nestalih tokom protesta koji su ovdje desili 2014. godine. U tom trenutku, sva ona sreća koju sam osjećao do maloprije, splasnula je kada sam vidio ovu priču.
Sjećate se šta se dešavalo ovdje?
Revolucija u Ukrajini
Nakon narandžaste revolucije koja je obilježila Ukrajinu, revolucija od prije više od 3 godine bila je nešto manje narandžasta. Evromajdan, kako je kasnije dobio ime, bile su masovne demonstracije u Ukrajini, započete krajem oktobra 2013. godine iz razloga što je tadašnja vlada odbila potpisati sporazum o bližoj integraciji sa evropskom unijom. Protesti su se tokom tri mjeseca širili čitavom Ukrajinom, da bi svoj vrhunac dostigli 22.02.2014. smjenom predsjednika Viktora Janukoviča.
Kao vrhunac svega, usljedila je intervencija Rusije, kao i referendum za Krim, nakon čega je on priključen Rusiji.
Uprkos svemu, Evromajdan predstavlja jedinstven čin, u kojem je jedan narod po prvi put žrtvovao ljudske živote za “evropsku ideju” i to na najbolji mogući način, odnosno mirnim protestima, koji su zbog snažnog režima tek kasnije postali nasilni.
Da li je vrijedilo?
Sa ovim informacijama u glavi, nekako ne mogu da se otmem tuzi koju trenutno osjećam prema ukrajinskom narodu. Možda se ovo sve moglo izbjeći i žao mi je zbog mnogih stvari kroz koje je ovaj napaćeni narod prošao. Zamišljam Kijev u to vrijeme. Zamišljam plač majki koje su izgubile sinove. Jauk koji se provlačio ulicama. Izgubljena lica koja su tražila svoje najbliže.
Gledam ga sad. Tako raskošan i kraljevski. Tako grandiozan. Tražimo na mapi gdje je Podol, jer kažu njega morate obići.
Podol je najstariji dio grada. Meni možda i najbolje mjesto u čitavom Kijevu. Mada, teško je odlučiti šta je najbolje. Dugi niz ulica popločanim kaldrmom, na kojim možete kupiti milion neobičnih drangulija, od babuški u obliku NBA igrača i životinja, toalet papira sa likom Putina, starih sovjetskih novčanica, ukrajinske tradicionale nošnje, pa do nacističih predmeta, ordena, te novčića i novčanica iz ovog vremena.
Tu nađoh i par kovanica iz Bosne. Po 20 i 50 pfeninga. Pitam lika što radi da mu dam još 10 tih u zamjenu za jednu po izboru.
-Ne ne, to vrijedi dosta. – kaže mi.
– Ali ovo je novac koji i sad koristimo. Vidi, dobićeš 10 ovih, za jednu drugu koju odaberem. Zar to nije dobar posao? – pitam ga.
– Ne mogu, ove moje vrijede više nego tvoje.
– Ali ovo kod mene su iste kovanice koje ti imaš. Vidiš?
Samo odmahuje glavom.
Smijem se i ubacujem mu nekoliko kovanica u posudu u kojoj se nalaze ostale.
– Evo. Nadam se da ću upotpuniti tvoju kolekciju!
Tokom vikenda, Podol je zatvoren za saobraćaj i čitav ovaj kraj postaje pješačka zona. Kafića više nego u Banjaluci, uličnih slikara više nego u pariskom Monmartru.
A iznad ulice, sa najboljim pogledom na Kijev, stoji sjajna crkva sv. Andreja.
Čitam da ju je 1754. godine sagradio Italijan Bartelomeo Rastrelli, isti onaj lik što je sagradio Zimsku palatu u St Petersburgu. Čitam i za priču koja kaže da je upravo sv.Andrej jednom došao na ovo brdo, stao i rekao svojim ljudima: „Ovdje će jednog dana biti veliki grad i slavna prijestonica!“.
Muvamo se tu neko vrijeme. Odlazimo do obale. Tu nailazimo na još jednu malu crkvu.
Gledamo i plaže na Dnjepru. Šteta što je malo pohladno za kupanje. Inače, veliki broj plaža postoji u Kijevu, a na Dnjepru je napravljeno i ostrvo sa pješčanim plažama! Vjerujete mi, ne izgledaju loše.
Kijev karta
Vraćamo se nazad do stana. Gledam u ovu kartu Kijeva. Planira se neki izlazak večeras. Kažu da noćni život gori u Kijevu.
Muzej korupcije u Kijevu
Jedna od najneobičnijih stvari koje smo ovdje vidjeli, bio je Muzej korupcije, tj. kuća u kojoj je nekada živio bivši predsjednik Ukrajine Viktor Janukovič.
Podatak da preko 30% stanovništa njegove zemlje živi na ivici siromaštva, te da je prosječna plata u zemlji tek nešto više od 250 evra, Janukoviča u suštini nije brinulo mnogo, te je na jezeru Mezhyhirya, sagradio nevjerovatno zdanje čija se vrijednost procijenjuje na preko 100 miliona evra!
Poražavajuća je činjenica da je na ovoj površini od gotovo 140 hektara, nekada bio javni park koji je izgradnjom ovog imanja Janukovič faktički prisvojio sebi.
Ukoliko vas hektari ne idu dobro, reći ću samo da je ovaj park malkice manji od države Monako. Jedina razlika je što u Monaku žive Đoković i još nekih 30.000 ljudi, a Viktor jel te, ipak živi sam.
I onda kad biste mislili da ne može gore, ipak može.
Svoju bahatost, Janukovič je kasnije nastavio ulaganjem desetina miliona državnog novca, da bi izgradio svoj privatni zoološki vrt, golf teren, garažu kapaciteta za 65 automobila, heliodrom, diskoteku i ko zna šta još.
Ali kako kažu, karma is a bitch, te je tako nakon protesta i smjene sa vlasti, Janukovič bio primoran da pobjegne u Rusiju, a ogorčeni narod je nakon bježanja njegovih stražara, ušao u posjed i zaplijenio većinu vrijednih stvari.
Danas Viktorovu kuću u šali nazivaju Muzej korupcije.
Kijev noćni život
Na ulazu noćnog kluba red ljudi čeka da uđe. Neki prebildan tip u ulozi izbacivača na ulazu lagano ih odmjerava i jednog po jednog pušta da uđu. Ne daje nam sliku da će nas tek tako pustiti unutra. Ovaj ukrajinski Vin Dizel sa tetovažom šarene sirene na vratu i bicepsom od pola metra, jedan je od najvećih ljudi koje sam ikada vidio. Tip je ogroman. Tu je u rangu sa Gagijem iz Gruzije.
Na trenutak mi pade ideja da ga uslikam, ali bojim se šta bi mi uradio u slučaju da me vidi!
A vi ste? – relativno piskav glas za toliku ljudinu izašao je iz njegovih usta.
Dok pokušavamo da mu objasnimo da samo želimo da uđemo, vidim kako neki ljudi prolaze pored nas. Očito su neka fora ovdje. Ne pušta nas tako lako. Osjećam se kao Edip, koji je stao pred tebansku Sfingu i trebam da rješim zagonetku, da bi me pustio da prođem. Nakon par pitanja, par neobičnih fora i jednog strašnog osmijeha, pušta nas da uđemo.
Na prvu, klub se čini ok. Moderan. Promatram ljude. Uglavnom sve mlađa lokalna ekipa. Par starijih, čini se stranaca, u lovu je na mlade Ukrajinke. A one su na sve strane. Mnogi mi kažu da u Banjaluci žive najljepše žene na svijetu i to je zaista tako, ali Ukrajinke nisu daleko od njih.
Ajme, šta ih je! Izgleda kao nekakav girls night out. Neko djevojačko mlade koja ima stotinu prijateljica. Kud god da bih pogledao, svugdje su bile. Plave, zgodne i visoke. Nakon par minuta ovo je postajalo normalno da više i ne primjećujem. Tek pokoja brineta razbila bi plavetnilo kluba. Sve su brutalno skockane. Posljednja moda. Vjerovatno u Milanu tako isto se oblače!
Primjećujem i da muziku pušta tamnoputi di džej. Očito je moda u ovim istočnim državama da su di džejevi crnci. Isto je bilo i u Slovačkoj. Gotovo svaka bolja žurka, imala bi nekog tamnoputog di džeja da pušta muziku. Da li crnci zaista imaju toliko bolji osjećaj za ritam?
Počinje sa nekom laganom hip hop varijantom, te prelazi na latino. Osjećam da pod kontrolom drži čitav klub. Osjećanja svih ljudi trenutno ovise o njegovom miksanju.
Zanimljiva je ovo profesija, razmišljam. Ponekad malo i nezahvalna. Nešto nalik onoj između kurve i sveštenika. Stalno daješ nešto ljudima, koji tebi ne daju ništa zauzvrat. Čitavo veče daješ ono najbolje od sebe, da bi drugi mogli napaljeni da plešu u lascivnim pozama!
Bilo kako bilo, ostali smo tu nekoliko sati. Plesali. Učio sam i neka dva Ukrajinca korake salse. Kasnije nešto bachatu. Upoznao sam i neke Špance koji nisu mogli vjerovati koliko dobro govorim njihov jezik. Smiju se kad vide da znam svaku latino stvar koja se pusti. Jedan mi kaže će me oženiti njegovom sestrom.
Probao sam par vrsta nekih njihovih ko zna od čega alkoholnih pića. Nije mi sjelo baš, jer inače ne pijem. Dva puta sam od di džeja naručio Despacito, jednom Bailando. Četvrti put me izignorisao. Završili smo oko 3.
Izlazimo vani, gdje nas u par minuta presječe hladna kijevska noć. Tražimo taksi da nas odbaci u hotel, jer metro ne radi. Mnogi prolaze pored, ali niti jedan ne staje. Dobijamo neki broj taksija od momka koji je naišao, te Tamuna na ruskom pokušava da ga poruči. Postavljaju joj nekih 245 pitanja. Traže joj i ime i prezime. Na kraju joj govore da su svi zauzeti.
Mlataram rukama ne bi li se neki zaustavio, dok me neki mladi par pored posmatra i smješka se. Valjda postoji neka gestikulatorna šifra za zaustaviti taksi ovdje. Baš kad sam ih mislio priupitati za neki savjet, staje nam jedan. Pitamo ga koliko je do stanice Liboberezna, gdje smo smješteni.
200 grivnji odgovara (oko 6 evra). Uz cjenkanje, spuštamo na 150, te nas čovjek odveze punih 15 minuta za manje od 5 evra u po noći, bez poziva. Da smo ga poručili, bilo bi još jeftnije vjerovatno. Mislim da se u životu nisam vozio u jeftnijem taksiju.
Cijene u Kijevu
Nije samo taksi prejeftin ovdje. Kijev je možda najjeftiniji grad u kojem sam ikada bio! Moj dobar prijatelj Bogdan iz Poljske, kaže mi da je prosječna plata u Ukrajini oko 200 evra, a gotovo sve stvari koje smo plaćali u Kijevu, bile su jeftinije nego kod nas.
Hoćete konkretne primjere?
Valuta u Ukrajini je grivnja (1 evro – 33 grivnji). Radi lakšeg računanja, uzećemo da je 1 evro 30 grivnji.
Autobuska karta od aerodroma do grada koštala je svega 5 grivnji (0,15 centi), a vozi se 20 minuta, karta za metro je isto 5 grivnji, tri pune korpe namirnica i hrane za tri dana u običnom marketu 500 grivnji (17 evra), ručak u vijetnamskom restoranu u centru grada za troje 400 grivnji, ulaz u većinu muzeja do 40-50 grivnji, a obično mnogo manje, kafa u kafiću 25 grivnji. Alkohol je isto tako jeftin. Pola litre piva doći će vas manje od 1 evra, a toliko su i cigare manje više. Skapirali ste, mnogo je jeftino.
Jedino skupa stvar bio je put u Černobilj, iz prostog razloga što je tamo nemoguće otići sam, pa su shvatili da mogu da podignu cijene.
Naredni dan odlazimo i na Dnjepar, ne bi li pokvasili malo noge, ali voda je preledena. Ušli smo do koljena, ali već osjećam kako plave. S obale smo promatrali penzionere. Pecaju.
Kijevsko pečerska lavra
Možda i najveća pravoslavna svetinja Ukrajine. Za razliku od prethodnih crkvi, ova ima zlatan krov, a oltar koji se nalazi u njoj napravljen je od najveće količine kovanog zlata ikada!
Status svetinje potvrđuju i mošti velikog broja mučenika, svetaca i ostalih bitnih ljudi crkve. Svuda vlada tišina. Mir. Osjetim miris tamjana svuda oko sebe. Penjemo se na vrh zvonika, odakle se pruža drugi najbolji pogled na Kijev. Ili možda prvi. Nisam siguran. Mrtva je trka sa pogledom sa crkve sv. Andrije.
Odmah pored lavre nalazi se kip Majke domovine. Ova džinovska skulptura sa ženom koja u jednoj ruci drži mač, a u drugoj štit sa sovjetskim grbom, sija se na popodnevnom suncu. Kip je ogroman. Ne znam da li sam ikada tako nešto vidio u životu. Veća je nego Kip slobode. Čitam da mjeri 62 metra, ali njena visina zajedno sa muzejom na kojem stoji iznosi 102 m, a teška je preko 560 tona nerđajužeg čelika!
Dok je obilazimo sa svih strana i lagano upijamo zadnje zrake sunca, nalazim na jednom mjestu podatak da ju je napravio izvjesni Jevgenij Vučetić. To Vučetić mi da nadu da je u pitanju neki naš skulptor, te guglajući brzo nađoh da jeste. Kako kaže wikipedija, sovjetski skulptor srpskog porijekla, napravio je ovo čudo!
Kažem to Tamuni. Vidi koliko sam ponosan na ovu činjenicu!
Krećemo ka starom gradu. Lagano pada noć. Toplo je. Ulice prepune ljudi. Mnogo je i veselo. Na svakom koraku nailazimo na nekog uličnog muzičara ili plesača, koji svojim talentom pokušava da zaradi po koju grivnju. Ako je ovo jedna od najsiromašnijih zemalja Evrope, šta smo onda mi?
Sve ovo se dešava u ulici Hreščatik (u prijevodu krst), koja je ujedno i glavna ulica grada i nadovezuje se na na čuveni Majdan. Impresivna je po veličini i renesansnoj arhitekturi. Ulica je ujedno najkraća i najšira ulica u ovom gradu. Široka oko 100 metara, a dugačka kilometar i dvjesto, u Hreščatiku ćete pronaći sve najmodernije brendove koje postoje. Ukoliko i to nije dovoljno, na Majdanu se nalazi ogroman podzemni šoping centar, sa bezbroj kafića i restorana.
Inače, sam Majdan pored burne istorije, mnogo je zanimljiv. Sa jedne strane nalazi se sv. Mihajlo zaštitnik na kapiji, na stubu staroslovenska boginja ognjišta Bereginja, a tu su i mnogobrojne statue.
Najzeleniji grad na svijetu
Kijev važi i za jedan od najzelenijih gradova svijeta, jer sa svojih 56.000 hektara drveća i zelenila, čini pravu malu zelenu džunglu u centru grada. Parkovi su na sve strane. Bukvalno! Gdje god biste krenuli, nakon 10-tak minuta naletjeli biste na neki park ili zelenu površinu.
Oduševio me metro u Kijevu
Fanstatičan je! Gotovo sve stanice su ogromne. Široke. Imaju visoke plafone, a često su dekorisane mozaicima. Tu i tamo na pojedinim bismo našli i relikvije komunizma, čuveni čekić, srp i petokraku. Mnoge stanice nalaze se duboko ispod zemlje, a stanica Arsenalna u Kijevu trenutno je najdublja metro stanica na svijetu sa dubinom od 105,5 metara!
Subjektivno, najviše me dojmila stanica na Majdanu. Spuštajući se u metro, prvo vidite dugačku cijev kojoj se ne vidi kraj, a onda svako malo, netko prođe u suprotnom smjeru sjedeći na pokretnim stepenicama. Umore se ljudi stojeći, kad treba skoro 4 minute da se čovjek spusti u metro ili dočepa svježeg zraka.
Spomenuo sam da je ovo vjerovatno i najjeftiniji metro u kojem sam ikada bio, jer vas karta košta tričavih 5 grivnji, za koje ćete dobiti jedan žuti žeton, koji izgleda kao da je iz onog vremena. Taj žeton ubacite u aparat na ulazu i vozite se bilo kojom od linija do koje god stanice želite.
Kontrola funkcioniše na način, da tamo neki policajac stoji i pažljivo gleda da li ćete ubaciti žeton u aparat, što baš i nije najidealniji sistem, s obzirom na količinu ljudi koja svakoga minuta procirkuliše ovim dijelom.
Osim metroa, autobusa i trolejbusa, postoji i nešto što se zove maršutka. Maršutka je vrlo mali bus, isti onaj kojim smo se vozili po Gruziji. Ne staje na stanicama, već tamo gdje mu se narod prodere i mahne mu. Plaćanje karte ide odokativno, nema fiksnih cijena. Vozač, koji u jako malom broju slučajeva zna engleski, vas obično odšmeka jeste li lokalac ili stranac i kaže vam cijenu. Ljudi ulaze non stop dok čekam da mi vrati kusur. Vozač ih ni ne gleda.
Ali ovaj naizgled neorganizovan sistem ovdje dosta dobro funkcioniše. Niko se ne buni. Nema vike i galame. Ljudi kulturno sjede i ćute. Pitam se kako bi to završilo u našem javnom prijevozu?!
Kijev ima i jedan od najvećih buvljaka u Europi.
Zadnja stanica metroa inače, čudni mirisi i čudni ljudi. Dobra roba, jeftina. Opet je sve prejeftino. Par evra za torbu, još par za hlače.
Na ovoj zadnjoj stanici završavam i svoje putovanje u Kijev. Završavam svoje prvo putovanje na istok Evrope. Kada sa ove distance pogledam na vrijeme koje sam proveo u Kijevu, možda su to naljepša četiri dana koja sam proveo u ovoj godini. Lijepo je meni u životu inače, jer sam kao mlad čovjek svoj život organizovao da putujem i upoznajem kulture drugih naroda širom ove naše planete. Tokom ovog putovanja u Kijev istinski sam uživao. Svaki novi dan donosio mi je nešto totalno novo i drugačije, a ljudi koje sam tamo upoznao, uljepšavali su kijevsku sliku svake sekunde provedene tamo.
Možda će neko reći da je ovaj tekst u neku ruku reklama neke turističke agencije za putovanje u Kijev, ali vjerujte nije tako. Kijev je možda najpotcjenjenjiji evropski grad u kojem sam bio, a vjerujem da će i vas oduševiti kao i mene kada ga jednog dana posjetite.
P.S. Budimpešta ima mnogo jeftine letove za istok, te smo uspjeli da pronađemo povratne avio karte do Kijeva za nekih 60 evra.
ŽELIŠ DA TI RIO DONOSI NAJNOVIJE INFORMACIJE IZ SVIJETA PUTOVANJA?
Budi dio kluba koji čini više od 5,000 ljudi. Prijavi se da na mejl dobijaš najnovije i najaktuelnije putničke informacije.
