5 razloga zašto sam se zaljubio u Gruziju?

Polovinom 2017. godine boravio sam u Gruziji. Bilo je to jedno od boljih putovanja koje sam imao. Tbilisi, Batumi, Kutaisi, Mtscheta i Gori, bila je ruta koju smo Igor i ja napravili. Uostalom, možda ste već vidjeli negdje taj putopis iz Gruzije.

Vrijeme radnje: 2.5.2017. godine

Ukrcavajući se u avion u Kutaisiju za Budimpeštu, pričam sa Igorom kako je ovo zadnji put da sam kročio na tlo ove zemlje. Super je Gruzija i svidjela mi se, ali baš da idem dva puta tamo?!

Zašto?

Novo vrijeme radnje: 6.1.2018.

Par sati prije Božića. Sjedim u sobi u gradu Ahalcihe i razmišljam koliko volim ovu zemlju. Razmišljam kako ne samo da ću se vratiti opet, već koliko još puta. Pet, šest? Kontam svake godine po jednom.

Eto, vidite koliko se stvari promijenilo u mojoj glavi od tog 2.5.2017. godine. Tad sam bio totalni laik za Gruziju. Znao neke osnove. Čuo u školi za Tbilisi, kasnije izguglao još par mjesta. Pročitao neke forume na netu i sa Elene iz Valensije kreirao svoje prvo putovanje po Gruziji.

A sad?

Već čitam gruzijski alfabet. Možda najljepši alfabet na svijetu. Pogledajte samo ovo!

Duže nisam bio ponosniji na sebe, nego kad sam skontao da mogu da čitam stvari po ulicima Tbilisija. Sad u vozu za Banjaluku sa Tamunom čitam slikovnicu Tri praseta“ na gruzijskom. Logično, 95% riječi i dalje ne razumijem, ali je ultra zabavno.

Znam se i predstaviti. Pitati koliko košta, gdje, šta. Brojeve, voće, neke životinje. Znam kako reći medvjed na tri načina. Znam i neke riječi koje me sramota da ispišem. Interesantno je kako su prostote neke od prvih stvari koje nauče stranci. Znam i da se trener kaže mcvrtneli, a tenis čogburti.

Vjerujte mi na riječ da je gruzijski najteži jezik koji ćete naći u krugu od 3000 kilometara od Balkana. Luđački težak. Nešto između vilenjačkog i vikinškog. Haos. Po težini u rangu sa kineskim, a samo ga oni pričaju.

Otkrio sam i regije Gruzije. Posjetio još mnoga mjesta. Vardzia, Borjomi, Ahalcihe. Išao prvi put ikada na skijanje u Bakuriani!

Kozara mi na 40 minuta od kuće, a prvi put skijao u Gruziji.

I sad se vi pitate što se meni ovako odjednom svidjela Gruzija?

Ne znam ni sam kako se rodila ljubav između mene i Kavkaza. Nije da sam planirao.

Stojim iza toga da je ovo najpotcjenjenija turistička zemlja na svijetu. Ok, možda ne na svijetu, ali u Evropi sigurno. Ljudi moji ,pa mi nismo ni svjesni šta tamo sve ima! Pisao sam o 20 stvari koje vrijedi vidjeti u Gruziji i sad vidim da je malo. Ide uskoro dopunjena verzija. Obećavam.

Ako bih trebao da opišem Gruziju u jednoj riječi, bilo bi to wow! Rijetko gdje na svijetu ćete pronaći takav kontrast divlje prirode, smiksan sa prastarom istorijom, začinjen jezikom, kuhinjom i mentalitetom tako egzotičnim i zanimljivim.

Ali da ne dužim.

Evo pet razloga zašto sam se zaljubio u Gruziju.

1. Priroda

Najbolja priroda u Evropi. Bez konkurencije. Nisam bio na Islandu, ali po slikama koje vidim, Gruzija ima mnogo raznolikiju prirodu od skupog Islanda. Sve što vam treba od prirode, staje u ovoj zemlji površine 69.700 km² u kojoj živi nešto više od 4,5 miliona stanovnika.

Najviše me fascinira Ušguli. čiji vrh Čhara dostiže gotovo 5.068 metara (Poređenja radi, Jahorina je 2.000 metara). A nevjerovatan je i Kazbegi.

Ove godine obišao sam i Bordžomi, park prirode u kojem izvire, kako kažu, najzdravija voda u regiji i mjestu u koje je tokom života svraćao ruski car Nikolaj.

Park je nevjerovatan. Beskonačan. Satima možeš da šetaš i uživaš u čistom vazduhu i žuboru rijeke. A kažu da kada je najtoplije, ovdje pirka lagani vjetar i savršeno je. Na bucket listi su mi i kanjoni Okace i Martvili koji su dušu dali za rafting i sportove na vodi.

Na ljeto bih volio opet da svratim do Batumija ili Urekija na čuvene magnetske plaže. Gruzini su oduševljeni.

Na granici sa Azerbejdžanom postoje i super zanimljive pustinje, a ono što je najbolje je gdje god da kreneš imaš rijeku. Znači, ma gdje god da si u Gruziji, znaš da tu negdje postoji neka rijeka. Super je što imate i planine i šume. Pustinje i plaže. Ma imate sve što hoćete bukvalno.

Prirodo u Gruziji, imaš veliki lajk od mene!

2. Kultura i istorija

Možda niste znali, ali Gruzija je uz Jermeniju, jedna od najstarijih hrišćanskih zemalja. Ime Sakartvelo (Gruzija na lokalnom jeziku), pominje se još u 10. vijeku, ali prvi podaci o zemlji, kao i gruzijskom jeziku, vuku korijene mnogo ranije. Tokom svoje prve posjete Gruziji, obišli smo katedralu Svetiskoveli u Mtskheti koja datira još iz 11. vijeka, kao i manastir Džavari, sagrađen u šestom vijeku. Obišli smo i Begreti katedralu u Kutaisiju. Svaka od ovih svetinja danas je dio UNESCO kulturne baštine.

Sa Igorom sam išao i u Uplisihe, kompleks pećina neobičnog oblika, koji je još u 3. vijeku prije Hrista bio važno strateško odredište, a prije samo nekoliko godina na ovom mjestu je pronađen najstariji med ikada, star preko 5.500 godina! Do pronalaska ovog meda, najstariji je bio onaj iz Tutankamonove grobnice, skoro 1.500 godina kasnije.

I tad sam mislio to je to. Sve vrijedno istorijskog spomena, staje u ova tri mjesta.

Tamuna se nasmijala kad sam joj to rekao i već naredni dan sjeli smo u auto i otišli na dvodnevni road trip.

Otišli smo u Vardziju.

Nevjerovatni kameni grad, sagrađen u drugoj polovini 12. vijeka, koji je sagradila kraljica Tamara, po kojoj je i Tamuna dobila ime, za vrijeme zlatne ere Gruzije. Inače, Tamara je dan danas, ime koje se sa ponosom prenosi sa koljena na koljeno među Gruzinima, a Vardzia je možda i njeno najveće dostignuće. Vjeruje se da je gotovo 50.000 ljudi nekada živjelo u ovim pećinama. Bili su tu vinski podrumi, apoteke, dnevne sobe, prodavnice, kao i kuće za sveštenike.

U povratku me odvela i u Rabat tvrđavu, izgrađenu još 1578. godine, ali je renovirana skoro. Kako god, izgleda nevjerovatno.

Obećala mi je da ćemo na ljeto obići Svaneti i njegove nevjerovatne tornjeve.

Kao i da ćemo posjetiti i Dediani palatu.

3. Gruzijska kuhinja

U nekadašnjem Sovjetskom Savezu, bilo je opšte poznato da je gruzijska kuhinja jedna od najboljih. Čak i danas ukoliko odete u bilo koji ruski grad, vidjećete desetine gruzijskih restorana. Zbog čega je ova mala zemlja stvorila kuhinju toliko drugačiju od ostatka Sovjetskog bloka, pojma nemam. Ono što znam, je da je malo ko, ko je posjetio ovaj region, ostao ravnodušan prema kuhinji Gruzije.

Kuhinja Gruzije jako je raznovrsna i autentična. Za razliku od nas, koji pod domaća jela stavljamo neke turske stvari, Gruzini zaista imaju kuhinju sasvim različitu od drugih zemalja.

Moje omiljeno jelo je patlidžan sa orasima i narom. Patlidžan se napuni posebnom pastom od orasa, u koju se dodaju razni začini i sve se to ukrasi sa narom koji daje slatki šmek.

Mnogo mi se dopada i Sacivi, ćuretina u sosu od orasa. Na sve to se dodaje Romi, puding od Cornflowera.

Od slatkiša, definitino probati Gozinaki, koji je najbolji spoj meda i orasa koji ćete vidjeti. Ajme!

Naravno, hačapuri i hinkali su nezaobilazni u gruzijskoj kuhinji i možda najpoznatiji. Pisao sam o njima ovdje.

Lobiani je još jedno jelo na koje sam se navukao. Izgleda kao burek u koji se umjesto mjesta stavlja pasta od graha sa začinima.

Riba im je isto nevjerovatna. Sasvim drugačija od naše. Nema onaj jak miris kao kod nas. Niti kostiju. Kao da jedeš piletinu.

Dopada mi se što koriste orase u mnogim jelima. U salatama. Mesu. Orasi su svuda, a sama zemlja jedan je od najvećih izvoznika. Ako vam trebaju neki recepti, pišite mi, pa ću vas spojiti sa Tamunom. Ja sam se već navukao na njihovu kuhinju.

4. Cijene

Jeftinoća je. I to baš. Čak i u glavnom gradu. Prevoz od aerodroma do centra grada, 20 centi. Prevoz u metrou po čitavom gradu 20 centi. Maršutka 40 centi. Taksi je vjerovatno najjeftiniji koji sam vidio u životu. Neki dan se vozili 20 minuta sa 4 evra. Jedino Kijev može da parira možda. Prevoz od grada do grada isto je jeftiniji nego kod nas. U restoranu bez problema jedete za par evra, a pekare su baš džaba. Bolje pecivo je obično oko 30-tak centi. Marketi su isto povoljni. Izlasci takođe.

Smještaj možeš da nađeš od 10 evra za noć u Tbilisiju, a u manjim mjestima i za manje. Ulaznice u muzeje rijetko prelaze 2-3 evra, a za studente su obično i ispod evra.

Tako da, ako krenete put ka Gruziji, nema brige. Neće vas zaboljeti novčanik.

5. Ona

Jedna od najzaslužnijih za moju ljubav prema njenoj zemlji. Kad smo se upoznali 29.4.2017. nikada nisam pomislio da nešto može biti među nama. Šta bi i bilo?

Vidjeli se 3 sata, jer sam je kontaktirao preko Couchsurfinga da nam pokaže grad. Nikakvo muvanje, ništa. Jedini privatni trenutak smo imali kada je Igor otišao na drugi kraj grada da dokupi internet.

Nisam ni pomišljao o nekoj vezi tad. Pogotovo ne ovog tipa. Na daljinu od 3.000+ kilometara. Ja živim u Bosni i radim. Ona u Gruziji, super sređen posao.

Rekao bih da su veće šanse da Izraelci i Palestinci žive u miru, nego da se nas dvoje nekada ponovo sretnemo.

Ali, to ti je život!

Ostali smo u kontaktu. Kuckali se. Pričali preko Skajpa, ali sasvim prijateljski. Upoznali smo se do te mjere da sam shvatio da znam koji broj cipela nosi njena mama. Nismo ni načinjali priču o vezi sve dok nismo otišli na putovanje u Kijev.

Tad sam shvatio koliko mi prija da budem sa njom. Koliko toga zajedničkog imamo, iako smo iz sasvim drugačijeg sistema. Jedino oko čega se ne slažemo je naš stav prema Americi i Rusiji. Ali ni tad nisam gajio neke nade da nešto može da se desi, sve dok ona nije odlučila da se preseli u Banjaluku.

Hej, neko koga sam u životu vidio svega četiri dana, ponudi se da se preseli u jednu od zemalja gdje još mnogo toga treba da se radi. Evo dok pišem ovo i dalje ne vjerujem šta se desilo. Čuo sam da postoje ljudi koji rano počinju da žive zajedno, ali nikako nisam vjerovao da meni to može da se desi. Svima sam pričao kako sa nekim moraš biti dugo da se upoznaš, prije nego se odlučiš na nešto ovog tipa.

A vidi me sad. Živim sa osobom sa kojom sam proveo 4 dana! Ako jednoga dana objavim neku biografiju, ova priča će sigurno imati mjesto u njoj.

Što vrijeme više ide, vidim da nam je sve bolje i bolje. Ona je mnogo posebna. Dobar je čovjek prije svega. Učiniće sve za vas. Da je upoznate, vidjeli biste koliko je simpatična. Uz to je i mnogo pametna. Govori engleski, ruski, hebrejski, arapski i gruzijski. Magistar je ekonomije. Mnogo voli da putuje isto.

Evo zajedno smo već obišli 7 zemalja. A svakoga dana, na listu budućih dodajemo nove.

Sviđa mi se što svojom odgovornošću često koriguje moj nered i propuste. Malo sam površan nekada, a ona me “rikta”. Uči me da kuvam. Uči me gruzijski. A počeli smo zajedno da pravimo i trojezični englesko-rusko-gruzijski riječnik. Uveliko već radimo na njemu.

Ima i divne ljude oko sebe. Novu 2018. dočekao sam u njenoj porodici.

Bilo je to jedno od najvećih kultoroloških iskustava ikada. Kakav Maroko i Katar. Kako Gruzini dočekuju Novu godinu je nešto što vrijedi doživjeti.

Najveća razlika u odnosu na nas, je činjenica da se Nova godina dočekuju u porodici. Niko ne ide u klubove i barove. Porodica je svetinja ovdje. Nešto što poštuju iznad svega, a svaki veći praznik koriste da se međusobno okupe. Ne samo praznik. I običan ručak uglavnom je u krugu članova porodice.

Zavidim im na tome. Nekako, osjećam da smo se mi skroz udaljili u tom pogledu. Osjećam da zanemarujemo porodične vrijednosti. Da smo previše okrenuti sami sebi. Da smo izgubili osjećaj da nazovemo baku i dedu ili da provedemo vrijeme sa najbližima.

Nekoliko sati prije dočeka, sva šira familija krene polakao da se skuplja u kući. Svi donese hrane i pića, te kroz par sati, komotno možete nahraniti jedan manji razred. Dva puta.

U trenutku kad svi sjednu za trpezu, kreće se sa zdravicama. Svaka osoba za stolom održi jednu ili više zdravica. One mogu biti usmjerene ka jednoj od osoba za stolom, ili ka svima. S obzirom na to da sam bio novi kolač, osjećao sam da su sve oči nekako uprte u mene.

Deda, tata, mama, dvije tetke, svi su mi poželjeli nešto. Deda mi je poželio zdravlje u porodici, Tamunin tata da dugo ostanemo zajedno, tetke mnogo sreće i uspjeha. Onda su došli muževi od tetki. I oni su mi poželjeli nešto. Kasnije mi je deda nazdravio još jednom. Pa još jednom. Do kraja još nekoliko puta. Do zla boga je simpatičan. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.

Niko mi u životu nikada nije održao zdravicu, a u jednoj noći dobio sam više želja nego tokom dosadašnjih 28 godina!

Jedini problem sa zdravicama je što se očekuje da nakon svake želje koju vam požele, nazdravite sa njima. Ne previše, ali malo. Čisto iz poštovanja.  Ali za nekoga ko baš i ne pije, gutljaj dva pomnožen sa 20 zdravica, rezultovao je  mamurluku naredni dan.

Prije nego sat otkuca ponoć, svaka porodica ispaljuje vatromet koji je pripremila, a u trenutku kada otkuca 12, kreće se sa obilaskom kuća drugih članova porodice. Vjeruje se da će osoba koja prva pređe vaš prag u novoj godini, biti ta po kojoj će se ravnati godina.

Manana, Tamunina tetka, zamolila me je da budem prvi koji će ući u njenu kuću. Osjetio sam veliku čast time što je insistirala na tome.

U njenoj kući smo opet jeli. Probaj ovo, probaj ono. A svako sprema neke nove stvari. Meni sve novo i drugačije. Gdje čovječe da ne probam! Opet idu zdravice. Nove želje. Opet se pije malo.

Idemo kod Marehi, njene druge tetke, kod koje naravno nastavljamo da jedemo. Stalno mi nude nešto i pokušavaju da pričaju sa mnom. Jedi, jedi. Ulazi i baka. Ajme, sad kad ona krene da me nudi svime! Pričaju svi u glas. Iako ne razmujem 99% stvari o kojima pričaju, prezanimljivo je, a količina osmijeha na njihovim licima, mogla bi da ugrije i najhladniji zimski dan.

Već je tri ujutro i lagano idemo „svojoj“ kući. Dok se udaljavam od njihovih vrata, zahvaljuju mi se na dolasku i još jednom mi žele svu sreću.

Nata, najslađe dijete koje ćete vidjeti u Gruziji mi šalje poljupce.

Mislim da ovu Novu godinu nikada neću zaboraviti.

Dovede me ovo do zaključka da je ovo gostoprimstvo možda i najbolja stvar u Gruziji i njen najbolji proizvod. Koliko god smatrali za sebe da smo gostoprimljiv narod, Gruzija je to digla na neki novi nivo. Mnogo više. Mislim da nema dalje. Prešli su igricu jednostavno.

Tamuna pogotovo.