Put u carsku čaršiju

Put u carsku čaršiju. Veliku i sjevernu. Započeo je iz jedne mnogo manje, a i mnogo južnije. Koja nije trpjela carstva. U sred tamnog vilajeta i sa četrdeset i dva-tri stepena celzijusa, pravac u još topliji bijeli grad. Cetinjska petnaest, kraft pivo, al’ jeftin duvan, sve po ‘rišćanski – kako valja i trebuje!

Letimo u ponoć, od Nikole. Par sati koprcanja i sat vremenske razlike utiču da slijećemo pri izlasku sunca, koje maskira Šeremetjevo u elgebetekju sajmište.

Čekamo idući let. Za Pulkovo. Par sati. Vrijeme ubijam razmišljajući o teoriji velikog Dušana Kovačevića, kako avion u vazduhu ne održavaju krila i motori, već vjera putnika da će bezbjedno letjeti. Od Beograda do Moskve svi su spavali, niko nije vjerov’o, a opet stigosmo! Mada, opet… Avion stvarno izgleda k’o nešto što po zakonima fizike, doduše iz perspektive ne-fizičara, ne bi trebalo letjeti! ”K’o da krmači zakačiš dva pera i natjeraš je da trči!” – kako reče jedan moj za humor ne baš nadaren prijatelj.

Sjedamo u drugi avion. Ranojutarnje bunilo je prošlo – avion je najsigurnije prevozno sredstvo! Ljubazni gospodin ponudi da zamijenimo mjesta, da Ivana i ja sjednemo jedno do drugog. Zahvaljujem se i premještam. Spavam, po ko za koji put?! Kapi se sručavaju na opet bunovno čelo koje se prisjeća neke priče o pritisku i kondenzaciji, a ide i sve do pomisli o prokišnjavanju aviona. Stjuardesa me polupanično drmusa i na ruskom pita šta se događa. Ja mrmljam na engleskom da nemam pojma. Otvaramo zajedno pretinac iznad glave. Bravo Dragane, uspio si poplaviti ruski avion flašom vode koju nisi smio ni unijeti! Nedugo zatim, polurobotski glas zakrča limenim trupom: ”Molimo putnike da sjednu u svoja mjesta i zavežu pojaseve, slijećemo. Tempteratura u Sankt Peterburgu je prijatnih dvanaest stepeni, s mjestimičnom oblačnošću i mogućim pljuskovima.” Pravo ljeto!

Pravo ljeto se po dolasku u sam grad pretvorilo u olujno nevrijeme. Ogromna zdanja zavidne arhitekture bacaju mutan odraz u još mutniju vodu mnogobrojnih kanala. Svako sokače usko tek toliko da sve dva tenka mimoiđu.

• Ma samo da dođemo do ostrva, pa će sve biti dobro! Sklonićemo se u neku kafanu, pričekati domaćine da završe s poslom, pa kod njih!
• Ja sam gladna.

I ja sam. I spava mi se. I pije mi se kava. Ali ćutim, nema mjesta za žalopojke, konačno stigosmo, i ništa ne može da poremeti entuzijazam!

Uzimamo metro liniju za Vasilievski ostrvo, nedaleko od obala admiralskog, petrogradskog i centralnog distrikta, samog centra Petrograda. Jedan od najljepših i najbolje uređenih metroa na svijetu. Trideset i pet rublji košta žeton na ulazu u stanicu, koji se ubacuje u aparat na vratima za pokretne stepenice. Nevjerovatno dugačke! Poslije ulaska u sistem, čovjek se može voziti do sudnjeg dana ako hoće, nema minuta, karata, kontrole. Ne, nema ni varanja, dragi čitaoče ovih redova!

Dolazimo u Vasilievski – kiša, vjetar, sivilo socijalistikih titana od dvadeset i po koji sprat. Poslije bezuspješnih pokušaja komunikacije s lokalnim gopnicima – niko ne priča engleski, isto takvih uspostavljanja konekcije – aspolutno nemoguće ako nemate ruski broj telefona (za koji, vjerujem, da ako hoćete da ga kupite, morate imati potvrdu o prebivalištu u Rusiji), sušimo se u nekakvom restorančiću u kojem rade dva mlađahna Turčina, koji će biti, kako će se kasnije ispostaviti, jedine osobe u narednih par dana koje pričaju kakav-takav engleski.

Nalazimo se sa našim domaćinom, koji djeluje poprilično nezainteresovano, i jedina komunikacija se svodi na žicanje za po koji cigar, s njegove strane. Ulazimo u stan, govori nam na pokušaju engleskog da se možemo istuširati, ali moramo izaći iz stana kroz pola sata, kad izlazi i on, te da se vratimo kad se i on vrati sa svojom ženom. Pitam do kad, kaže neće se zadržavati, doći će prije mraka. Kojeg mraka?! Bijele noći jedva da su prošle, sunce u najboljem slučaju zalazi malo poslije ponoći! Upoznaje nas i sa svojim mačkom. Vjerujem da je u pitanju hibrid Lucifera i nekog Persijanca. Golokožo, divlje. Ne prede, ne mjauče. Kida stvari, grize i ispušta krike najsličnije ”snimcima” pakla iz kvazi-dokumentarca imena  Digitalni Anđeo.

• Da li je makar voda pitka? – pitam ga
• Jeste, jeste…

Tuširamo se, pijemo vodu, i napuštamo krov nad glavom. Poslije bezuspješnog traženja normalne kafane – sve sami restorani i restorančići – ulazimo u Irski pab. Prazan. Plaćamo po pivo čiju sam cijenu s razlogom potisnuo. Pratimo neke hipstere i metalike, ne bismo li našli ugodniju lokaciju. Oni – samo šetaju! Poslije višesatnog lutanja, provjeravamo sreću nazad u stanu. Stigli su. Međutim, kako nam je objašnjeno, soba koja je namijenjena Couchsurferima je ipak zauzeta od strane brata Kineza koji se predstavlja, na sjajnom britskom akcentu, kao Čarli, a koji im plaća tu sobu. I sam domaćin, Pavel, koji Čarliju zamjera ove pozapadnjačene tendencije, se predstavio kao Pol. Kažu, spavaćemo u dnevnom boravku. Okej. Na dvosjedu. Oboje. S mačkom. Mmm… Okej. Bez pokrivača. Nije okej! Kažu, životinja jadna, nije navikla spavati sama. Čarli je se boji, pa zaključava sobu. A ni oni joj ne daju u njihovu. Poslije pokušaja spavanja, na šta je m(r)ačak reagovao poprilično agresivno, budim domaćina, koji izlazi otkopčanih hlača i zadihan.

• Da li mogu da ostavim mačka u hodniku, ima pristup veceu u kojem mu je pijesak? (od kojeg je zapravo napravio dine po čitavoj kući)
• Pa ne... Znaš, stvari su mu sve ovdje u dnevnoj.
• Dobro – odgovaram mrsko i mislim se kako od stvari ima dva tanjira, po jedan za vodu i hranu, te izgriženo jastuče.

Nakon pokušaja drugog, ipak ustajem, i suvereno izbacujem nečastivog u hodnik. Iznosim mu hranu i vodu, ali ne i jastuče. Nek’ se smrzne đavo!

Ujutro, domaćin se pakuje za posao, ne govori nam ni dobro jutro. Domaćica se budi nešto malo kasnije – ima slobodan dan – te nam govori kako će iduću noć mačak ipak morati da spava sa nama. Ivana i ja odlazimo na kafu. Do Turaka. Pokušavamo naći drugi smještaj za naredna dva dana. Couchsurfing i Airbnb ne uspjevaju. Nalazimo jeftin hostel. Pakujemo se i bježimo iz stana.

Ulica ulice, haustor haustora. To je ta zgrada i broj stana na interfonu. Samouvjereno pritišćem crveni taster. Zvoni. Dugo. Starija gospođa ulazi kroz ista, teška limena vrata. Otključava nam. Ulazimo. Dolazimo do stana. Vrata otškrinuta, ženska osoba sa tamnim naočalama viri. Prilazimo.

• Hello, do you speak English?
• Njet angliski.
• Da li je ovo hostel? Mi smo rezervisali dva kreveta preko Bookinga – govorimo kombinacijom engleskog, srpskog, staro-slovenskog i mimike
• Da, da! – grabi Ivanu za ruku i pokašava je ugurati u žensku sobu.

Unutra, bakuta od osamdeset ljeta sjedi na krevetu, i k’o tek otkopana, blijedo gleda u nas.

• No, no! Njet to, mixed room!
• Aha!

Odvodi nas do idućih vrata. Unutra, pet-šest kreveta na sprat. Na jednom, na spratu, osoba u pretijesnim crnim gaćama, lijeve ruke u njima, nimalo suptilno češka se i kunja. Pet popodne! Ženska osoba tamnih naočala i naša vrla domaćica nam traži pasoše. Dajemo. Sjeda za neki stolić u istoj toj sobi, i počinje sa operativnim zadacima. Lista. I lista. I piše nešto. Prilazi nam i traži vizu. Objašnjavamo joj da za imaoce bosanskog pasoša vize nisu potrebne. Ne vjeruje nam. Zove nekoga preko telefona. Zatim ustaje, razbuđuje mladića u gaćama, te ga pita nešto. On joj čita naša imena iz pasoša. Ona, očigledno nepoznavajući latinicu, vraća se nazad, te opet priča s nekim preko telefona. Pominje naša imena. I Bosnu. Što se mene tiše, mogu očekivati i da će se FSB pojaviti svakog trenutka. Poslije pedesetak minuta, daje nam pasoše nazad i bunt papira koje trebamo potpisati. Ja se svađam, neću da potpisujem nešto o čemu nemam pojma šta je! Ivana podliježe pritisku, potpisuje se. Od gospodina u gaćama saznajemo da je u hostelu zabranjen alkohol, duvan i dolazak poslije jedanaest naveče. Kao i to da je nemoguće u Petrogradu promijeniti bilo koju valutu izuzev američkih dolara i evra. Posljednje rublje smo dali na hostel. Imamo još nekih dolara. Kanadskih! Mada se tješimo kako ja imam na računu još neku zaostalu stipendiju.

U Rusiji je pušenje u zatvorenim objektima zabranjeno prije nekoliko godina. Nešto što i nas čeka od iduće. Zabranjeno je i konzumiranje alkohola na javnim mjestima. Kako pošten klošar da preživi?! Kako za restorane i pabove ne bejasmo finansijski najubjeđeniji, odlučujemo ipak da rizikujemo u parkovima i haustorima. Dolazimo do prodavnice alkohola, kupujemo nekakve lokalne kraftove od litar. Poprilično jeftini – oko četiri marke za litar piva – i preukusni! Samouvjerenje se vraća, vadim karticu. Kako imam dvije kartice istog računa, koristim samo jednu, koja nije debitna. Drugu, debitnu, koristim samo za hitne slučajeve na putovanjima. Hitnije nije moglo biti, a pin kod nikad u zabačenijem kutku uma. Na svu sreću, ljubazni gospodin u prodavnici pređe karticom preko aparata za koji nije potrebno ubacivanje iste i kucanje piva.

Ta dva dana provedosmo dijeleći jedan hačapuri dnevno, koji kupovsmo preostalom sićom namijenjenom za metro. Uostalom, nije da se grad od pet i po miliona stanovnika ne može obići pješke! Za alkohol – kartica! Ispostavilo se da je kombinacija cjelodnevnog hodanja, po pola obroka i po litar krafta dnevno taman za ugodno alkoholisanje prije jedanaest!

Veselo napuštamo hostel, doručkujemo po kafu i nekakav sirnjiki, koji se sastoji od tri kolačića punjena svježim sirom promjera po tri centimetra i jednim štrcom nekakve preslatke višnje. Ukusno, da, ali račun od dvadest i pet maraka nam je prisjeo! Sreća pa imaju jedan od gore navedenih aparata za karticu.

Taj dan iskorištavamo i za odlazak u muzej sovjetskih arkadnih igara. Jedno od najzabavnijih mjesta u Petrogradu.

Zatim, trk nazad na ostrvo, trebamo se naći sa idućim domaćinima sa Couchsurfinga. Prelazeći preko Troickij mosta, jednog od mnogobrojnih preko Neve, koji spaja Petrogradski i Centralni distrikt, sjetismo se i našeg slijepog putnika. Crvena ruža koju kupih od omladinaca romske nacionalne manjine u Beogradu, bila je tih saputnik ušuškan u Ivanin ruksak. Pustili smo je nošenu nevskim talasima ka podmornici parkiranoj u centru grada, a i mnogo dalje, ka finskom zalivu.

Vladimir i Kaća. Naši spasioci! Nalazimo se sa njima, ulazimo u stan – prostran. Starija zgrada, visoki strop. Pitom mačak, velik krevet i još veća soba – samo za nas! Prepuna suvenira sa njihovih putovanja. Iran, Gruzija, Estonija, Finska, Balkan…

Kažu, voda nije za piće. U čitavom Petrogradu. Stare cijevi, pa koriste ručne filtere.

Govore nam i da imaju prijatelja iz Srbije. Nemanju. Upoznali su se prije mnogo godina, u Beogradu, gdje ih je Nemanja udomio. Sad živi i radi u Petrogradu, oženjen Ruskinjom. Doći će za koji sat, pa ćemo zajedno na Ladogu. Najveće jezero u Evropi, nešto veće od Crne Gore, nešto manje od Slovenije. Dom preko šest stotina ostrva. Našli su nam i opremu za kampovanje, budući da smo mi došli samo sa ručnim prtljagom. No prije nego  što krenemo tamo, objašnjava nam da ima mali problem sa bojlerom. Plinskim. Kaže, hoće da pusti otvoren plamen na sve strane, pa da pazimo. Poslije mog prvog pokušaja paljenja ove nadasve čudne sprave i umalo samozapaljenja, odustajem, i ipak se tuširam hladnom vodom.

Nemanja malo kasni, pa odlazimo u kupovinu. Vladimir nas vozi do supermarketa. Puca nam sajla kvačila. Nas troje idemo pješke po namirnice, dok on pokušava smisliti nešto. Vraćamo se. Smislio je da ustopa nekoga, da nas šlepa kući. Što se i događa. Odgađamo odlazak na Ladogu do sutra.

• De ste Mlada Bosno?! – čuje se s vrata, došao je i Nemanja

Grabimo pivo, pričamo. Veče je tek počelo, tek je osam a imamo najmanje četiri sata do zalaska sunca. Šta ćemo? Odlučujemo da odemo do najzapadnije tačke ostrva koja direktno gleda u prostranstva finskog zaliva. Satak hoda, improvizacija zaklona za kuvalo od rupe u pjesku i podloške za vreću za spavanje. Pržimo falafele, pijemo pivo. Pridružuje nam se i Valođa. Njihov prijatelj s Altaja. Živi već neko vrijeme u Petrogradu. Mota duvan. Pitam ga gdje je kupio papiriće za motanje, pošto ih ja, ne samo da nisam mogao naći, već su me ljudi u prodavnicama izbezumljeno gledali dok sam im pokazivao na primjeru svojih, šta mi treba. Kaže – ima ponegdje.

S mrakom i mi se vraćamo u ugodu stana. Ujutro krećemo na Ladogu. Ivana i ja autom, sa Sašom. Još jednim njihovim prijateljem i velikim putnikom koji je preobišao Afriku. Tamo, još ekipe, svako sa svojom čudnom i zanimljivom pričom. I svi pijani. Došli su malo ranije, pa već počeli. Sa jednim Volgograđaninom i ja se zapijem. Moldavskog porijekla. Volgograd naziva Staljingradom. Donio nekakvu posebnu votku iz Ukrajine. Iako praktično ne govori engleski, ipak smo se uspjeli dotaknuti i politike. Na njegove povike ”Krim nou Raša”, ostali su mu samo sa smješkom govorili da ne smara goste. Vesela neka ekipa!

Zalazak sunca na Ladogi je jedan od najljepših prizora koje čovjek može doživjeti. Uz polarnu svijetlost. Isto tako na Ladogi. Napuštamo je uz blago preskakanje srca i lažno obećanje samima sebi da ćemo se jednom vratiti. To veče pravimo i oproštajno pijančenje sa novim prijateljima. Putnička prijateljstva su uvijek intenzivna, ali kratka. Obećavamo jedni drugima da ćemo se javiti ako budemo u blizini.

Idući dan nas već čekaju nove avanture. Dva leta i kašnjenje prvog – što za posljedicu ima trčanje po vazdušnoj bazi Šeremetjevo, te guranje sa Kinezima koji imaju običaj da se u vrlo uskim prostorima uopšte ne suzdržavaju od vazdušnog pražnjenja svog digestivnog trakta.

Opet bijeli grad i spavanje na Nikoli, opet Cetinjska petnaest i kraft pivo.

Autor: Dragan Kabić