Putovanje u svijet

Putovanje u svijet. Kao sto i sam naziv price kaze veoma opsirno. U narednih „par“ recenica cu vam (barem u kratkim crtama)  docarati kako to izgleda iz vedrog neba dobiti „posao iz snova“ gdje se radi,zaradi i jos proputuje. Naime,radi se o radu na kruzeru,poslu koji mnogi smatraju „pre napuhanim“ ali iz licnog iskustva vam mogu reci da je nesto najbolje sto vam se moze desiti.

Sasvim normalna prijava na nasu Bosansku stranicu za zaposljavanje zavrsila je najboljim putovanjem u mom zivotu. Datuma 20.1.2017  dobio sam najzanimljiviji mail do sada u zivotu,u kojem je kao privitak dosao dokument koji je naime moja avionska karta za Dominikansku republiku. Sav pun euforije i naravno presretan pokazujem majci dokument koji i nije bas najbolje protumacila (kao ni ja) ali joj je naravno bilo drago jer oboje znamo da je to jedinstvena prilika da se mnogo toga vidi i obidje.

27.1.2017 u 6:30 sam bio na nasem dragom Sarajevskom ajrodromu po prvi put ne ispracajuci nekog nego sam ja bio taj koji je bio ispracen.Konacnoo.

Let za Pariz je trajao nekih sat vremena, naravno prije njeg je bio let za Zagreb jer „drugacije nije moglo“ dalje u svijet.

Zaboravih reci da nisam bio jedini sa istom kartom,te da sam na aerodromu u Sarajevu upoznao par „stranaca“ sa kojima cu kasnije istu kabinu dijeliti na brodu.

Konacno se ukrcavamo u avion za Santo Domingo.Zvuci nestvarno. Do neki dan sam sjedio na kafi sa prijateljima i pricao im kako imam zelju da nekada obidjem barem nesto svijeta. Al zvucalo je kao sto vec rekoh nestvarno.

Nakon  deseto satne voznje avionom (najduze u mom zivotu) konacno dolazimo u Dominikansku Republiku. I da,da ne zaboravim reci,dolazimo na 30 stepeni iznad nule. U Januaru. Neopisiv osjecaj. Ispred aerodroma smo se ukrcali u autobus koji ce nas odvesti do Hotela,gdje smo trebali prenociti pa onda se ukrceti na kruzer. Naravno od aerodroma do hotela uz nas je bio vodic (naravno crnac sa dredovima).

29.1.2017 stajem i jos ne mogu da vjerujem gdje sam. Nisam jednostavno navikao na palme, crnce i kadilake parkirane oko mene. Dorucak, parce hljeba i salame,uz frisko cijedjeni sok od narandze.Cisto da se prezivi put do broda koji ce,kao sto rece vodic,trajati nekih sahatak vremena.

Kada su prozvali našu grupu ukrcali smo se u bus i krenuli prema La Romani, gdje je „embarkation day“

Da malo skratim priču, nakon 5 dana gubljenja, prolivenog znoja, borbe sa Filipincima i šefovima, konačno smo uspjeli da izađemo i osjetimo čari „Kariba“.

Dogovorili smo se svi „naši“ Balkanci, što radimo, da izađemo kolektivno i „zaplivamo“ karibskim morem.

Naravno, predivan osjećaj. I dalje mislim da je sve ovo neka Telenovela, gdje se nalazim i šta radim, do neki dan sam bio u Hercegovini na -15.

Na Karibima smo kružili 3 mjeseca. Nikad nisam bio tamniji nego tada.

Koristili smo svaki momenat na plaži, ispijali koktele i tražili lokalne mještane koji su radili na plaži da nam dobave ležaljle i JetSky. Nevjerovatan osjecaj.

Bjeg od hladnoće i minusa nije nikada bio bolji i konkretniji.

Naravno i odlazak u same gradove gdje smo pristali, nije nas promasio.

Jedno od najljepših dragulja Kariba je bio „small Bonaire“ otočić, koji je bio pod UNESCO zaštitom jer je bio čista netaknuta priroda gdje su se navečer skupljale kornjače i gdje je odlazak bio zabranjen iza 8 sati uvečer.

Otočić je bio raj za ronioce. jer se moglo istražiti i vidjeti neke vrste riba kojih nema nigdje u svijetu nego tu.

Nakon 3 mjeseca kupanja,ronjenja ispijanja karibskih koktela bilo je vrijeme da se krene prema Evropi.

Slijedilo je 6 dana preko atlanskog okeana takozvani „crossing“

Nakon 6 dana provedenih na otvorenom moru (ne,nije nas zadesila nikakva oluja niti bilo koja druga neugodnost) stigli smo do otoka Madeira, Portugal.

Otok je poznat po liku koji je obiljezio nogometnu proslost,sadasnjost i buducnost, a njegovo ime je Cristiano Ronaldo.

Svi su jednostavno željeli da se slikaju pored njegovog kipa i naravno da obiđu muzej koji se nalazio odmah preko puta njega.

Nakon Portugala smo krenuli prema Spaniji,tacnije otoku Cadiz.Divno mjesto, i naravno veoma povoljno jer je to bila takozvana „bezcarinska zona“. Mnostvo kipova,pokaldrmanih ulica i znatizeljnih turista je obiljezilo dan u Cadizu

Naravno ni kupovine nije manjkalo.

Poslije Cadiza i prethodno posjećenog muzeja Cristiana Ronalda, slijedilo je ostvarenje dječačkog sna. Odlazimo u Barselonu, gdje me naravno nije mogao promašiti odlazak u hram fudbala, Nou Camp.

Nakon detaljnog proučavanja Barselone, Nou Camp-a, i naravno posjete jednoj od najprometnijih ulica u svijetu La Rambla, nastavlja se putovanje broda malo istočnije. Slijedeća destinacija je bila Malta, tačnije grad Valetta. Kažu grad vitezova i ratova. Ako ste bili u prilici da igrate igru Assasins Creed, tako grad Valleta izgleda. Do bola srednjovjekovna.

Predivan grad i predivan pohod gdje smo sreli mnogo ljudi sa Balkana koji rade u lokalnim trgovinama, restoranima i kafićima. Pogled nakon vožnje liftom do iznad zidina grada (jer je pristup gradu u ovom djelu gdje je brod pristao jedino bio moguć liftom) je bio oćaravajući i nestvaran.

Nakon predivne Malte se ide Istočno prema „komšijama“,Turskoj.

Kultura, temprament i ljepota su samo jedan dio što krasi ovu predivnu zemlju.

Hrana, konačno nešto slično Bosni. Kahva, baklava, nargila woohoo. Kao da sam na Baščarsiji. I da, grad u kojem smo se tačno nalazili je Bodrum, neki kažu da je to turski „Monte Carlo“.

Mislio sam da je to vrhunac dok nismo krenuli prema mjestu za koje ni u snu nisam sanjao da cu ikada posjetiti (i koje sam naravno imao priliku vidjeti samo na TV-u, Facebooku ili  na Instagramu, na stranici „visit_europa“) a to je Santorini, Grčka. Bajka i veoma velik poduhvat za izgraditi jer je faktički kompletno mjesto na brdu. Predivne ulice, kuće (naravno plavo-bijele jer ipak je to „Made in Greece“) krasile su ovo mjesto.

I da naravno da ne zaboravim „Grčke boginje“ najljepše žene sto do sada vidjeh.

Ekspidicija Mediterana je trajala 6 mjeseci,i naravno nakon toga bilo je vrijeme da se pakuju koferi i da se ide nazad kuci. 6 mjeseci putovanja oko svijeta, prolivenog znoja (jer naravno nije bila samo ekspidicija u pitanju,dosli smo ipak raditi) suza, smijeha, hiljade uslikanih fotografija rezultiralo je jednim od najboljih i najljepsih iskustava u mom životu koje nikada neću zaboraviti, naučio sam i po još koju stranu riječ na grčkom, španskom pa i filipinskom jeziku jer jednostavno se primilo i jer je to bila moja druga kuća za protekli period.

Mogao bih pisati o ovome jos danima, ali bih možda listali ovo sve do prekosutra hehe.

Sve u svemu, ovo je samo jedan dio od ukupne priče na koju bih možda mogao knjigu napisati i sto ću mozda jednog dana i učiniti.

Hvala puno i lijep pozdrav.

Tekst pisao: Faruk Delić