Nikada u životu mi se nije deslio da neko mjesto nazovem raj na zemlji, ali ovo mjesto doslovno tako izgleda. Dobro se sjećam svakog trenutka kada sam se pojavila tamo…
Od oduševljenja nisam mogla da izustim ni jednu riječ. Mislila sam da sam već uveliko u raju. Znam, mlade uglavnom interesuju metropole i samo najhrabriji će se usuditi da istražuju ’’skrivena’’ mjesta, do kojih nije tako lako doći. Daleko od toga da hoću da kažem za sebe da sam hrabra, igrom slučaja sam se našla na rijeci Nedi u dobrom društvu. Sa autom smo se zaputili iz Korinthosa prema zapadnom Peleponezu, tačnije prema selu Neda na sjeveru Mesinije. Naizgled, putokazi su bili na svakom koraku, ali je rijeka, zajedno sa vodopadima veoma dobro sakrivena. Manji dio puta je zemljano-makadamski, ali ništa strašno za iskusne vozače. Nakon tri sata vožnje, napokon smo stigli u taj minijaturni raj.
Na prvi pogled, oko mene su bile planine, stjene, šuma i MIR. Nije bilo čak ni tihih glasova običnih ljudi. Nakon par minuta hoda pred mojim očima se ukazala rijeka Neda, a pored nje tek par šatora za kamp i opet mir i tišina. Hodali smo dobro utabanim puteljkom vijugaa preko par drvenih mostića, a zatim smo počeli sa ozbiljnijim pentranjem po okolnim stijenama i kamenju.
U jednom trenutku našli smo se ispred prvog vodopada sa prirodnim bazenom.
Voda je izgledala perfektno čista. U daljini sam već čula neke glasove i pitala sam se zašto nikog nema u tom malom bazenu. Na nagovor prijatelja POKUŠALA sam da uđem, ali na prvi dodir sa vodom sam vrisnula.
Bila je veoma, veoma hladna što je i razumljivo, jer izvorska voda pada sa plafona pećine. Jednostavno, sjela sam na obližnju stijenu, uživala u pogledu, svježem vazduhu, tišini i podsjetila se na to kako je priroda velika, a čovjek malen. Zadržali smo se tu neko vrijeme i nastavili dalje do drugog vodopada.
Putem sam slušala priču o rijeci Neda. Smatra se najljepšom rijekom u Grčkoj i jedna je od četiri rijeke sa ženskim imenom. Izvire iz planine Likaio, dolazi do sela Neda, a zatim putuje jos 32km kroz magično okruženje i uliva se u Jonsko more u mjestu Elea. Prije svega, smatra se da je ovo mitsko mjesto i da je rijeka dobila ime po kćerki Zevsa, Boga neba i groma koji je živio na Olimpu. Istorija kaze da je Zvesa, nakon rođenja, majka Rea ostavila da odrasta baš pored ove rijeke. Razgovor počinje da mi ometa vriska djece i odraslih ljudi i ubrzo smo se našli ispred drugog vodopada, koji je veći. Vidjela sam par ljudi, kupaju se u mnogo većem bazenu od prijašnjeg. Ljudi vrište koliko je voda hladna i tijela se grče, ali to ih ne ometa ni najmanje da uživaju u ovom predivnom okruženju. Stisnula sam zube, ulazim u vodu, grčim se, ali nazire se osmijeh na licu. Željela sam iskoristiti svaki trenutak proveden na ovom mjestu sa osjećajem kao da putujem kroz vrijeme i prošlost.
’’Poznavanje prirode uči me da sa najvećim poštovanjem i divljenjem mislim o Bogu.’’ (Albrecht Haller)
Na povratku sa vodopada, prije samog povratka za Korinthos, hodali smo rijekom kroz istoimenu klisuru. Na mjestima gdje je bila rijeka duboka za hodanje, plivali smo. Ogromno kamenje koje se prostiralo duž rijeke nam je služilo za odmor i sunčanje. Stalne promjene pejzaža, bujna vegetacija, svjetlost koja se probijala do nas kroz okolnu šumu, izvorska voda, čine rijeku veoma atraktivnom za ’’River tracing’’ i omogućava ljubiteljima prirode da uživaju u svakom trenutku provedenom na ovom mjestu. Vrijeme nikad brže nije prošlo… Na povratku, putujući kroz proplanke, uživala sam u predivnom zalasku sunca i bilo je veoma teško vratiti se u stvarnost!
P.S. Odlazak na ovo predivno mjesto ne preporučujem ljubiteljima i zavisnicima od društvenih mreža, tako da check in ne dolazi u obzir. Totalno ste izolovani od svijeta. Komunikacija telefonska je potpuno prekinuta.
Tekst pisala: Ivana Vujinović
Ostavi komentar