Priča koju ćete sada pročitati, jedna je od meni lično najzanimljivijih kada je Egipat u pitanju, a vezana je za takozvano prokletstvo faraona Tutankamona i niz misterizonih stvari koje su se dešavale, nakon što je njegova grobnica otkrivena.
Naime, eve je počelo 1922. godine kada je Hauard Karter ušao u do tada, potpuno nepoznatu grobnicu u Dolini kraljeva, koja je jedina na sebi čuvala originalne kraljevske zlatne pečate. Taj trenutak kada je otkrio grobnicu, Karter je ovako opisao “Kada sam ušao u Tutankamonovu grobnicu uz pomoć svijetlosti svijeća, unutra su zasijale zvijezde”. Danas ipak znamo da to nisu bile zvijezde već odsjaji od mnogobrojnih zlatnih i srebrnih predmeta, koji su pronađeni u grobnici, ali blago koje je tada pronašao, do dan danas, neprocijenjive je vrijednosti.
Inače, Hauard Karter bio je samo izvođač potrage za Tutankamonom, a osoba koja je stajala iza ovog projekta i finansirala ga, bio je škotski Lord Karnarvon, koji je pristao da godinama plaća istraživanja Hauarda Kartera, koje ga je u jednom trenutku skoro dovelo do bankrota. Naime, lord je uspio da isfinansira šest kopačkih sezona, a svaka kopačka sezona trajala je od oktobra do aprila mjeseca, te je vidjevši da ne uspijevaju ništa da pronađu, na kraju šeste sezone poručio Hauardu Karteru da želi da odustane, jer Tutankamonova grobnica nije bila pronađena.
Ali Hauard Karter ga ipak uspjeva izmoliti za još jednu sezonu kopanja, u kojoj će na kraju otkriti čuvenu grobnicu. Da stvar bude još nevjerovatnija, jedini dio zemlje na kojem nisu kopali prvih šest godina i koji su stalno preskakali misleći da tamo nema ništa, ispostaviće se da će biti taj u kojem se grobnica krila.
E sad, ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči je da je Lord Karnarvon prije iskopavanja, pravio ugovor sa egipatskim i luksorskim vlastima koji se odnosio na finansiranje iskopavanje. U ugovoru je tada pisalo da će on snositi troškove kompletnog iskopavanja i potrage, ali da će se sve što se pronađe u Dolini Kraljeva, dijeliti 50:50 između njega i egipatskih vlasti, te da će on imati pravo prvi da bira. Luksorske vlasti, koje su smatrale da u Dolini nema ništa više da se pronađe, vjerovatno su se prilično podsmijevale Lordu koji je odlučio da plaća toliku cijenu iskopavanja svake godine, posebno ako se zna, da su dnevnice koje je davao radnicima, bile više od uobičajenih.
Ali ta sedma godina kada je grobnica otkrivena, iznenadila je ne samo egipatske vlasti, već i čitav svijet, koji je ovo otkriće momentalno proglasio za jedno od najvećih arheoloških otkrića u istoriji čovječanstva. Tako je prema već ranije postignutom dogovoru, Lord Karnarvon kojem je sada pripadalo pravo da prvi bira šta želi iz čudesne zlatne kolekcije dječaka faraona, otišao u Kairo na nekoliko nedjelja.
Od tog trenutka, niz prilično misterioznih stvari počinje da se dešava, a svega par dana nakon što je stigao u prestonicu Egipta, u gradu jedne večeri nestaje struje, a nakon što se struja vratila, Karnarvon je pronađen mrtav u svom krevetu. Iako se ovaj događaj nije desio u nekoj davnoj istoriji, već prije 100 godina, nestvarno zvuči to da mi i dan danas ne znamo kako je on umro. Pojedine teorije govore da je umro od sepse, jer je navodno posjekao ožiljak koji je imao od ranije. Drugi tvrde da je umro od problema sa srcem, a pojedini vjeruju i da se ugušio. Međutim, do dan danas, niti jedna teorija, nije potvrđena u potpunosti.
Priča dalje kaže da je jedan njegov sin poslije određenog vremena došao u Egipat, te je i on pronađen mrtav, a pojedini Englezi koji su bili među glavnim osobama na iskopavanju, isto su doživjeli bizarne smrti. Jednog su pregazile kočije u Londonu, jednog je ubila ljubomorna ljubavnica, a jedan je umro u turskom kupatilu.
Sve ove neobične priče i misteriozne smrti koje su se dešavale, tada je u jednu priču ubacila Margaret Smit, novinarka koja je objavila priču o prokletstvu faraona. A kako ljudi vole misteriozne priče, vrlo brzo ovaj termin postaje globalno poznat, te počinju da se crtaju stripovi, da se pišu priče o mumijama, kao i da se snimaju filmovi, te mumije najednom postaju veoma popularna tema zapadnog svijeta.
Ali šta se vjerovatno zaista desilo?
Zvuči nevjerovatno, ali do dan danas, niko se nije detaljno pozabavio tačnim datumom otkrića Tutankamonove grobnice. Naime, iste godine kada je grobnica otkrivena, Egipat je šest mjeseci ranije postao nezavisna država kada je na vlast došao Fuad I, stim da je i nakon njegovog krunisanja, situacija u zemlji ostala prilično turbulentna i nemirna.
Otkrivanje Tutankamonove grobnice, dovelo je do velikog slavlja naroda Egipta, koji je ovim otkrićem započinjao svoju novu istoriju. Narod je bio srećan jer se u posjedu njegove države nalazilo nešto tako dragocijeno i vrijedno. Nešto što niti jedna druga zemlja nema u svom posjedu. Ali zamislite šta bi se samo desilo kada bi taj narod čuo da njihovo blago sada treba da se da nekom Britancu i odnese u Englesku? Da li bi možda dovelo do novog nezadovoljstva naroda i protesta koji tek što su se umirili?
Jednostavno, Lord nikako nije smio da iznese Tutankamonove dragocjene predmete iz Egipta i to su egipatske vlasti dobro znale. Iako nikada nećemo znati šta se sa njim zapravo desilo, posmatranje stvari iz ove perspektive, govori nam vjerovatno je da neko iz vrha vlade Egipta, odlučio da na sve načine zadrži pronađeno blago, čineći da Karnarvon nestane.
A što se tiče Hauarda Kartera, on je takođe ostao bez ijednog dijela blaga koje je otkrio, a u ovu priču su vjerovatno ponovo bile umješane egipatske vlasti. Naime, svakoga dana dok je vršio finalna iskopavanja i katalogizaciju artefekata koje je pronašao, ispred same grobnice počeo je da se skuplja veliki broj ljudi. Pjevajući, puštajući glasnu muziku i čineći sve što mogu da mu zasmetaju, dovodili su Hauarda do ludila, te jednoga dana, ne mogavši da izdrži više, on odluči da se zaključa u grobnicu i zabrani ulaz svima.
Egipatske vlasti vidjevši šta je uradio, kao da su jedva dočekale ovaj trenutak te ga u ekspeditivnom roku uhapsiše i protjeraše iz Egipta. Tek nekoliko godina nakon, Hauard uspjeva da ubijedi vlasti da ga ponovo puste u zemlju, ali tek nakon što je potpisao da će se odreći svakog predmeta kojeg je pronašao pri iskopavanju.
Da budem iskren, lično mi se dopada što je Tutankamonovo blago ostalo u njegovoj zemlji i što danas može da se vidi u muzeju u Kairu. Tužno mi bude i kada ponekad vidim kako su nekadašnje kolonijalne sile pokupili veliki dio istorijskog bogastva pojedinih zemalja. Ali opet ne mogu da se otmem utisku da su vlasti Egipta, učinile niz prljavih stvari da bi se ovo blago danas zadržalo u njihovoj zemlji.
Izvor informacija za tekst: Vodič Nebojša Jojić
Ostavi komentar