Ja sam putnik, građanin svijeta

Pišem ovaj tekst prije svega za sve ljude koji vole putovanja, za ljude koji štede svaki novčić onoga što teško zarade u ovoj našoj zemlji da odu negdje i ljude koji putovanja gledaju kao način života. Ali isto tako, volio bih da ovaj tekst vide i oni koji drugačije razmišljaju, oni ljudi koji sreću vide u materijalnih stvarima i kojima su putovanja vid trošenja novca.

Hoću prvo da vam se predstavim, zovem se Robert Dacešin. Pored ovog, za naše prostore pomalo neobičnog imena i prezimena, mnogi ljudi ovdje me znaju kao teniskog sudiju, momka koji priča više stranih jezika, ali najviše od svega kao putoholičara. Volim da kažem da uvijek ima onaj gore koji čuva svog Robija, onaj koji se trudi da nam vrati za sve dobro što danas radimo.

Upravo On mi je i omogućio da u ovih svojih 27 godina, posjetim preko 30 zemalja na 4 kontinenta i u svakoj od ovih zemalja pokupim nešto novo, nešto drugačije, nešto nezaboravno.

Ali šta je to toliko posebno u vezi sa putovanjima?

Kada čovjek koji se rodi u zemlji po imenom Bosna i Hercegovina, krene da putuje po svijetu, suočava se sa mnogim različitostima u samom startu. Naša zemlja, nama draga, a drugima nesigurna i po ratu prepoznatljiva, svakako je  izazovno mjesto za život i sasvim sigurno će ostavi pečat na svakome od nas dok odrastamo u njoj.

Kada putujete negdje kao građanin Bosne i Hercegovine, obično se susrećete sa uobičajnim pitanjima. Oni koji nisu čuli za Bosnu često pitaju „Gdje je ta zemlja, koji jezik se tamo govori, da li je to u Evropi“? Oni koji na sreću znaju za nju, na nesreću znaju samo neke loše stvari o njoj pa bi me obično pitali, da li tamo još traje rat, imate li mina po šumama, radi li vam internet ili da li ti znaš šta je kečap?

Da nažalost, ovo su pitanja koja sam dobijao do sada govoreći da sam iz BiH. Onda bi me pitali o uređenju naše zemlje. A tu tek odakle početi. Onda sam jednom pokušao reći da sam iz Srbije. Sirije misliš? Ne ne, Srbije. Aha, Siberija. Ne ne, Srbija. Gledali bi zbunjeno. Možda bi prepoznali jedino kada spomenom Đokovića. Sve u svemu, jedno jako jednostavno pitanje, koje izuskuje previše odgovora.

Osnovni alat koji koristimo kod putovanja je naš pasoš. Ovaj u našem slučaju plavi dokument formata 12 x 9 cm, na kome piše Bosna i Hercegovina na tri ista jezika koja iz nekog razloga nazivamo različitim imenima, jedina je stvar koja je uvijek bila sa mnom. Iako sam ga mnogo puta mrzio jer me je sprečavao da posjetim neke zemlje koje želim, da moram da plaćam vizu za druge ili da ne mogu da radim tamo gdje želim, i to sve zbog te dvije riječi i jednog veznika koji na njemu stoje, on mi je ipak donio neke pozitivne stvari.

Dao mi je sposobnost da se snađem na putovanjima, sposobnost da u svemu vidim nešto dobro i lijepo i dar da u svakom društvu dopustim mom balkanskom duhu da izdominira masu, da kombinujem malo crnog humora zajedno sa bučnim načinom konverzacije.

U onom trenutku kada iz ekonomski najnerazvijenije zemlje Evrope krenete u osvajanje svijeta, shvatićete sve mane i vrline svog porijekla. Gdje god da idem, volim da kažem ko sam, šta sam, odakle dolazim. Volim da ljudi znaju više o mojoj zemlji i da shvate da smo jedan fin narod, koji je jednostavno imao nesreću da mu se dese neke ne baš tako fine stvari.

Bez obzira na sve loše stvari koje nekada vidimo u našem narodu i stvari kojih se ponekad stidimo, naš balkanski mentalitet je nešto što je duboko ukorijenjeno u našem DNK i nešto što ne možemo, niti trebamo ikada izbrisati. On nas je gradio od rane mladosti, naučio nas da se borimo sa problemima, razvio nam naš inat, pripremio nas za život na jedan svoj sasvim poseban način i pokazao nam kako da opstanemo u današnjoj džungli, zvanoj život.

Kada gradimo kuću, prva stvar koju radimo je da postavimo temelj. Onda dolaze podrum, pa spratovi, pa na kraju krov. Kasnije dodajemo sobe, kuhinju, balkon. Tokom našeg života, tu našu kuću konstantno nadograđujemo i trudimo se da bude što bolja i ljepša, da je pokažemo svima. Kupujemo nove stvari, novi namještaj, ukrasnu lampu pored stola i tako u nedogled.

Tako je i u životu. Kada se rodimo, učimo da hodamo, da govorimo, da pišemo. Kasnije krenemo u školu, neki od nas završe i fakultet. Onda počinjemo da radimo u jednoj firmi, pa u drugoj, pa dobijemo i bolju poziciju vremenom. Sve ovo je nadogradnja, ali ne i njen jedini vid.

Nadograđujemo se i na način da upoznajemo stavove drugih ljudi, kulture drugih zemalja, njihove običaje, navike…Samo na ovaj način možemo biti sigurni da su svi spratovi, sve sobe, sve kuhinje i svi balkoni naše ličnosti uspješno izgrađeni. Samo na ovaj način možemo znati  da je misija koja nas je vodila kroz život uspjela.

E sad, znajući da je proces građenja ličnosti, mnogo veći neko proces građenja kuće, zašto se onda maltretirati sa njim?

Pa zato što vas putovanja čine vašom najboljem verzijom. Onom verzijom koju dajete djevojci u koju ste ludo zaljubljeni. Onoj verziji gdje ste dobar kad treba biti dobar, a čvrst kada treba biti čvrst.

Gdje volite sve njene prijatelje i njenu porodicu. Gdje pamtite sve datume, godišnjice, priređujete mala iznenađenja, samo zato što vam se dešavaju neke fine stvari i srećni ste.

Kada putujete, bićete srećni, nasmijani, pozitivni, puni energije i elana, jer ste inspirisani svim stvarima koje ste u tom mjestu vidjeli. Nadahnuće vas ljudi koje tamo upoznate, dobićete nove ideje, bićete odgovorniji i pozudaniji jer će vas taj neko inspirisati da budete takvi.

Pa zar ovo nije poenta života? Da smo srećni, pozitivni, nasmijani. Da se osjećamo ispunjeni. Da uživamo u životu. Zar je onda sve što je dovoljno da najbolja verzija nas postane realnost obično putovanja?

Ako mislite o novcu i svoj život podredite njegovom skupljanju, život će vas proći. Nemojte biti kao ona vjeverica iz crtića Ice age, koja ganja svoje žireve dok crtani prolazi. Istražite svijet.

Iskoristite taj novac da sebi priuštite jednu sasvim novu dimenziju životnog iskustva. Neka putovanje bude vaše novo obrazovanje, ono u kome ćete učiti o ljudima, kulturama, stranim jezicima i svim divnim stvarima koje postoje na ovom svijetu.

Putovanja danas nisu luksuz kao što su nekada bila. Imate milion i jedan način da odete negdje. Koristie seminare, prakse, teniske turnire, volontiranje, autostopiranje, couchsurfing, razmjene…opcija je milion.

Onoga trenutka kada počnete da putujete, garantujem da nećete stati. Postaćete ovisnik i stalno ćete tražiti svoju novu dozu putovanja. Jer znate kako kažu, jednom putnik, uvijek putnik.

Ja sam Robert, građanin svijeta. Moja nacionalnost se zove ljudskost. Moja religija je biti pozitivan i voljeti druge ljude.  Moja misija je upoznati svijet. Zašto i vi ne biste sa mnom?

“Ovaj tekst ulazi u izbor naboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel” 

ŽELIŠ DA TI RIO DONOSI NAJNOVIJE INFORMACIJE IZ SVIJETA PUTOVANJA?

Budi dio kluba koji čini više od 5,000 ljudi. Prijavi se da na mejl dobijaš najnovije i najaktuelnije putničke informacije.

Δ