Nikad nisam voljela velike gradove. Ljudi trče na sve strane. Ne gledaju jedni druge. Nikad. Ili mi se bar tako čini. Ali, odmah sam vidjela da će mi se ovaj možda i svidjeti. Jer to što ljudi ne gledaju jedni druge možda znači da se svako bavi svojim životom, a ne životima drugih ljudi. I u tom se, odjednom, javlja još jedna poražavajuća činjenica…pa ovdje je zaista 21. vijek!
Rijetko ćete vidjeti ljude da ne rade ništa. To je prosto nemoguće u velikom gradu. Ljudi za to nemaju vremena. Tako, na primjer, na pokretnim stepenicama postoji ta nevidljiva podijela na lijevu i desnu stranu, i jedna je uvijek rezervisana za one koje žure, za one koji se moraju kretati stepenicama koje se već kreću. Zvuči apsurdno, zar ne? Napravili smo pokretne stepenice kako se ne bismo morali kretati, ali mi se svejedno krećemo. Jer žurimo. To nije samo drugi grad, to je jedan sasvim drugi svijet. Odmah po dolasku, to uviđam, i brzo sam se navikla i na ovu podjelu, sljedeći put ću ja nekome sigurno skrenuti pažnju na to, da se pomjeri na lijevu stranu, ako već ne žuri.
Čak nam se, eto, i taj pojam žurbe razlikuje. Ovdje vas nekako sve tjera da žurite. Pa vam se tako, na primjer, može učiniti da je 5 minuta, koliko je u prosjeku potrebno da dođe voz, mnogo. A šta je 5 minuta u Banjoj Luci? Ništa. Ali, jasno mi je da 5 minuta ovdje i tamo nije isto. I nikada neće biti. Takođe, teško da ćete vidjeti ljude kako ispijaju kafu radnim danom, niti da ta prosječna „kafa“ traje dva sata, koliko kod nas. Ako slučajno i vidite nekoga, vjerovatno su u pitanju turisti 🙂
Tri puta sam posjetila Beč, i svaka posjeta je priča za sebe, ali prva posjeta je definitivno ostavila najjači utisak na mene, tad mi je sve bilo tako novo i nepoznato. Metro, ulice, muzeji, jednostavno sve! Imate osjećaj kao da niste na istoj planeti na kojoj ste do juče bili. Valjda je tako svima nama koji rijetko kad napuštamo Balkan! Postoji jedno mjesto u Beču koje bih posebno izdvojila, jer mi se nekako, od svih mjesta koje sam posjetila, posebno urezalo u sjećanje. Ne toliko zbog ljepote, koliko zbog osjećaja koji sam imala dok sam tamo bila. Dvorac Schönbrunn.
Čim napustite stanicu i krenete prema dvorcu već tad imate osjećaj kao da ćete vidjeti nešto veličanstveno, a kada dođete tamo…prosto se izgubite, ne znate gdje prije da gledate, kuda da idete, kada se popnete na vrh jednog brda koje se tamo nalazi (gdje je prvenstveno trebao biti dvorac i gdje je već početa njegova gradnja, ali su nedugo zatim odustali, jer su shvatili da je mnogo jednostavnije i praktičnije da on bude na ravnom, gdje se sada i nalazi) i pogledate prema dole, ni u jednom trenutku nećete zažaliti što ste uložili trud i popeli se gore, jer je pogled savršen, i imate pogled na cijeli Beč! Svako mjesto u Beču sigurno ima svoju priču, a meni je iz nekog razloga baš ova bila najzanimljivija, zato sam je i ispričala, u svakom slučaju ovo je grad koji treba vidjeti, doživjeti i čiju priču treba ispričati.
Ostavi komentar