Povlačim sve dobro što sam rekao u Kini. U stvari, izvinjavam se čitaoče. Kina je lijepa zemlja koja vjerovatno nudi mnogo toga svakom putniku. Ovo nema veze sa njom. Povlačim prethodno napisano da Kinezi ipak možda imaju malo logike i da nisu tako loši. Zanimljivo je da se u ovoj zemlji tokom godina pojavila gomila moćnih stvari. Poslali su ljude na mjesec, organizovali jednu od najboljih Olimpijada ikada, stvorili neke od najvećih gradova u istoriji, ali još uvijek nisu uspjeli da dokuče značenje termina logika. Evo šta se desilo jutros.
Nakon sigurno 76 pokušaja da pronađemo nekoga ko priča engleski, konačno uspjevamo da saznamo kako da stignemo na kauč kod Nje. Iako Ona, ima svoje ime, predlažem da je za potrebu ove priče oslovljavamo sa Kruela de Vil ili Gospodarica zla, jer mislim da joj to bolje stoji.
Stan u kojem stanuje sa svojom cimerkom, hemičarkom rodom iz manje kineske provincije, koja toliko zauzeta oko svojih ispita, gotovo ne stiže ni da registruje naš dolazak, klasičan je komunistički stan, koji u mnogome podsjeća na stanove naših baka i deda. Šareni kauči sa mnogo boja iz kojih dopire onaj poseban miris ustajalog. Drveni regali dominantne crne boje sa metalnim ručkama koji prekrivaju čitave zidove, ostavljajući ono malo slobodnog prostora na zidovima na kojem stoje okačene neke stare slike. Šporet i veš mašina, preslikani su oni koje smo nekada i sami koristili, samo što na njima ne piše Rade Končar. Ne piše ništa. Provodi nas kroz svoj stan, pokazujući nam i prostran kauč na kojem ćemo spavati, gdje ostavljamo naše stvari.
- Jeste li za čaj? – upita nas krajnje ljubazno, praveći sebi kafu u kuhinji.
- Može. Može jedan čaj.
- Da li imaš šolju? Mi nemam čaša ovdje?
- Ne, nemam. – rekoh zbunjen.
Slušajući kako porculanski tanjiri i posude udaraju jedan od drugi dok traži nešto u šta može da uspe čaj, dovikujemo se razgovarajući o životu u njenoj zemlji. Pažljivo je slušam dok mi priča o ljudskim pravima u Kini i njihovom nepostojanju, gotovo nevjerujući za priču u kojoj su njenog prijatelji priveli samo zato što je putem aplikacije Vi čet, pisao nešto protiv predsjednika. Rastužuje me njena priča o teškoći putovanja kada si Kinez i tome da ti za većinu zemalja treba viza. Razgovaramo i o nekim lijepim stvarima. O tome u koje destinacije smo se zaljubili. Kakvu hranu volimo. Šta je to zbog čega putujemo.
Fina se čini na prvu. Mirna je mnogo. Čekajući Dejana i Jovanu da dođu, koristim slobodno vrijeme da se malo upristojim prije nego krenemo u grad i konačno obrijem. Još od Malezije se nisam brijao i dobro sam zabradatio.
Mnogo sam i gladan. Sa Njom u pratnji, odlazimo do obližnjeg restorana u četvrti Panidživan i probavamo neke kineske stvari. Stolovi u restoranu su gotovo nemoguće mali, te potpuno nedostižni za ljude poput Vlade Divca, ali pretpostavljam da on ne izlazi često na ovakva mjesta. Hrana nije toliko loša, iako većinu stvari i ne znam šta jedemo. Jedino što uspjevam da razumijem su noge od svinje, ali mnogo su bolje nego što možda zvuči. Igor je ispraznio čitav tanjir.
Kasnije odlazimo i do Juantong hrama, starog više od 1200 godina, koji se smatra za jednog od najznačajnijih u čitavoj regiji Junan. Po prvi put u životu vidim kineski hram i sve je baš onako kako sam nekada zamišljao. Potpuno mistično. Ovi zmajevi koji se nalaze na njemu, iza sebe sigurno kriju čitave fontane priča, poput one o caru iz Nanzao kraljevstva koji je sa svojim radnicima gradio ovo mjesto desetinama godina, ostavljajući ga u zaostavštinu budućim generacijama. Sama činjenica da upravo hodam istim tlom kojim su nekada hodali kineski kraljevi i plemići, čini se nestvarnim. Čitavo ovo mjesto se čini nestvarnim. Iako se ne čuju uzdaci oduševljena posjetilaca koji prolaze ovuda, vjeruj mi na riječ, jako lijepo izgleda ovo što vidim.
Međutim, moje mišljenje Njoj se baš i ne dopada mnogo.
- To je samo običan hram. Ne znam zašto te oduševljava toliko.
Uz to, osjećam i da se nešto promijenilo. Do tada potpuno mirna, na momente čak i djetinjastog ponašanja, iz nekog svog razloga, počela je da mi povjerava prilično intimne stvari, koje ovoga trenutka nisam siguran koliko želim da znam. Spominje mi dodjelu pornografskih nagrada koje redovno prati, kao i omiljene glumce koje voli da gleda. Priča mi mnoge privatne stvari koje čak i oni ljudi koji se godinama poznaju ne djele jedni sa drugima, istovremeno me ubjeđujući kako je to sve normalno i kako to svi rade. Podsjeća me ovo na jednu simpatičnu situaciju koja mi se desilo tamo još 2012. godine.
Nas nekoliko, kupali smo se na jednoj od plaža oko Banjaluke, a po dolasku kući, primijetio sam da sam u svoju torbu ubacio nečije naočale. Pišem svom prijatelju Deji (ne ovom koji je sada ovdje) da vidim čije su, te saznajem da su od jedne od djevojaka koja je bila sa nama, vjerovatno jedine sa kojom taj dan nisam ostvario baš nikakav kontakt. Nisam čak upamtio ni kako se zove. Šaljem joj poruku da se vidimo da ih donesem do grada, a već kroz par sati se nalazimo. Prelazeći toliki put samo da bih joj vratio naočale, činilo se kao previše posla samo da bih se tek tako vratio kući, pa odlučujem da joj predložim da napravimo i koji krug po gradu, prije nego se raziđemo.
I sa njom, vodim sasvim obične teme, koje ovaj put nisu toliko o putovanju. Spominjemo omiljene filmove i glumce. Serije koje gledamo. Mjesta na koja izlazimo. Sve nalikuje na sasvim običan razgovor dvoje ljudi koji su se tek upoznali i među kojima nema apsolutno ništa. Dva potpuna stranca koja su se sasvim spontano našla u ovoj toj ljetnjoj noći bez ikavih prethodnih namjera. Niti u jednom trenutku ne dešava se ništa što može da nasluti na bilo kakvu promjenu ovog stanja.
Sve dok nismo sjeli na klupu.
Gledajući blijedo u daljinu i povremeno progovarajući neke nebitne stvari iščekujući da se noć završi, primijetio sam kako se odjednom okrenula prema meni, skinula svoje naočale i iznenada pustila svoju do tad zavezanu kosu, približila se uz mene i šapnula mi na uho:
- Ja sam tvoja divlja maca, hoću da me kazniš večears.
Tražeći potvrdu da nisam usanjao riječi koje je upravo rekla, onako šmekerski sam je kratko ali jasno upitao-
- Šta si, nisam te čuo dobro?
Vjerovatno su ove moje riječi ubile svaki djelić romantike koji je mogao da se pojavi među nama, ali ne sjećam se da li sam ikada u životu ostao više bez teksta kao u tom trenutku. Apsolutno ništa nije naslućivalo na ovo. Naši razgovori to veče bili su tako dosadni. Nije bilo nikakvih pogleda. Šetali smo hladno jedno pokraj drugog bez onih slučajnih dodira rukama, kada ti srce zatitra kada se okrznete vrhovima prstiju, a potom se u sebi osmijehneš od sreće. Priznajem da je moja vještina čitanja ženskih signala u blagu ruku upitna i da mi često treba nacrtati neke stvari kako bih shvatio, ali ovoga puta, zaista nije bilo signala. Ona je bila tako mirna. Tiha. Ne. Nemoguće da se ovo upravo desilo.
U neku ruku slična situacija, dešava se i sada u Kini. Čak i Ona nosi naočale. Možda ovoga puta neće biti potrebe za puštanjem kose, ali njeni prebačaji, jednako su čudni. Gotovo bez ikakvog razloga, totalno je prekinula komunikaciju sa nama, šetajući sama ispred na nekoliko metara, bezvoljno odgovarajući na svako naše postavljeno pitanje. Možda je bilo dobro upitati je ranije kada su joj oni dani u mjesecu, ali osjećam da ovoga trenutka to ne bi nikako bilo pametno. Čini se da šta god bih rekao ne bi bilo pametno, jer u svakoj mojoj rečenici, uspjeva da nađe određeni problem.
- Jesi li gladna, hoćeš da jedemo nešto?
- Neću, maloprije smo jeli, zar ti opet možeš da jedeš?
- Hoćeš da prošetamo do ovog hrama?
- Radi šta želiš, meni je svejedno.
- Možemo li samo otići do banke da razmijenimo novac? Nemam više ništa.
- Vi i vaši stalni zahtjevi. Samo tražite nešto.
Odlučujem da odustanem. Možda ti koji čitaš ovo sada me ne poznaješ privatno, ali ono što ti mogu reći o sebi je da sam vrlo prilagodljiv i da mogu da podnesem mnogo toga. Ena se često čudi kako mi je svaka osoba koju upoznam super i kako sa svima mogu da se družim. Ali izgleda da je trebalo da dođem u Kinu da otkrijem neke stvari o sebi.
Vraćajući se to veče kući, prva stvar koju sam primijetio kada smo otvorili vrata od stana, bile su naše savršeno složene majice na kauču.
- Vidi kako su ih fino spremile – govorim Igoru.
- Možda joj je bilo žao zbog ovoga što se desilo danas.
Međutim, izlazeći iz druge sobe, obučena u nešto nalik na pidžamu, na licu nema prijatan pogled koji govori da joj je žao za bilo šta.
- Ne možete večeras spavati ovdje na kauču. Moraćete spavati u kuhinji. – izusti prilično drsko.
- Zašto sad to?
- Mi smo tradicionalne Kineskinje i ne možemo dozvoliti da dva muškarca spavaju sama u istoj sobi.
- Ne razumijem. Jutros si nam rekla da ćemo spavati ovdje. U čemu je sada problem?
- Mislila sam da ćeš doći sa djevojkom. Nisi nam rekao da ćeš dolaziti sa njim. Ne smijemo vas pustiti da spavate ovdje. Možete iznijeti ovaj kauč u kuhinju i tamo prenoćiti.
Radi boljeg shvatanja ovoga šta govori, želim samo da na kratko zaustavim ovu priču i objasnim par nelogičnosti oko svega što se dešava, kako bi bolje razumio situaciju u kojoj se nalazimo.
Kauč koji nam traži da iznesemo, toliko je veliki da izgleda da je prije pravljen za porodicu Azijskih slonova, a ne za ljude. Uz to se čini i prilično težak. Vrata kroz koja želi da iznesemo kauč, sa druge strane nerealno su uska čak i za kineske standarde, te svaki put kad prolazim kroz njih, moram da se sagnem. Zaboravite na sve opcije unošenja na kant i sličnih priča koje rade kod nas.
- Kako ćemo prebaciti ovaj kauč? Nemoguće je da prođe kroz ovo?
- Ne znam, ali ovdje ne možete spavati. Možete jedino u kuhinji ako želite.
Dok razmišljam šta da napravimo, bacam pogleda na sat. Nekoliko minuta do ponoći. Gledam i naše izvađene stvari kako stoje na kauču. Posljednje što sada želim je da izlazim vani i u gluvo doba noći tražim novi smještaj. Uz to smo i strašno umorni. U nogama nam je skoro 20 kilometara. Vani je sve hladnije. Ali dok je slušam kako ponovo počinje da nam prigovara za neke nove momente od danas, kojih nisam bio ni svjestan, ne želim više da je gledam. Ne osjećam se dobrodošao i nema nikakvog smisla ostajati ovdje više. Pozdravljam se sa njom najkulturnije što mogu i u granicama koje mi ponos dozvoljava, ubacujemo naše stvari u torbe, stavljam na rame Mariu Izabelu i silazimo niz mračne stepenice njihove zgrade, koristeći telefone kao jedini vid svjetlosti koji imamo. Tumarajući po mraku i tražeći izlaz na ulicu, pokušavam da ostanem smiren, ali u sebi gorim od ljutnje i bjesa.
Dugo nisam bio u ovom stanju. Galami mi se. Rekao bih joj toliko toga i vjerovatno upotrijebio neke riječi koje nisam upotrijebio godinama, ali ne želim. Sve bi bilo uzalud. Shvaćam da sve što kažem Njoj i bilo kome drugom na ovom čudnom mjestu koje teško može da se nazove planetom Zemljom, ne bi imalo smisla. Nisam neko ko generalizuje narode i ne želim vjerovati da postoji još mnogo ovakih bića u njihovoj zemlji, ali u Kini jednostavno nema logike i počinjem da vjerujem da je sve moguće.
A ako želite da gledate zanimljiva videa sa destinacija širom svijeta, ostavljam vam jedan video koji sam snimio tokom putovanja u Mjanmar.
Koliko ja shvaćam situaciju, očito je očekivala nešto od tebe, pa pošto nisi obavio ‘posao’, platio si. Ne bih baš krivila Kineze generalno, više tu nesretnicu kao individuu.
Jeste, ima i toga :))
Bas nisi imao srece. Zivim u Kini vec 8 meseci i nikada nisam dozivela neko neprijatno iskustvo. Bas naprotiv, odusevljena sam ljudima ovde, nigde nisam dozivela ovakvu ljubaznost i spremnost ljudi da ti pomognu. Zena koja me je poznavala svega nekoliko dana postavila se prema meni kao da mi je rod rodjeni. Prosto si samo naleteo na nekog takvog i kod nas ima svakakvih a ne ovde gde je njih koliko. Daj sansu Kini stvarno je nestvarna zemlja i ljudi su predivni ?
Drago mi je da si ti imala bolje iskustvo 🙂
Pozdrav. Po meni malo implusivno napisan tekst. Iz ovoga citalac ne moze mnogo toga da sazna ni o Kini a ni o Kinezima (izjednacio si 1 300 000 000 sa ovom devojkom). Slazem se da je njeno ponasanje bilo cudno (mozda se nesto naljutila, ne znam) ali cak ni ona nije zasluzila da je nazivas zlom. Citao sam mnogo o Kinezima i slusao ljude koji su bili tamo i kazu da jesu “cudni” za ono na sta smo mi navikli i mnogi se ne osecaju sa njima najprijatnije. Medjutim, oni su dugo bili zatvorena civilizacija, nedavno su poceli da se “otvaraju” i mozda smo i mi njima cudni u nekim situacijama. Smatram da ovo nije razlog da neke ljude nazivas losim. Ti si neko ko je proputovao mnogo trebao si da steknes neku sirinu u razmisljanju i da ne osudjujes na prvu loptu. I drugi putnici su imali neprijatna iskustva pa su se suzdrzavali od targetiranja.
Ne bih zeleo da ovo shvatis kao “hejt” na tebe, nego eto kao neku dobronamernu kritiku od tvog redovnog citaoca. Nameravam to i da ostanem 🙂
Pozdrav Lazare, hvala ti na komentaru, nema razloga da shvatam kao hejt, na mjestu je 🙂 Znaš kako, ako si pratio priče prije ove na Fejsu, bilo je više situacija ovog tipa, a vrhunac je bila situacija kada nam nisu dali da izađemo iz zemlje, jer su nam tražili 1000 evra po osobi da uđemo u Laos. Ta priča stiže sutra, prekoustra. Tako da, kada se to sve uzme u obzir, previše čudnih situacija se desilo i nikada na putovanju nisam doživio toliko različitost sa nekim narodom. Nikada me niko nije istjerao iz stana. Problem je isto što smo mi bili u gradu u kojem gotovo nema bijelaca i to je još više izraženo.
Eto, nadam se da ti je sad malo jasniji moj stav. Jeste bilo na prvu sve nekako, ali jednostavno moram sam da se izduvam negdje 😀
Hvala na razumevanju, jasnije mi je 🙂 Mislim da i nama kao “zapadu” i Kinezima treba vremena da pocnemo savrseno da se razumemo. Ne znam da li ces ici u gradove gde zive i stranci, kazu da je tu situacija malo bolja. Ne podrzavam to kako su se poneli prema vama samo sam hteo da kazem da ih ne treba sve okarakterisati kao lose.
P.S. Zelim ti bolja iskustva sa ljudima u daljim avanturama 🙂 Knjiga o Juznoj Americi ti je odlicna za nekoga ko nije knjizevnik super si je napisao 😀 Cekam knjigu o Aziji 😉
Slažem se, u knjizi će biti cjelokupna priča i sve, pa će možda biti malo jasnije 🙂
Hvala za pohvale, Južna je zaista posebna i drago mi je da ti se dopala. Uložio sam svo svoje srce u nju :))