Da li ste nekada upoznali nekoga ko vas je toliko fascinirao da biste htjeli da budete kao ta osoba? Neku osobu koja vas je svojim načinom života inspirisala da se promijenite i odlučite živjeti u trenutku, ne čekajući sutra? Moj kolega Tomo ima običaj da za ljude koji su najbolji u u nečemu kaže da su “ćaća” a upravo ta riječ mi je prošla kroz glavu dok sam radio ovu priču sa Hrvojem, svjetskim putnikom, piscem, avanturistom, čovjekom kojeg mogu da nazovem ćaća…
Možeš li nam se kratko predstaviti?
Uvijek mi je nezgodno kad se moram sam predstavljati. Volim to prepustiti drugima. No kad me pitate, a preda mnom je list papira, napisati ću da sam pisac i putnik. Barem se tako volim doživljavati. Želim okusiti sve što život pruža, a pri tome ostati čovjek i ostaviti barem mali trag, ne za vječnost, možda tek za nekoliko narednih generacija, prije nego sve zamete prah.
Šta za tebe predstavlja putovanje i kada si se prvi put zaputio na neko?
Na putovanju sam najkreativniji, najslobodnije. Nesputan. Najbolje fuinkcioniram dok putujem. Je li zbog toga što sam se udaljio od svakodnevnih malih briga koje nosi sjedilačni način živote ili je to jednostavno samo strast za upoznavanjem nečeg novog, još nisam dokučio. Za mene je putovanje učenje o svijetu, ali i o samome sebi.
Moje prvo daleko putovanje dogodilo se početkom 2000-ih, a radilo se o Egiptu. Nisam bio iskusni putnik niti sam znao što me čeka. Kupio sam aviokartu i jednostavno s malenim ruksakom na leđima odletio u Egipat. Za studenta povijesti Egipat se nametnuo kao logičan izbor. U ruksaku nisam imao niti turistički bodič niti bilo kakav kontakt na terenu. Bilo je to i prije facebooka i ostalih blagodati današnjeg života. Tada smo na internet išli u net cafee, a internet se činio sporijim od regularne pošte. Još tad sam se htio baviti pisanjem, ali to mi je išlo dosta loše, dok nisam, s odlike prešao na djela i jednostavno započeo raditi na tome. Postepeno sam od toga počeo zarađivati i baviti se pisanjem.
Šta je to što te vuče da putuješ sve više i više?
Putovanja su postala moj stil života. Jednostavno ne mogu zamisliti da ne putujem. Bez obzira što u životu radio, uvijek ću putovati. Za sad, hvala bogu, radim ono što volim i spajam putovanje i pisanje u jedno. Mislim da me najviše vuče želja za spoznajom novih kultura i želja za životom s minimalno stvari, a to je upravo put.
Koje si do sada sve zemlje obišao i šta te najviše dojmilo?
Ne bih nabrajao, to mi je sad suvišno. Proputovao sam ih pedesetak, najviše u Africi i u Aziji. Moj drugi dom je Uganda, a poslije Ugande, što sam saznao tek ove godine, Gruzija. Prva zemlja je na Ekvatoru i ima najveći ananas na svijetu, a u drugoj raste petsto pedeset vrsta vinove loze.
S obzirom da toliko putuješ, da li je bilo nekih neprijatnosti?
Prijazno i neprijazno su rastestezljive kategorije. Nekome bi neugodno bilo cijelo moje jedno putovanje od Hrvatske do Indije, s malenim ruksakom, kopnom, bez pravog tuša danima, pa i tjednima.
Najveći strah sam osjetio ulazeći u Siriju kopnom iz Libanona ovog proljeća. U zemlji je rat, otimaju novinare, a ti baš eto u svojstvu reportera ulaziš kopnom u Damask. Čim smo u autu prošli granicu osjećao sam se bolje. Moji suputnici se nisu opterećivali pa nisam ni ja. Jedna libanonka nije ni znala da je prva linija tek 7 kilometara od centra grada. Ona je krenula u shooping s prijateljicom.
Kako izlaziš na kraj sa njima?
Kad vidim da bi moglo doći do frke, u nekoj masi, najčešće se maknem. Ukoliko se stvari ne doticu direktno mene, tad se udubim i interresiram za uzroke stvari. No načelno ne doživljavam neugodnosti, odnosno, pretvaram ih u zanimljivosti koje vrijedi ispričati.
Pretpostavljam da je bilo i mnogobrojnih anegdota na putovanjima, možeš li podijeliti neku sa nama?
Vlak je jurio kroz široka polja od New Delhija do svetog grada Varanasija. U njemu se natisnulo šarenog svijeta s turbanima, maramama, predivnim sarijima, mirisima riže, kave i čaja. Neki su se vozili na krovu.
Na poljima su trčali bosi dječaci, krave su vukle kola, a sunce je baš ugodno grijalo. Kamerom sam snimao prizore kroz prozor.
Priđe mi dječak pepeljaste boje kože, star maksimalno deset godina i počinje me ispitivati odakle sam, kako i zašto putujem? Učini mi se inteligentnim i smirenim.
Dječak me u jednom trenu upita bih li mu mogao posuditi svoju kameru kako bi s njom otišao u drugi vagon ne bi li je “pokazao” svojoj obitelji. Nisam oklijevao već sam ispružio to malo čudo tehnike (sad već zastarjelo) i dao mu je u ruke. „Vrati se brzo,“ rekao sam.
Tek mi je puno mjeseci poslije toga u glavu došla moja nepromišljenost: kako sam potpunom neznancu dao kameru. Ono…ne bi to napravio ni u susjedstvu, a kamo li u miljama udaljenom svijetu. „Dječak je s kamerom jednostavno odšetao i nikad ga više nisam vidio,“ to bi mogao biti jedan od završetaka ove priče…ali…
Ali mali se poslije pola sata vratio, zahvalio mi i otišao nazad u svoj vagon. Na kameri su bile snimke njegove brojne obitelji kako mašu rukama, šalju pozdrave i žele sretan nastavak puta, putnika sa dalekog Zapada.
Objavio si i dvije knjige, o čemu one govore?
Dunavski blues je putopis o dvojici prijatelja, Titu i meni, koji plove na malenom gumenom čamcu od Zagreba do Crnog mora. Samsara je priča o kopnenom putu u Indiju, priča ao samoći i o pronalasku. Ne bih sad išao u prepričavanje kratkog sadržaja. Nekoliko poglavlja možete pročitati na mojoj web stranici.
Većinom putuješ sam, da li te nekada uhvati nostalgija za kućom, porodicom, prijateljima i svemu onome što imaš u Hrvatskoj?
Naravno da me povremeno uhvati nostalgija. Hrvatska je ipak moj dom i kad sam dugo n aputu zaželim ga se. Čini mi se da je to prirodno.
Mozes li dati neki savjet ljudima o tome kako putovati?
Ne postoje savjeti kako putovati. To mi djeluje kao da savjet dajem maloumnima, kao da me netko pita kako hodati ili kako gledati. To se jednostavno događa, inherentno je našoj vrsti.
Kakvi su tvoji planovi za kasnije, imali ženidbe na vidiku?
Hahah, gdje baš na ženidbu. Zvučite ko moja baba. Trenutno radim na novoj knjizi, kratke priče a temom Bliskog istoka.
Ostavi komentar