Rad na Formuli 1 u Belgiji

Ulazim sav zadihan, neuredan, neobrijan. Vjerovatno i smrdim od trčanja da stignem na bus. U Bratislavi sam već godinu dana i od tada jako malo putujem. Sve se nekako promijenilo od kako sam otišao tamo. Još od Holandije nisam otišao nigdje. Ušao sam u neku rutinu koja mi se ne dopada. Brijem se samo kad moram. Nekad i bez ogledala. Trebalo mi je pola godine da ga kupim. Razmišljam i o razmnožavanju, odjednom želim djecu, porodicu. Od tog razmišljanja mi se pojavila i pokoja sjeda na glavi. Mama hoće unučad, meni se putuje. Rastu i dlake iz nosa. Sve otišlo u….Neće na dobro izaći.

Tražim gdje da sjednem i vidim prazno mjesto pored nekog lika. Vidim da moli boga u sebi da ne sjednem pored njega. Ipak sjedam.

Ne komuniciramo mnogo. Ja puštam neku muziku na slušalice, on gleda seriju na tabletu. Ali na prvoj pauzi započinjemo konverzaciju te načinjemo sve moguće teme koje imamo kako bi nam vrijeme što brže prošlo. Reče mi da se zove Nemanja. Pričamo o ženama, putovanjima, ATP turniru koji se uskoro igra u Beču, a često spomenemo i neke ljude iz Banjaluke. Shvatamo da imamo na stotine zajedničkih prijatelja. Poznajemo iste Maje, Sanje, Vanje, Tanje… poznaje i mog dobrog prijatelja Borisa.

– Pa ja znam Borisa, dobri smo. – kažem mu.

– Nemoj zezati, pa ja sam živio sa njim dvije godine – dodaje.

– Ček ček, živio si sa njim na Mejdanu? U onom malom stanu, na drugom spratu. Dvije sobe, kuhinja, kupatilo. Imaš dobar domaći kulen, moram priznati.

– Ček, šta? Kakav kulen? – pita me sav zbunjen.

– Nedavno sam bio kod tebe u stanu – govorim mu kroz osmijeh. Izlazili smo jedno veče i otišli nakon toga kod Bokija u stan. Sjekao nam je neki kulen i stalno nam govorio da budemo tihi jer mu cimer spava. Tek sad vidim da si taj cimer ti.

– Mislim da znam o kojoj noći pričaš. Sve sam vas čuo – nasmija se.

Svaka priča nam je počinjala sa nekom osobom i nekim događajem. Spominje mi i Mariju.

– Jel to ona Marija iz ekonomske? Plavuša, ’91 godište. – pitam ga.

– Hmm, mislim da pričamo o istoj. Ček da ti pokažem sliku.

Dok lista slike po telefonu, primijetih i neke slike sa Formule 1.

– Bio si na Formuli 1?

– Radio – odgovara mi.

– Stvarno, šta si radio? Na kojoj trci si bio?

– U Belgiji, ove godine.

– Stvarno? Kako si dobio to?

– Preko jedne austrijske agencije. Dosta je lako dobiti posao. Sve što treba da znaš je engleski i da si “normalan”. Poslaću ti mejl na koji možeš da im se javiš.

– Ekstra, hvala ti mnogo.

Šest mjeseci i nekoliko mejlova kasnije, nastala je ova slika.

Rad na Formuli 1

Nalazimo se u busu ka mjestu Spa u Belgiji, gdje se organizuje možda i najpopularnija trka u šampionatu Formule 1. Vožnja od skoro 20 sati do ovog mjesta za koje do skora nisam ni znao da postoji, protiče u priči sa Šaulom. Na kratko bih zaspao i utonuo u dubok san u kojem tamo negdje u Pargi, jedem giros na plaži. Sve je mirno, gotovo da nema ljudi. Savršena prilika da osluškujem zvuke talasa koji udaraju od obližnje stijene.

Odjednom se pojavljuje neka cura. Čini mi se da je Splićanka. Lipa za popizdit. Ponudim se da joj pričuvam torbu dok prezuje japanke, a dok se svojom rukom oslanja na moje desno rame, osjećam kako sam se uzbudio. Započinjemo neku ćakulu. Pričamo o svemu i svačemu. Sve vrijeme prekidamo jedno drugo i upadamo jedno drugome u riječ. Mnoge nerviram kad to radim. Katarinu posebno.

Oduševljava me njena priča. Čak i kada mi kaže “a jeba te, oš prestat pričat, moran ić pišat” zvuči tako slatko.

Iz sna me budi Šaula, koji mi govori da smo stigli. Dobro je, uzbuđenje se ne vidi dole, mislim u sebi.

Po izlasku, skontam da smo na stazi Formule. Čovječe! Evo me šetam pravom stazom Formule 1.

Tu nam Silvija, žena sa kojom sam razmijenjivao mejlove, daje neki tutorijal šta ćemo raditi. Objašnjava nam milion detalja i sitnica na koje moramo voditi računa. Problem stvara činjenica da priča na njemačkom, a ja ne kontam skoro ni riječ njemačkog. Nemam pojma šta priča, vidim samo neke akreditacije koje pokazuje. Srećom, tu je Šaula pa mi prevodi. Džaba mi svi moji jezici sad.

Stižemo ubrzo i u naš smještaj. Na prvu, izgleda kao dvorac iz bajke sakriven duboku u šumi malog belgijskog grada, izolovan od očiju javnosti.

Unutra, neka druga priča. Po ulazu, čuje se zvonce iznad vrata. Kao kada u vestern filmovima dođe neki lik sa konjem u grad i zaputi se u salon. Tiho je. Hladno. Vlažno. Nigdje nikoga. Sve je oronulo i staro. Istrošeno.

Zovemo, dozivamo. Nigdje žive osobe.

Tek nakon nekoliko minuta, dolazi neka žena da nas rasporedi u sobe. Proziva nas. Opet mi izgovaraju ime pogrešno. Šaula pizdi isto, sad je Zaula.

Konačno smo se smjestili. Šaula, ja i još trojica likova. Čine se kul. Dragan, harmonikaš koji studira u Njemačkoj, njegov buraz Goran, za kojeg sam zapamtio da ima djevojku Slovenku finog imena Veronika i Jacint, Mađar iz Vojvodine. Svi smo tu došli prvi put u namjeri da vidimo Formulu uživo, a i nešto zaradimo.

A da, stalno spominjem tog Šaulu.

The Šaula

Moj najstariji prijatelj. Znamo se od ’97 i od tada živimo u Živojina Mišića, zgrada do zgrade. Počeli smo kao djeca igrati tenis.

Pobjedio me tada jednom, ubrzo prestao igrati i više ne želi da igramo, jer neće da kvari skor. Mrzim ga zbog toga.

Mrzim ga i zbog činjenice da mi je u to vrijeme kad nisam imao net, naplaćivao skidanje pjesama i uspješno me ubjeđivao da to košta. Ili zbog toga što me je godinama prozivao kako nisam znao postaviti zavjesu u kući moje babe.

Ali Šaula i ja idemo long way back. Nekako, jedna je od osoba koja je uvijek tu. Sa njim imam istoriju prijateljstva, prošli smo dosta toga zajedno. Jedan mi je od boljih prijatelja. Inteligentan je i elokventan, pa svoju blagu poljenost, uspješno sakriva svojim stavom i komentarima. Bio sam tu kad se prvi put potukao sa nekim. I drugi put. Jedina je osoba čiji broj telefona stoji u mom imeniku još od mog prvog telefona, nekog plavog Alkatela kojeg je mama oprala u veš mašini.

Kako je izgledao naš posao?

Rad na Formuli 1 možda zvuči glamurozno ili VIP. Okružen si svim poznatim facama iz šou biznisa i moto sporta. Sve je prepucano i pršti od lukzusa. Gledaš najskuplji sport na svijetu….

Ali naš posao nije ipak bio tako VIP.

Šta smo radili?

Čekirali smo karte na ulazu, nekih 12 sati dnevno, tri dana.

Petak su treninzi, subota kvalifikacije, nedjelja glavna trka. Svako bi dobio jedan PDA uređaj za skeniranje karata i bio bi raspoređen na određenu poziciju duž staze. Kada se neko pojavi sa kartom, vi ga fino pozdravite, nasmiješite mu se, uzmete njegovu kartu, prislonite je uređaju koji držite u ruci, očitate dok se ne pojavi zeleno, vratite mu kartu i kažete “Here you go, enjoy the race”. To onda ponovite nekih 3754 puta u toku dana i to vam je to. Počnete nekako da razumijete neljubazne šalterske službenike radeći ovaj posao.

Uglavnom, prilično jednostavno, pomalo monotono, ali daje vam mogućnost da vidite Formulu 1, kao i da zaradite više nego fin novac za samo tri dana.

Vaš dan počinje buđenjem u 5 ujutro. Neka neobična muzika Šaulinog alarma označavala bi da je vrijeme da se ustane. Silazite dole na doručak, polu crvenih očiju i vidno neispavani, namažete koju šnitu džema, nešto pregrizete, evenutalno stignete popiti čaj da vas malo zgrije. Iako je trka u avgustu, na sebi smo imali po nekoliko slojeva majica i debele zimske jakne koje smo tamo dobili. Sjedate u bus koji vas u 6 ujutro dovodi na stazu, gdje imate kratki sastanak i dolazite na svoju poziciju.

Tu ste narednih 12 sati. Stojite, čekirate karte, upoznajete ljude. Zezate se. Prvi dan je najteži. Prvih par sati rada obično bude zanimljivo, ali kad skontate da trebate još 9 sati tu da stojite, entuzijazam se izgubi. Stolice nigdje oko vas. Čak ni kamena na koji možete zasjesti. Na tribine ne možete, jer su mjesta numerisana. Praktično, jedino mjesto na koje možete sjesti je šolja u WC-u.

U Belgiji smo radili dvije godine. Prvu godinu, radio sam na parkingu. Jedan Austrijanac i ja. Ok dečko, miran, pomalo povučen, klasičan gejmer. Naučio me je sve o igricama što do tada nisam znao.

Auto naiđe, izvadi kartu, vi čekirate. To je to. Posla i nije bilo previše. Naišao bi period od skoro sat vremena tišine. Bez igdje ikoga. Tek pokoji auto koji bi se zaputio ka nama, ali njega bismo odčekirali za minut. Obično bi to bili neki Poršei, Ferariji i druga bjesna auta, po mjeri onih koji su spremni da plate nekoliko stotina evra da pogledaju ovaj događaj.

Sve dok se nije pojavio neki oronuli istrošeni Mercedes iz 90-ih sa slovenačkim tablicama. U njemu, neki lik sa fudbalerkom, u bijeloj trenerci, zlatnom kajlom oko vrata i sa zvukom neke lokalne pjevaljke koja dopire iz radija.

Druge godine, radio sam na glavnoj kapiji, kroz koju je na dan trke u nedjelju kroz moj PDA, prošlo preko 3000 ljudi. Bili smo šestorica. I dalje se sjećam komentara lika pored mene “Ne mogu da shvatim koja budala može doći da radi ovo dva puta.”

Ali vremenom postaje kul. Upoznajte ljude iz čitavog svijeta, sprdate se sa njima, započinjete neku priču. Sa nekima i zapjevate. Drugi vas ubjede da plešete salsu, pa vas snimaju i vjerovatno danas pokazuju kolegama u Južnoj Americi, a možda ima i vaš klip na Youtubu.

Sa onim posebnim, odete i korak dalje. Njih četvorica Srbijanaca, uzeli su od nekog tapkaroša neke najjeftinije karte koje postoje. Prilazeći nam, čuli smo kako razgovoraju na srpskom o tome kako ne znaju da li su karte ukradene. Čuvši to, dobili smo ideju da se našalimo sa njima.

Prilazi mi, pozdravljam ga na engleskom, uzimam njegovu kartu i skeniram je.

– Izvini, ali na karti piše da je ukradena.

– Ukradena? – pita me u nevjerici.

– Jesam ti rekao da ne kupuješ karte kod onog starog brate, jesam ti rekao. – ubacuje se drugi.

– Pa šta ćemo sad, šta da radimo? – pita me.

– Ja vas ne mogu pustiti, žao mi je.

Milan iz Srbije koji je radio pored mene, već je na granici da prasne u smijeh. Osjetim kako se suzdržava. Prilaze njemu i započinju priču sa njim. Mole ga da ih pusti. Objašnjavaju mu od koga su kupili kartu, da nisu znali da je lažna…

On pogleda u mene i dobaci mi na našem.

– Da ih pustimo, šta misliš? –

– Ma pusti ih, neka idu – smijem se.

Oni se pogledaše zbunjeni. Polako kapiraju o čemu se radi.

– Majku vam vašu, godinu dana života ste mi oduzeli sad. Petsto evra sam platio ovo brate – dodaje mi kroz šalu.

Vidjeli smo ih i kasnije kako galame i piju pivo u nekom obližnjem baru. Dobacuju nešto konobarici. Vjerovatno je oslovljavaju sa mala.

Na kraju dana, odete kući, istuširate se, nešto večerate i bacite koji đir do grada. Ali to obično završi vrlo rano i oko 10 smo već u krevetu.

Radio sam kao obezbjeđenje

Mnogo dobra stvar kod rada na Formuli 1, je mogućnost da iz neposredne blizine vidite sve vozače koje obično viđate po televiziji. Iskren da budem, nisam preveliki ljubitelj Formule. Do prije manje od dvije godine, ni vozački nisam imao. A njega sam položio iz 4. puta. Ne zanimaju me mnogo auti, brzina i sve te stvari na koje se muškarci obično lože.

Ali kako ostati ravnodušan kad se nađeš u pravom pravcatom boksu ekipe Formule 1, gdje na samo 2 metra od sebe vidiš Alonsa, Hamiltona, Masu i ostale? Tad sam shvatio da ćemo pored čekiranja karata obavljati i jednu drugu funkciju.

Naime, kad smo se našli u boksu, kao neka vrsta tampona između vozača i navijača, shvatio sam da smo u stvari tu u ulozi sekjuritija (Ime frime MS Security, trebalo je da mi otkrije to) koji trebaju da spriječe hiljade i hiljade fanova da na miran način uzmu autogram od svog omiljenog vozača, bez da ga previše uznemiravaju.

Ja, sa svojih sitnih 76 kila i tankom rukom, radim kao obezbjeđenje pored Fernanda Alonsa u Belgji i čuvam ga od mase koja navire.

Čudni su putevi gospodnji.

Čudne su još neke stvari. Neko iz Bosne, dobio da radi za firmu iz Austrije, registrovanu na Kipru, za posao u Belgiji. Hmm…

Na kraju, tu nedjelju kada trka počne, imate priliku da gledate Formulu 1. Koliko god da vam je teško bilo, tog trenutka sve se zaboravlja. Tu ste, gledate formulu, uživate, napokon odmarate. Boli vas briga. Jedino što i dalje stojite.