Kenija – Kompletan vodič za putovanje (2021)

Mjesto radnje ove priče: Najrobi, Kenija.

Već dobrih pola sata stojim na aeordrom Jomo Kenyata u prostoru za kupljenje prtljaga, nadajući se da će se moj kofer konačno ukazati na pokretnoj traci. Već sam napamet naučio pojedine kofere nepoznatih ljudi koji se vrte u krug.

Kud baš sad da mi nestane kofer. U njemu mi je toliko bitnih stvari. Tu si mi i patike za djecu u sirotištu u Tanzaniji.

Pomalo izgubljen, odlazim do prvog redara kojeg vidim. Krajnje neobičan lik, sa nekih 1,70 centimetara visine, dredovima koji sežu bar upola toliko i šarenim patikama sa hiljadu boja. Sa njegovih slušalica dopire neki opasan afrički ritam, a na svako malo se zanjiše u ritmu muzike. Ne odaje mi mnogo povjerenja kao neko ko će razriješiti misteriju nestalog kofera na aerodromu u Keniji, ali jedina je osoba koju trenutno vidim.

– Mambo jambo. – Pozdravljam ga sa jednom od tri svahili riječi koje poznajem.

Pokazujem mu sliku svog prtljaga i objašnjavam da se nije pojavio na traci.

Na moje pitanje da li zna gdje mi je kofer, prvo se nasmija, te bez da progovori šta, sporim korakom koji je trajao kao čitava vječnost, ode u neku zatvorenu prostoriju da se konsultuje sa nekim.

Ubrzo izađoše njih dvojica, te počeše da se muvaju dobrih 20 minuta po aerodromu, prevrćući sve moguće njegove dijelove. Odmahuju rukama.

– Da li imaš nešto vrijedno u torbi? – pita me drugi.

– Pa, imam svašta.

– Kako je dospio ovdje? – pitam ga u čudu.

Da li zauzet refrenom koji je upravo naišao na njegovim slušalicama ili mu se jednostavno ne da pričati, samo se nasmija, odmahnu glavom u pokretu koji kaže “nemam ni ja pojma”, pruži mi kofer u ruku, te mi poželi dobrodošlicu u Keniju.

Primio sam od Tamune poruku da će me čekati negdje ispred aerodroma sa našom prijateljicom Sipi, rođenom Kenijkom, koja već duže vremena radi u Najrobiju.

Ali već u prvom koraku vani, vidim da je dogovor da ćemo se naći ispred aerodroma bio ne tako dobra ideja, jer je količina duša koje se nalaze u mom vidnom polju, ravna onoj koju sam vidio na najposjećenijem koncertu ikada u Banjaluci. Onom kada je došao Čola.

Srećom, njena svijetlo plava kosa i drečavo zelena jakna, jedino su što strši u gomili jednako obučenih crnih likova koji stoje ispred.

Toliko sam se poželio da je vidim. Da je zagrlim onako jako i ne pustim. Dobrih par minuta naslonjeni smo jedno na drugo, sve dok nas sa jednim glasnim Karibu sana (dobrodošli) i osmijehom koji me uvijek obraduje, prekinu Sipi.

– ‘Al je ladno ovdje. Nema ni 20 stepeni čovječe – kažem joj u nevjerici.

– Pa šta si ti mislio, da ćeš da se sunčaš u Africi – reče mi kroz osmijeh.

Zipporah Wambuili, ili kako će u ostatku ove priče biti oslovljavana sa Sipi, je jedna od moja 3 najbolja prijatelja u Africi. Nemam ih puno da se razumijemo, ali uz Nour iz Maroka i Jamesa iz Tanzanije, Sipi se nekako našla na mojoj VIP listi.

Ako bih trebao da je opišem u par riječi, bilo bi to vjerovatno najsimpatičnije biće Kenije. Ova prava ljudska duša, može da se svrsta u TOP 10 stvari koje treba doživjeti u ovoj zemlji. Majke mi. Sve ono kako vjerovatno zamišljaš Afriku, manje više vidiš kroz nju.

Nasmijanu, pozitivnu, veselu, sa neopisovom količinom energije. Kuva majstorski. Pleše još bolje. Žena, majka, kraljica.

Jedina mana joj je što često kasni, pa običan dogovor da se nađemo negdje u 10, često bude 11 ili 11.15. Ali kad se pojavi obično sve okrene na šalu i kaže Hakuna matata (opušteno, nemoj se nervirati), pa ne možeš ni da se naljutiš na kraju.

Priča mi kako joj je u posljednje vrijeme dosadilo da konobariše, te da je uzela ovaj auto da taksira. Svoj si čovjek kaže.

Vozimo se dobrih sat vremena sasvim dobrim putevima Kenije, sve dok konačno nismo stigli do njenog stana u dijelu grada koji se zove Donholm. Na ulazu u navodno jedno od elitnijih mjesta Najrobija, dočekao nas je prašnjavi makadam sa rupama kakve ni Draško Stanivuković nije mogao da pronađe na izboru za Miss naljepše rupe u Banjaluci.

Jadni ovi u vladi Keniji, ako čovjek skonta šta sve ovdje treba da se krpi.

Penjemo se mračnim stubištem, onako, po osjećaju, držeći se za gelender, sve dok ne stigosmo do njenog stana. Tamo, na ulaznim vratima, stoji Majk, Sipin muž o kojem mi je toliko pričala. Majk je inače arhitekta i godinama je radio u Evropi. Od svih ljudi koje sam ikada tokom svog života upoznao iz Afrike, osoba je koja je najviše proputovala svijetom.

Mnogo je pametan tip. Čita knjige za koje ne znaš ni da postoje. Zna mnogo o našem kraju. O Tesli. Djokoviću. Čuo je i za Kusturicu. Uz to je i zabavan lik. Opušten. Tek što smo upoznali, dao mi je ovo da probam.

– Ovo je khat, reče mi i pruži komadić. To je naša mala droga.

– Droga? – pitam ga u čudu.

– Tako je zovu, ali u suštini sasvim je legalna i kupuje se svuda po ulicama. Dozvoljena je svugdje na zapadu Evrope isto, a ovdje je koristi više od 70% mlađe populacije. Čak i porodice mojih prijatelja vole jednom sedmično da zasjednu uz tv i nekoliko sati žvaću ovo. Stavi par listića oko žvake i probaj. Ne boj se. – reče mi kroz blagi osmijeh vidjeći kako sam reagovao na činjenicu da je spomenuo drogu.

U životu cigaru nisam zapalio, kamoli nešto jače uzeo.

– Trebao bi da sažvaćeš čitav ovaj paket da osjetiš nešto.

Uzimam par listića ove trave i obmotavam ih u žvaku. Već po prvom zagrizu vidim kako sok nekog nedifenisanog okusa izlazi iz njih.

– Šta može da mi se desi? – pitam ga.

– Od toga što si tu uzeo brate, ništa. Ali ako uzmeš više, osjećaćeš se kako da si popio litre kafe i pričaće ti se mnogo. To je sve. Nemaš nekih nuspojava. Niti stvara zavisnost. U zadnje vrijeme je čak koristimo i kao jedan od sastojaka u lijekovima za povećanje koncentracije.

Sjedimo još tu neko vrijeme sa njim. Ne znam da li je od khata, ali mislim da mogu čitavu noć da slušam njegove priče o Keniji. Čak me je rastužio kada je rekao da idemo na spavanje.

Odlazim da se tuširam, ali već nakon par sekundi primjetim kako nešto nije u redu. Voda je ovdje tako čudne konzistencije da se nekako lijepi za ruke. Tek nakon desetak minuta uspijevam da do kraja saperem ono malo sapuna što sam stavio na sebe.

– Koliko sam one trave uzeo jebote?

Bolje da idem spavati.

Šta vidjeti u Keniji?

Glavni razlog zbog kojeg ljudi dolaze u ovaj dio Afrike je safari, koji se suštinski svodi na dvije destinacije, Tanzaniju i Keniju. U Keniji, najbolji je svakako Masai Mara, ali čak i u betonskoj džungli Najrobija, možeš da vidiš Nairobi Nacionalni park, u kojem imaš priliku da na trenutak budeš u dio sopstvene emisije na National Geographic i vidiš sve one životinje o kojima maštaš.

Ali, kako smo već isplanirali safari u Tanzaniji, u Keniji smo htjeli da budemo više sa ljudima. Da upoznamo život lokalaca i kulturu ovog naroda.

Nekako, što više putujem, pomalo me umara pravljenje savršene fotke i slikanja 1001 stvari koje vidim. Više želim da upoznam živote ljudi. Doživim priče. Upoznam tu zemlje kroz oči tih ljudi. Baš tu. Iz njihove kuće. Onako kako istinski možeš da razumiješ kako se tu zaista živi i doživiš sa njima sve probleme i srećne trenutke.

Da na trenutak jednostavno budeš građanin te zemlje. Kenijac.

Ali, Najrobi ima svakako dosta toga da ponudi, a mjesto koje bih ti svakako preporučio da vidiš je Girrafe center, locirano nekih 5 kilometara od centra grada. Čitav centar, izgrađen je sa ciljem da se zaštiti tzv. Rotišild vrsta žirafa, koja živi jedino u prijedjelu istočne Afrike.

Priča kaže da je sve počelo 1979. godine kada je, Džok Lesli Melvil sa svojom ženom Beti, spasio dvije žirafe i započeo ovaj program.

Danas u ovom mjestu stanuje preko 20 žirafa, a svaka od njih je posebna. Za Edija kažu da je najsrdačniji i da uživa da se mazi. Betsi ne voli malu djecu, te čim ih ugleda, odmah se uzvrti.

A Dejsi?

Od nje možeš da dobiješ jedan pravi sočni francuski poljubac.

Bio je to vjerovatno najsluzaviji poljubac koji sam ikada dobio. Njen jezik, dužine dobrih 50 centimetara, uspio je da opipa sve čak i moje zadnje zube, a tragove pljuvačke koju mi je ostavila u ustima, ponekad osjetim i dan danas.

Ali ajd, bar je cura mirna, jer zna neće ni jedna druga da me ljubi sada.

Ulaz u ovo mjesto je 10 dolara.

U blizini ovog mjesta je i David Sheldrick sirotište slonova. Još jedno mjesto u Najrobiju kreirano sa ciljem da zaštiti ugrožene životinjsku vrstu. Osnovano je u čast istoimenog čovjeka, a inicijator svega bila je njegova žena Dafne, koja je provela skoro 30 godina ne bi li pronašla najbolju formu po kojoj će odgajati slonove i pomogla im da se vrate u divljnu.

Do današnjeg dana, više od 150 slonova u divljinu uspjelo je da se vrati svom Tsavo krdu.

https://www.instagram.com/p/BlbFSi5lqJ5/?taken-by=rio_price_sa_putovanja

Važno

Ovo mjesto možete posjetiti samo u periodu od 11 do 12 sati, jer tada slonove hrane pred ljudima, ali ti savjetujem da dodeš i nekih 20 minuta ranije kako bi zauzeo dobro mjesto, jer su gužve mnogo velike. U Najrobiju po dva dana ne vidiš muzungua (bijelca), ali ovdje ih je stotine. Turističko mjesto. Ko god dođe u Najrobi, svrati ovdje na sat vremena.

Na kraju svakog programa, slonići od par stotina kila ti priđu da ih miluješ. Raznježiš se kad vidiš kako su samo dobri i mirni. Kako dobro slušaju.

Ljubav za sve slonove.

Nije daleko ni farma aligatora i zmija, ali nisam želio tamo da idem. Ne plaća mi se da gledam zmije da budem iskren. A i gladan sam brate.

Hrana u Keniji

Kada ti neko kaže kuhinja Kenije, vjerovatno prvo zamišljaš neka super egozitična neobična jela, sa potencijalnim sastojcima koje uključuje neke od životinja koje ćeš vidjeti na safariju.

Ali, u suštini, ovo je mnogo daleko od istine, jer kenijska kuhinja, razočaravajuće je obična sa većinom jela koje mogu da jedem kod svoje babe vikendom u selu. Naravno, postoje varijacije sa začinima, sastojcima i okusima, ali sve se nekako svodi na rižu, meso, ribu i grah. Da, grah. Vrlo sličan našem.

Jedina razlika je što se pretežno jede rukama. Gotovo sve. Pa čak i rižu.

Najpoznatije lokalno jelo je ugali, čudo napravljeno od bijelog kukuruza koja generalno nema nikakav okus, ali super ide uz prilog poput ovoga.

Mnogo se jede pilav (riža), kao i ćapati, posebna vrsta hljeba, nalik na tortilje.

Sipi nam je često kući pravila i githeri, neki miks graha i kukuruza.

Ok je sve ovo, ali ono što me najviše fascinira ovdje je izbor tropskog voća. Predozirao sam se avokadom. Sa kokosom. Mangom. Pa i ličijem za kojeg nikada do ovog putovanja nisam ni znao da postoji.

Kako i ne bi. Jedan avokado, nekih 20 centi. Mango tu negdje. Kokos isto. A ličija dobiješ 10 za dolar.

A zato jabuka jedna košta isto toliko. Jedna jabuka. Kenijo, hoćeš da se mijenjamo za voće neko vrijeme?

Sjedimo tako sa njima u jednom restoranu, te naručujemo porciju ugalija sa piletinom.

– Imaš jako lijepu kosu. – komplementiram simpatičnoj konobarici koja nam donosi jelo, a koja ima vjerovatno najkul frizuru koju sam ikada vidio. Ne postoje pridjevi u našem jeziku kojim bi mogao da opišem taj stil i tu kreaciju koju je imala na glavi, niti imam sliku da ti pokažem. Ali vjeruj kad ti kažem da je bilo nešto nevjerovatno.

Blago zbunjena, stidjivo mi se zahvali, te se vrati nazad.

Ali onda, na svakih par minuta, primjetim je kako viri i gleda prema nama. Kada nam se pogledi susretnu, brzo se povuče nazad i nastavi sa poslom.

Vidim Majka kako se smije.

– Ona tebe gleda. – dodaje mi.

– Mene? Zašto? – pitam ga zbunjeniji nego ona maloprije.

– Zato što si joj se fino obratio i pohvalio je. Znaš, muzungua ovdje ima jako malo, a gotovo nikada ne dijele komplimente. Zato si je zainteresovao.

– Samo zato što sam joj pohvalio frizuru, već je zanimam? Pa sa curom sam ovdje.

– Tako to ide ovdje. Bijelci su na cijeni, a mnogo djevojaka želi da ode odavde.

Hmm…sad mi postaje jasna i situacija tokom traženja coucha u Ugandi. Ne znam ni kako, ali javila mi se jedna djevojka koja se ponudila da nas ugosti. Karolin joj je ime. Mnogo je simpatična.

Kratko smo se dopisivali, pričali malo o životu u Ugandi. Ništa posebno. Ali iako se na kraju nikada nismo sreli i dan danas vodimo neku našu konverzaciju.

I tako svakih par dana. Skoro se ponudila da dođe ovdje. A vjerovatno ni ne zna gdje živim.

Tužno je sve ovo u neku ruku. Da od tolike količine siromaštva, hoćeš da dođeš u neku evropsku banana zemlju koja samo što nije postala Afrika, kod nekog lika kojeg nikada do sada nisi upoznala.

Samo zato što je bijel.

Iz ovog istog razloga, često ti se u Keniji desi da te neki sumnjivi likovi koje nikada ranije nisi vidio, na ulici pokušavaju dodirnuti, samo da bi vidjeli kakve teksture ti je koža. Kako bijela koža izgleda.

Majke mi.

Kad dođeš nepripremljen na ovo i kada u džungli Najrobberija kako ga nazivaju, počneš da osjetiš dodire po rukama, sjebeš se malo. Isprepadaš.

Šta me dira?

Ali onda kako u toku čitavog dana vidiš još samo jednog bijelca kojem u pojedinim slučajevima uzbuđenja mašeš sa druge strane ulice, shvatiš koliko si im neobičan i prihvatiš to. Počneš i da brojiš koliko će te ljudi dirnuti danas i da li ćeš toga dana oboriti rekord od juče. Na kraju ti bude i zabavno.

Skoro.

Šta još raditi u Keniji?

Preporučio bih ti da odeš do Kenya International Conference Centre (KICC), 105 metara visokog nebodera, sa kojeg se pruža ubjedljivo najbolji pogled na najveći grad Istočne Afrike.

Prije nekoliko godina, ovdje se desio strašan teroristički napad, ali danas je ovo savršeno sigurno mjesto sa ogromnom količinom obezbijeđenja, gdje se održava gotovo svaki događaj od većeg značaja za zemlju.

Ulaz na vrh ti košta 5 dolara.

Ono što je zanimljivo je da je čitav objekat u terakota boji, kako bi podsjećao na boju tradicionalnih Afričkih koliba.

A ako želiš da doživiš pravi duh Kenije, imam jedno sjajno mjesto da ti predložim od kojega nisam mnogo očekivao, a koje mi se mnogo dopalo.

U pitanju je Bomas Of Kenya, 90 minutni šou afričkih plesova iz plemena širom Kenije, pa čak i čuvenog Masai naroda. Nema boljeg mjesta u gradu ukoliko želiš da doživiš pravo lokalno iskustvo, te naučiš nešto o njihov kulturi i tradiciji. O načinu života. Muzici. Umjetnosti.

Predstave počinju svakoga radnoga dana od 15.30 i traju do nekih 17 časova. Tokom ovog vremena, imaš priliku da vidiš 12 sasvim različitih plesova, svaki unikatan na svoj način, a sve završi vjerovatno najluđim akrobatskim plesom koji ćeš ikada vidjeti.

Međutim, možda najbolja stvar ovog mjesta je što se u njegovoj nesposrednoj blizini nalazi tradicionalno selo sa kućama iz svih ovih 12 plemena.

Vidiš čak i kuću druge žene starješine ovoga sela.

A u međuvremenu zaustaviš ove mnogo simpatične klince koji obožavaju da se slikaju.

Duše male. Kako se obraduju kada ih zamoliš da se slikaju sa tobom. Još te pitaju da im pokažeš kako su ispali na slici.

Ono što te jedino malo razočara je kada vidiš koliko je sve to postalo komercijala. Čak i ovdje. U onoj pravoj Africi za koju si mislio da je 100% autentična. Koliko su i oni postali svjesni našeg interesovanja za njihov život, pa sve počeli debelo da naplaćaju i iskorištavaju.

Posebno masajii.

Najveći biznismeni Afrike.

Vječito pokušavaju da ti uvale neke svoje tradicionalne proizvode i suvenire, te ti pričaju o tome kako se ponose svojim porijeklom, a nerijetko ih vidiš sa novim telefonima, ajpedima i svim mogućim čudima elektronike. Za svaku sliku sa njima, hoće da ti naplate, a nerijetko ih turisti koje se voze autobusom toliko isfrustriraju slikajući ih, da na kraju ni kriv ni dužan, od njihovih udaraca nastrada autobus.

Čast izuzecima onom djelom Masai populacije koji je ostao da živi na tradicionalan način, ali ostalo se sve vrti oko para…

A jesi čitao “Izvan Afrike”?

Dok sam se spremao za ovo putovanje, tražio sam neku, bilo kakvu knjigu o Africi. Nešto što će mi bolje pomoći da doživim ovaj svijet. I svi su mi preporučili baš ovo. Čuveno djelo Karen Blixen, koje je samo po sebi postalo jedna od atrakcija Kenije. Današnji muzej, nekadašnja je kuća autorke, mjesto u kojem je živjela od 1917. do 1931. godine, gdje je vodila plantažu kafe.

Na licu mjesta imaš priliku da vidiš mnogo toga što je inspirisalo ovo djelo, kao i neke lične predmete Karen i njenog muža. Mada, ako nisi čitao knjigu, slobodno preskoči ovo mjesto.

I sad, nekako dok pišem ove crte, vidim da ima dosta toga da se radi u Keniji. Da se vidi. Doživi.

Međutim…

Ono što moraš znati je da Kenija nije ni malo laka destinacija. Teške su stvari kojih se nagledaš ovdje. Užasno teške. Šetajući Najrobijem, u jednom danu vidiš toliko teških scena, da kada bih zbrojao sve ono loše što sam tokom života imao priliku da svjedočim, bilo bi to tu negdje.

Čovjek sa mrtvim djetetom od nekoliko mjeseci prosi na ulici. Žena koja bez ruku i nogu leži na ulici.

I kad pomisliš da je ovaj najveći nivo tuge koji postoji u ovoj zemlji, odeš u Kiberu. Opisuju je kao najveći slum Afrike, iako na našem jeziku nema adekvatan prevod za to. Ali, recimo da ovdje shvatiš da favele ne postoje samo u Brazilu.

Iako važi za ekonomsku prestonicu Istočne Afrike, nevjerovatan je podatak da više od 50% stanovništa Najrobija, živi u kućama sagrađenim od gomile kartonskih i plastičnih kutija. Jaz između bogatih i siromašnih u Keniji je ekstremno veliki, a upravo ovdje je i najvidljiviji.

Većina ljudi ne radi, a oni koji rade zarađuju u prosjeku od 100 do 200 dolara. Samo da se zna, cijene u Keniji, približne su onima u BiH. Zabluda je da je Afrika jako jeftina.

A u takvim situacijama, ljudi se često okreću onom najgorem. Šetnja Kiberom vjerovatno je najopasnija šetnja koju možeš napraviti u ovoj zemlji, posebno ako si muzungu. Džeparenja su kao dobar dan. Kriminal je opšte prisutan. Čak i ukoliko nemaš ništa kod sebe, imaš osjećaj da te svi posmatraju i gledaju u tvoje džepove.

Ne preporučujem ti zadržavanje ovdje duže vremena, a već je noć. Vrijeme je da i mi krenemo nazad. Vozimo se tako ka našoj-njenoj kući, dok razmišljam o svemu što sam vidio ovdje. Koliko su me oduševile mnoge stvari na ovom putovanju, ali i tome koliko se ovdje teško živi.

Osjećam veliku zahvalnost prema svom narodu i svojoj zemlji. Prema sigurnosti koju tamo osjećam, a koju gotovo nikada ne primjećujem. Što mogu bez problema da izađem u bilo koji dio grada u bilo koje doba dana i budem savršeno bezbjedan. Što mi je svakodnevno dostupna kvalitetna voda za piće. Što imam struju. Internet.

Znam da ne živimo u savršenom svijetu, ali tek kad vidiš njihov svijet, shvatiš koliko si privilegovan. Naš najveći problem možda predstavlja činjenica da nam je razvijeni svijet (čitaj Njemačka, Austrija i dalje) previše blizu. Tu, na svega par sati autom, pa stalno uzimamo njih kao mjernu jedinicu za poređenje.

A nismo ni svjesni, da južno od nas, postoji čitav kontinent, koji kvalitetom života, živi mnogo lošije nego mi. Čak i ova Kenija, ekonomski centar ovog dijela Afrike u koju svi žele da idu.

Već sam skoro odlutao u ovom razmišljanju, ali me buka koja dolazi iz njenog stana vrati u realnost.

– Vidim da se sprema neka dobra žurka. – kažem joj.

– To je Majk. Ponekad se ponaša kao dijete.

Po ulazu vidim gomilu novih ljudi. Mnogo veselih. Gledaju nas znatiželjno u početku, ali već nakon nekoliko minuta prihvatili su nas. Uče nas neki lokalni ples.

https://www.facebook.com/riopricesaputovanja/videos/535775043548265/

Mnogo su dobra ekipa. Posebno me oduševljava ovaj lik desno sa slike, koji je Sipin rođak. Stalno se raspituje o mojoj zemlji. Traži da mu pustim neke domaće stvari. Hoću da naučim neku pjesmu kaže.

Može brate.

Evo ide.

Ima talenta mali, zar ne? Još koji čas i guramo ga u Zvijezde Granda pa da kasnije pjeva Tomu Zdravkovića po svadbama.

P.S. Ako ti se nakon ove priče putuje u Keniju i želiš da doživiš pravu Afriku, ali nemaš sa kim da ideš, ostavi svoj oglas u rubrici tražim saputnika za putovanje.