Jednom mi je jedan mudar čovjek rekao da pored svakoga od nas u životu jednom prođe zlatna kočija. Jedino je pitanje da li ćeš je prepoznati i ući u nju. Mada, živjeći ovdje na ovim prostorima, mnogi će ti vjerovatno reći da su ta zlatna kola namijenjena drugima te da je čitav sistem kreiran sa jednim ciljem – da ti zakomplikuje život.
To i jeste tako u neku ruku. Sve je dozlaboga komplikovano. Evo, neki dan htio da naplatim ček u banci i svi me gledaju u čudu. Niti jedna banka ne radi sa čekovima u gradu. Doduše, radi jedna, ali mi kažu na kraju da ne znaju da li će mi ga isplatiti, jer ne znaju koliko je sigurna institucija koja ga je izdala-
- Ovo je ček od Gugla. Zar to nije dovoljno sigurno? – kažem im ljubazno.
- Nema veze čiji je ček, nemaš garancije da ćeš moći dobiti taj novac. A plaća se 25 evra da ga pošaljemo na odobrenje. – kaže mi šalterski službenik nešto malo manje ljubazno.
Jednostavno, sistem je takav i treba ga prihvatiti ili ići odavde.
Ali, ja ne mislim da treba ići odavde.
Barem dok ne daš sve od sebe tu gdje si potekao. Ovdje ima mnogo super stvari koje se dešavaju. Jedini problem je što su te super stvari često ugušene u masi negativnih informacija pa ih ne vidiš. Zato moraš da znaš šta želiš. Moraš da znaš šta ti je cilj u životu i da se tome maksimalno posvetiš da bi to ostvario.
Postoji toliko dobrih priča mladih ljudi koji prave čuda svojim trudom i radom. Bez politike. Bez tate i mame. Oni sami.
Samo se o njima, nažalost, ne priča toliko.
Prije koju godinu sam upoznao jednu nevjerovatnu curu. Maja Orihan se zove. Ona je pravi svjetski putnik. Ne pamtim da me je neko tako oduševio nekada! Majke mi.
Dolazi iz jednog malog mjesta u Srbiji, mjesta za koje većina ljudi nikada nije čula, a sama je uradila toliko toga da mislim da bi trebalo da je drže na naslovnici svih časopisa u regiji. Završila je master studije iz svemirske geodezije, radila kao profesor na Univerzitetu u Brazilu, volontirala u sirotištu u Africi, posjetila preko 50 zemalja, objavila knjigu i ne znam ti ja šta još.
Uostalom, pisao sam o njoj ovdje.
Ali, koliko nas zna priču o Maji?
Ono što volim kod nje je što koristi svaku priliku koju dobije u životu. Ne odustaje. Nema „ne mogu“.
Svi pljuju sistem, ali ona vrijedno radi na sebi i ćuti. Svi bi da idu vani, a da li su ikada bili vani?! Koliko puta su mi samo ljudi rekli stvari poput „Samo da mi je otići odavde“ ili „Blago onima u Beču kako dobro žive“.
A nikada nije ni bio u Beču. Čuje priče po naselju. Rekla-kazala. Ne shvata koliko se neko stvari morao odreći i kroz koliko muke proći da bi živio u tom Beču.
Mislim da sam kompetentna osoba da pričam na tu temu, jer sam dvije godine svog života proveo studirajući u Bratislavi, a zbog ne velike udaljenosti Beča i druga koji živi tamo, često sam boravio baš u tom obećanom gradu. Gradu gdje, kako kažu, živi 700.000 naših iz bivše Juge.
Njih 700.000 došlo je tamo s razlogom, jer kod kuće nisu mogli da sebi obezbijede život kakav su željeli. Jer u mjestu gdje su rođeni nisu dobili priliku da pokažu sav svoj potencijal i talenat.
Ja ću te razumjeti ako i ti odlučiš da odeš tamo. Znam da ovdje baš nije najsjajnije. Ali prije nego odeš, obećaj da ćeš dati sve od sebe.
Pokušaj barem.
Pronađi svoju strast. Pronađi ono zbog čega tvoje srce kuca brzo i sporo u isto vrijeme. Nešto što ti neće predstavljati posao i u čemu ćeš istinski uživati. Pronađi svoju svrhu u životu.
A znaš koja je moja?
Da vidim svijet. Da budem svjetski putnik. Da doživim priče i avanture koje ću prepričavati svojoj djeci i unucima. Da otkrijem sve daleke krajeve ove divne planete i da se sa svakim novim putovanjem vratim bogatiji za nove prijatelje i saznanja.
Šta me spriječava da to ostvarim?
Niko. U suštini sve je do mene i toga koliko mi je zaista stalno da to ostvarim.
P.S Napisao sam knijgu o tromjesečnom putovanju kroz Južnu Ameriku. “Pisma iz Južne Amerike” se zove. Da je poručiš, klikni ovdje.
Thanks very much, enjoy!