30. april 2012. godine, ponedeljak, Milano
Kišom okupanu Nicu pozdravljamo sa „doviđenja“, pred nama je putovanje u Italiju, malo sjevernije locirani Milano. Još jedna vožnja kroz lijepu Nicu, i pred nama je u jednom dijelu Provansa sa svojim lijepim kućicama u bojama od boje meda do boje marelice, dio Azurne obale, da se možemo pozdraviti sa morem. Kišno je, ali nam ne smeta, prizovi su tako pitomi i pitki, prolazimo dijalovima u kojima je glavna djelatnost gajenje cvijeća, uglavnom jasmina i lavande kao glavnih sastojaka parfema po kojima je ovaj kraj poznat. Ali ipak iznenađuje da putuješ kilometrima i kilometrima i pred tvojim očima su stalno staklenici i plastenici u kojima se gaji cvijeće, i tako promiću brežuljci i brežuljci, kilometrima, i gledaš kako se baš svaki milimetar ove zemlje koristi za sadnju cvijeća. Vozimo se autoputem, kiša ne prestaje, oblačno je, do nas brežuljci prekriveni plastenicima sa cvijećem, malo dalje kućice i tamo u daljini vidiš divnu obalu i mirno more. Prekrasno. Poželiš da autobus sporije vozi, poželiš da staneš i ostaneš u tom miru, redu i ljepoti, gdje sve djeluje tako blago.
Ali put nas vodi u Italiju, naš divni vodič Vjeko (Vjekoslav Mimica – Unis turs Banja Luka) nam priča o istoriji i sadašnjosti Milana i budi nam još veću želju i interesovanje da upoznamo ovaj veliki grad sa oko 2,5 miliona stanovnika i razvijenim raznim granama industrije, a posebno modnom industrijom. Na prvi pogled grad kojem prilazimo kroz nekakve njihove gradske spoljne, pa unutrašnje krugove i ne oduševljava, jasno se vidi mješavina staleža, ljudi, bavljenja raznim poslovima, stanja i imanja, ponegdje jeftino gradsko sivilo, po negdje građevine koje te oduševe svojim izgledom. U Milanu se dešavaju nekakve manifestacije radi kojih je saobraćaj izmjenjen, i naš plan kretanja se mora uskladiti s tim. Za nas je usklađen na bolje, jer iz autobusa izlazimo na ulazu u milanski metro, što je nama dodatni doživljaj. Ljudi se snalaze za kišobrane, kabanice, mi smo se spremili i za ovakvo vrijeme, jer je vremenska prognoza na internetu bila potpuno tačna, a i koga je u lijepom Milanu briga za mokre noge ili rukave. Nikoga. Vožnja metroom je zanimljiva za nas, krećemo se svi zajedno kao grupa. Karta je 1,5 euro, i putujemo samo dvije stanice i tu izlazimo. Naravno, prethodno nas je Vjeko upozorio da pazimo na džepove i torbe J. U vozu ona divna mješavima ljudi, sjaj i bijeda, kolaž likova, svi su nam zanimljivi. Stižemo (pre)brzo, samo dvije stanice vožnje. Napuštamo zadovoljni metro i dalje te grad nosi svojim tokovima, trgom Duomo (Piazza Duomo), pored neizmjerno lijepe milanske katedrale, četvrte po veličini u svijetu, toliko kićene i ukrašene ornamentima da ti dah zastaje, nikad ljepši vjerski objekat nismo vidjeli. Građena je par stotina godina, a završena u vrijeme Napoleona Bonaparte. Vodič nam pokazuje za nas uslovno prihvatljivu šoping ulicu Via Vittorio Emanuele, i vodi kroz milanski Oktagon pred milansku Skalu, čuvenu opernu kuću. Skala iz vana i ne djeluje impozantno, arhitektonski bar, ali naš vodič je bio u njoj i uvjerava nas da je njena unutrašnjost fascinantna.
Slušamo priču o Oktagonu, ogromnom i prelijepom šoping centru, u kojem su smještene sve svjetske vodeće marke i brendovi, koji je sagrađen u obliki križa, natkriven krovom od kojeg ti zastaje dah, u kojem je rijeka ljudi, u kojem možeš na svakom koraku sresti meni posebno zanimljive tipične talijanske dotjerane gospođe. A i gospodu, koju jasno razlikuješ od turista iz cijelog svijeta. Šetamo Oktagonom, baš uživamo, sva te ta atmosfera nosi kao na krilima, slikamo se i snimamo filmić.
A onda s obzirom da je na cijelom ovom putovanju naša čerka imala posebno interesovanje za Milano, grad mode, idemo u Via Vittorio Emanuele, i prosto ne znaš šta je interesantnije i šta bi prije pogledao. Ulica sva natkrivena svodovima, ispod kojih teku rijeke ljudi, turista, domaćih stanovnika, štandova, velelepnih robnih kuća, fascinantnih stvari i cijena. Ispod nekog od tih svodova, gledamo djevojku koja ,,lebdi,, u zraku, crnca iz Senegala, koji zna za Bosnu i Hercegovinu, koji kaže da je naša čerka sigurno miss BiH, od kojeg dobijamo narukvice sreće, nekakave šarene vrangulije, koje sa svojim duginim bojama unose još neku dodatnu pozitivnu energiju u naše raspoloženje, idemo dalje. Napravili smo i pravi šoping, čerku smo obukli od glave do pete, svi smo zadovoljni, obradovani, pune ruke kesa, a ko se uopšte sjeća gdje su kišobrani…
Sastanak sa grupom je ispred milanske Katedrale, i onda nam predstoji šetnja od 800 m, do zamka talijanskih vladara, ulica široka, sačuvana arhitektura iz milanske i talijanske prošlosti, užitak, mlazići vode koji cure iz cipela nikoga ni ne interesuju. Zamak je fascinantan, zidine i kule, sav siv i dostojanstven u svojoj ljepoti i vremešnosti, ogromna fontana ispred njega, slikamo se. I polako krećemo prema autobusu, planirano vrijeme je isteklo, napuštamo Milano, idemo prema ogromnom jezeru dužine oko 100 km, Lago Di Garda. U mjesto Sirmione.
Sirmione, zvuči kao zvuk zvončića.
Skidamo mokre stvari sa sebe u autobusu, slažu se i utisci o divnom Milanu, još nas nosi urbana atmosfera, vreva i gužva, utisci iz šopinga, pravimo si i malu izložbu onoga što smo kupili, radosni smo. Spremamo se za Lago Di Garda i Sirmione i ne sluteći da nas čeka mjesto u kojem je meni bilo najljepše na ovom prekrasnom putovanju. I sunce proviruje po malo, kao da hoće provjeriti da li je sve u redu s nama, idu li naši putevi iz ljepote u ljepotu prema planu. Dolazimo u Sirmione, prekrasno malo mjesto, na jezeru koje zapravo s obzirom na svoju veličinu izgleda kao more i vrijeme tu provodimo kao u malom primorskom mjestu. Bogato malo mjesto, vikendice od kojih ne znaš koja je ljepša, dvorišta, uređenja, automobili, široke ulice, šetači, opušteni, sportski obučeni. Prilazimo starom gradu, utvrđenju, sa zamkom i kulama od kamena, koje zapljuskuju vode Lago Di Garde jezera. Još ne slutimo ljepotu divnog malog mjesta sa mnoštvom malih trgovina u kojime se nudi sve i svašta, ništa napadno, ništa preskupo, sve je jako lijepo, u živim bojama, ulice popločane kaldrmom, sa malim trgovinama i masom kafana, picerija, restorančića. Divlje patke sa jezera slobodno šetaju ulicama i trgovima. I svi paze na njih. Prođe tek po neki automobil, a posebno je lijepo bilo vidjeti da smo se morali pomjeriti u stranu da bi prošla dva automobila sa tablicama Splita i jedan džip sa slovenačkim tablicama. Da, da, „neka svoga i u gori vuka“. Stari grad, uske uličice, svodovi, svugdje okolo vidiš vodu sa jezera, predvečerje, puno ljudi ali nije gužva, šetamo, pomalo kupujemo, lijepo nam je baš, ali vrijeme istiće i već se trebamo vraćati prema autobusu. U jednoj od trgovina prije parkinga opet šoping, torbe, cipele, kape, (Italija je to J), vrlo lijepo i uspješno, opet će se praviti izložba J. Lijepi Sirmione, podstiće te na razmišljanje kako bi bilo lijepo dolaziti ovdje, biti ovdje, živjeti ovdje, bar neki dio godine.
Već je mrak i prepuni utisaka vozimo se ka našem odredištu, gužva je na sjedištima sa kesama iz Milana i Sirmeonea, ali na 40 km je naš hotel Holiday Inn. Pravi predstavnik svoga lanca hotela, vrlo elegantan i luksuzan. Dobijamo dva apartamana, koji su spojeni vratima, otvaramo sve, čerka nam je jako zadovoljna, trčkara između nas, sve joj se sviđa, a ja (naravno) pravim izložbu novih stvari i snimam filmove. „Žuta minuta“ od zadovoljstva i ljepote, sve nam je smiješno, izbijaju na sve strane sreća, pozitivna energija, inspiracija i nastaje film, reklama za Holiday Inn!, filmić koji nas i danas dovodi do suza, ma film ovakvog bi se režisera mnogi postidjeli.
Krevet kao oblak, izvlači umor iz nas, sutra nas čeka Venecija i završetak putovanja.
1. maj 2012. godine, utorak VENECIJA
Buđenje, pakovanje, i pitaš se ko je rekao da se ponesu ovako male torbe u koje više ništa ne može stati! Doručak u ovom lijepom hotelu, švedski sto, pozdrav i krećemo dalje, čeka nas Venecija. Poznata i nepoznata. Dok putujemo slušamo gotovo dva sata našeg dragog vodiča Vjeku, naš beskrajni izvor informacija, ali i pozitivne energije, čak nam malo i pjeva, divan gospodin i izvanredan profesionalac. Dugujemo mu veliku zahvalnost zbog toga što je jako, jako obogatio ovo naše putovanjem. Slušamo istoriju Venecije od postanka do ovog dana. Pored nas promiću šume borova koji imaju specifično jaku smolu, od koje se u spoju sa morskom vodom stvar masa čvrsta kao beton, na kojima leži Venecija, slušamo priču o gradu koji danas i zbog zagađenja i zbog promjene klime, strujanja vode i talasa tone, koji nestaje, a koji je jedan od najljepših gradova na svijetu, koji dnevno posjeti oko 800 autobusa turista, oko 20 miliona turista godišnje, što je broj ljudi koji posjeti Hrvatsku i Grčku zajedno godišnje. I zaista putujući kroz kopneni dio Venecije kroz prilično neugledan i neuređen krajolik, dolazimo na parking, na kojem se ne zna ni broj parkiranih autobusa i automobila. I sunce je doputovalo s nama, izlazimo iz autobusa, spremni da satima krstarimo Venecijom. Ukrcavamo se na ne baš posebno atraktivan brodić, i slušamo Vjeku, o 120 ostrva ovog arhipelaga, gdje se na jednom od njih nalazi i otočna Venecija. Priča nam o otoku Lidu na lijevoj strani, koji je danas gotovo napušten, jer svi turisti odlaze u Veneciju, o otoku Muranu sa naše desne strane, i pokazuje fabrike u kojima se proizvodi čuveno murano staklo, a mi smo sretni što već godinama imamo jedan lijepi broš koji je nastao baš tu (i koji nikad ne nosimo, ali od sad hoćemo). Na jednom otoku gledamo crkvu Gospe od zdravlja (Santa Maria della Salute), smještena na uskom Carinskom rtu koji leži između Kanala Grande (Canal Grandea) i zaliva sv. Marka u laguni, prekoputa Trga sv. Marka. Priča nam Vjeko o petrohemijskoj industriji koja zagađuje vodu oko Venecije, ali donosi i prokleti profit, koja zagađenjem utiče na razgradnju smole borova koji predstavljaju stubove i temelje kuća u Veneciji. Prvi objekti su već pali, ali su i obnovljeni. Imali smo priliku i sami vidjeti neke nakrivljene tornjeve crkava, kuće …Venecija koja nestaje i tone. Iskrcavamo se i uz Vjeku obilazimo Duždevu palatu, Trg. Sv. Marka, baziliku, kanal Grande, punte Rialto, Most uzdaha, mnogo malih kamenitih trgove Venecije, ulice i uske uličice. Vjeko nas uči orjentaciji u Veneciji, zbog koje se nikako ne možeš izgubiti bez obzira na splet uličica, kanala, trgova. Ne, nije stvar u tome da pitaš gondolijere, koji izgledaju kao mornar Popaj samo im lula fali, svi obučeni u tamne pantalone, mornarske majice, obavezno bijeli ili slamnati šeširi i nekakve bijele vestice, crni su, zgodni su, pravi Talijani. Stoje na svim trgovima i nude vožnju gondolama. Iako je bilo vruće, nije se osjetio miris kanala, ali meni ne izgledaju posebno primaljivo, ustajala, tamno zelena voda, puna nekakve morske trave.
A onda naše slobodno vrijeme, šetamo se spletom uličica, pored Grand kanala, gledamo gondole i gondolijere, a na obali kuće i vikendice venecijanskih bogataša, pazeći šta nas je Vjeko naučio da na svakom uglu ili raskrsnici, iznad prvog sprata stoje žute table koje te bez greške vode ka tvome cilju, a naš je konačni cilj Trg svetog Marka.
Svidjela nam se i priča o jedinstvu koje je uvijek spajalo stanovništvo Venecije, valjda zbog tako specifičnog položaja, gdje se pored bogataške kuće nalazi kuća nekog siromaha, ali gdje su svi ujedinjeni u nesreći ili odbrani od napadača. Oko Venecije je splet preostalih drvenih stubova, čiji raspored stanovnici Venecije nikad nisu odali, a osvajači su izbjegavali jer bi se sigurno nasukali na stubove u vodama oko Venecije. U Veneciji je masa ljudi, sve su ulice prepune, gužva, već je jako vruće, ali mi imamo vremena i sjedamo na jednom od trgova da odmorimo i ručamo, talijanske paste i pice, pa Italija je to!. Šetamo satima, kupujemo po malo, obilazimo izvrsne brendirane trgovine, cijene te obaraju s nogu, negdje ti ostanu oči, negdje duša, a mi kao po pravilu bodemo ,,baš u sridu,,. Meni su se pored dvije torbe koje sam naravno morala kupiti (pa Italija je to), doduše nakon silnog cjenkanja sa nekim crncem iz Bog te pita od kud, svidjele jedne cipelice, crvene mokasine, ferrari, ali su ostale gdje jesu jer im je cijena 330 eura za lak varijantu i 320 eura za antilop varijantu. Naš aranžman je koštao 525 KM. Ušli smo u Ferrari trgovinu, u kojoj te prvo pozdravi jedan parkirani ferrari bolid, pa te onda okupaju cijene, ali za pogledati je bilo jako zanimljivo.
Venecija, zanimljiva, lijepa, neobična, drugačija od bilo kojeg drugog grada na svijetu. Vratili smo se na Trg sv. Marka, tu proveli preostalo vrijeme slikajući se, hvatajući internet i snimajući filmiće još neko vrijeme, i onda krenuli ka vaporetu, vodenom venecijanskom autobusu, koji je bio puno bolji od brodića kojim smo se dovezi u Veneciju. Sliježu se utisci, svi uglavnom čute, pozdravljamo se sa Venecijom, guramo sa kesama, svim lijepim stvarima koje će nas podsjećati na ovaj dan i čudesnu Veneciju. Iskrcavamo se iz vaporeta, ulazimo u autobus, poslijepodne je, rijeka auta i autobusa je ispred nas, čitav sat i po izlazimo do autoputa, gledamo kroz prozor okolinu i još ne dopuštamo mislima da nas bace u priču o povrataku, čak jače upijamo slike okoline, kao da ćemo s tim produžiti ovo prekrasno putovanje, koje je došlo do svog kraja.
Do viđenja u ovom ili nekom drugom životu.
Autor putopisa: Aida Savić
Ostavi komentar