Posebno volim svoj grad. Nakon proputovanih 45 zemalja, Banjaluku i dalje nosim u srcu. Znam da nije ni najljepša, ni najveća, ni najbolja. Znam da ima milion problema i mana. Ali, meni je posebna. Ima neki šmek. Tu sam i potekao. Stvorio fin krug ljudi oko sebe. Prosto mi je fino. Volim i Sarajevo i Mostar i mnoga druga mjesta, ali ovdje sam potekao i ovdje bi se tako dobro moglo živjeti, samo da se srede neke stvari. Ima toliko toga šta mi ne primijećujemo, što je dobro ovdje, jer nam je Bogom dano. Klima, koja je idealna. Ne živimo u pustinji, niti po Sibirima. Imaš svega, taman da se poželiš. Imamo čiste rijeke, čistije nego većina drugih zemalja. Na idealnoj smo lokaciji. U centru svijeta faktički. Imamo dobre i obrazovane ljude. Pametne ljude, koji mogu da doprinesu ako im se da šansa. Naša zemlja je divna, ali naša država pravi probleme.
Nerviraju me neke stvari u njoj. Boli me duša kad shvatim koliko bi se fino moglo živjeti ovdje, ali uvijek ima neko ko to koči. Što je nekolicina svojim razmišljanjem uspjela da istjera stotine hiljada ljudi iz zemlje, koji su na kraju digli ruke od svega.
Boli me kada vidim da pametni ljudi koji završavaju teške fakultete, rade za neku sići. Doduše, ne slažem se ni sa komentarima da smo zemlja trećeg svijeta i te priče. Nismo ni blizu toga. Mi smo vjerovatno posljednja zemlja prvog svijeta, ali opet smo dio prvog svijeta, uz sav kriminal, korupciju i gluposti koje se dešavaju ovdje. Jednostavno, jer smo Evropa.
Zato sam i odlučio da si pustim duši na volju i pokažem 10 stvari koje mi smetaju kod nas. Evo zašto mislim da Bosna i Hercegovina neće biti normalna država za život, dok se ove stvari ne primjene.
1. Zato što je birokratija ušla u sve pore našeg života
Nešto što zaista ne mogu da shvatim ovdje. Kako je moguće da je sve toliko komplikovano? Da za sve treba ići na 100 mjesta, tražiti 100 pečata. Ovjeri ovdje, ovjeri tamo. Samo te šalju iz kancelarije u kancelariju.
Neki dan otac i ja osnivali udruženje. Trebalo nam mjesec dana da sakupimo dokumente i nekih 548915793 poziva da saznamo da li su nam dokumenti ispravni. I onda mi tamo neka žena još zaprijeti , ako nešto ne bude u redu, da će da me odbiju.
Skoro sam sa djevojkom iz Gruzije išao u policiju za strance da se prijavi da živi ovdje. Tražili joj 19 dokumenata da donese da bi joj dali dozvolu. 19 dokumenata! Da ne pominjem da se pola stvari plaća.
Vrh sistem, nema šta.
Ali, za sve ovo postoji jedno veoma jednostavno rješenje…
Nekako, u zadnje vrijeme konstantno pišem o Gruziji kao primjeru pametnog razvoja. Mnoge stvari u Gruziji, svjetlosnim godinama su ispred nas. Ne biste vjerovali. Nebo i zemlja. Posebno kada je riječ o birokratiji.
Prije nekih desetak godina, napravli su ljudi Salu za javne službe (Public service hall) u svakom većem gradu u zemlji. Najbolji talijanski arhitekti angažovani su kako bi izgled svakog od objekata bio što moderniji, a sve javne institucije koje su do tada bile rasparčane po gradu, stavili su u JEDAN JEDINI OBEKAT!
Ovaj ispod.
Znači, apsolutno sva mjesta gdje ste nekada išli po dokumente, sad su u jednoj zgradi. Svaki dokument koji vam je potreban, dobijate ovdje! Svaki. Bez izuzetka.
Nema CIPS-a, ZIBL-a, sobe 16 i ko zna čega još. Sve je tu. Više od 400 usluga na jednom mjestu.
Ukoliko vam treba slika za dokument, postoje posebne kabine u koje sami uđete, ubaciti 1 evro i u roku od 10 sekundi dobijete 4 svoje slike. Može i 4 različite da dobiješ, pa biraš na kojoj si ljepši.
Ako tražite bilo kakvu informaciju, vezanu za otvaranje firme, dozvole za izgradnju, sklapanje braka, vađenje pasoša i slično, sve ćete dobiti u roku od par minuta.
– Dobar dan, dobar dan. Mogu li dobiti to i to.
– Može, naravno. Evo izvolite.
Kraj priče. Dvije minute. Još vam se i osmijehnu na kraju.
U bilo koje god doba dana da se pojavite, nema stajanja u redovima, gužvi i slično. Kroz ovo mjesto, u Tbilisiju dnevno prođe gotovo 5,000 ljudi, a čekanje nikada ne traje duže od 3 minute! Tako bar garantuju.
Mjesto je prilagođeno i slijepim osobama, posebnim stazama sa senzorima i natpisima na Brailovom pismu, a čak 400 ljudi obučeno je širom zemlje, kako bi pomogli osobama sa invaliditetom.
I eto, jedan sasvim jednostavan način da se olakša život. Da se uštedi vrijeme ljudima. Da se izbjegne stres i nervoza.
2. Zato što su politika i rijalitiji jedino o čemu se ovdje priča
Putujući svijetom često sam bio u prilici da sa ljudima pričam na razne teme. Između ostalog i na temu politike u zemlji. Ono što bi me često iznenadilo je što bi većina tih ljudi često izgledala dosta nezainteresovana po tom pitanju. Neki nisu ni znali ko im je predsjednik, premijer. Kamoli tamo neki ministar sporta.
Pita me jednom Maroš sa kojim sam studirao na faksu u Bratislavi kakvo je kod nas stanje.
Hmm.
Pa ovako.
Običan građanin zna koju imovinu posjeduju Mile i Bakir. Kuće, stanovi, šta voze. Zna i gdje im rade djeca, žena i uža familija. Često između sebe prepričavaju koliko je koji ukr’o i psuju im majku negdje u kafani dok ih niko ne čuje. Svaka druga emisija na TV-u kao gosta ima par političara koji bacaju hejt jedan na drugog i sve vrijeme presipaju iz šupljeg u prazno, a u suštini su vjerovatno jarani koji su zalomili u kafani nakon svega zajedno.
Teme o ratu i dalje su vrlo aktuelne, a Haški sud doskora je bio u svakom mogućem mediju.
Svako malo krenu sa pričom o ratu i buđenju nacionalnog ponosa, jer je to jedino za šta mogu da se uzmu. Svjesni su da nam je ekonomija u rangu afričkih zemalja, te da malo toga dobrog i značajnog za život običnog čovjeka može da se navede.
Samo spominju ove tri riječi: Srbi, Bošnjaci i Hrvati.
I ko je kriv.
A u suštini, sve je to isto. Svi smo mi narod sa istim problemima i željama. Svi mi želimo da živimo u normalnim uslovima i da pružimo dostojan život svojoj djeci. Svi volimo popiti, pojesti. Družiti se. Volimo otputovati negdje i opustiti se. Svima nam je u isto vrijeme hladno i toplo. I sve to komentarišemo na istom jeziku.
Samo su nas godinama ubijedili da smo drugačiji. Isprali nam mozak svojim glupostima.
Jer od toga oni žive.
Od ovog banana sistema u kojem su Farma, Parovi i zmaj od Šipova najgledanije stvari na tv-u, a edukativne i sportske emisije gotovo i da se ne prate više.
Ispade da jedino što mi ostaje da gledam na TV-u je kad igra Nole. I to je to.
A Nole u zadnje vrijeme stalno povrijeđen.
Ali, evo ideje!
Predlažem da svi bojkotujemo bilo kakve političke emisije u naredih mjesec ili godinu dana! Da ne trošimo svoje vrijeme slušajući iste priče iz godine u godinu.
Realno, ko ima koristi od njih? Kome se život promijenio na bolje sa tim? Kada ih ne bi gledali, oni ih ne bi pravili. Kada bi se svako posvetio svom životu i radio na sebi, svima bi nam bilo bolje.
3. Zašto što u centru gradova godinama mogu nesmetano stajati razrušeni objekti
Nedavno je jedno olujno nevrijeme načinilo veću materijalnu štetu u Banjaluci. Sa nekih zgrada su padali i krovovi, a slomljeno drveće je uništilo i pojedine automobile. U samom centru Banjaluke, odnesena je i tenda koja godinama pokriva hotel u pokušaju. Od kad znam za sebe, ogromno platno sa natpisom Zepter hotel, prekriva hotel, koji je nekada započet i nikada završen.
Za spontante prolaznike, to platno govorilo je da je nešto u procesu gradnje i da će tu uskoro nići jedan moderan i zanimljiv hotel. Za one koji ovdje žive ili češće svraćaju, znaju da to džinovsko platno u suštini samo prikriva nešto.
Mada, s obzirom da je tu stojalo već ko zna koliko godina, vjerujem da prikriva i neke druge stvari o kojima se malo priča. Pitao sam bezbroj ljudi o čemu se tu radi i niko ne može da mi odgovori.
Kako je moguće da razrušen objekat stoji u epicentru grada toliko godina?!
Pa ovo je vjerovatno prvo što turisti vide kada dođu u Banjaluku! Kakvu im sliku šaljemo, ako ostavljamo nešto ovako?
Ali, ovo nije samo slučaj sa Banjalukom. Čitava zemlja jako malo radi na svojoj promociji. Na svom imidžu.
Ako pitate strance zašto im se dopada Bosna i zašto dolaze ovdje, odgovor bi mogao da se sumira u ovo: Egzotična zemlja u Evropi sa prelijepom prirodom.
Zašto smo egzotični, znaju oni sami. Da imamo prelijepu prirodu, ne treba niko da nam kaže. Ali zašto ne iskoristimo tu prirodu?
Pa pogledajte samo ovo.
Ovo je u kanjonu Tjesno pored Banjaluke, a siguran sam da pola ljudi ovdje ne zna za ovo. Imamo ovakav festival, a toliko loše ispromovisan!
Jedno pitanje za vas…
Šta vam prvo padne na pamet kada kažete Brazil, hm? Neke plaže, Rio, dobre žene, fudbal, sunce…
A Bosna?
Vjerovatno je to rat, napaćen narod i slično.
Vjerujte mi da kroz priču sa mnogim Brazilcima koji žive tamo znam da su napaćeniji od nas. Da je korupcija možda i veća nego ovdje. O kriminalu da ne pričam.
Ali su uradili dobar marketing.
Brazil!!! Pa samo ime već zvuči egzotično.
Marketing, marketing i samo marketing! Promijeniti imidž zemlje u očima drugih ljudi je užasno teško i zahtjeva vremena. Ali se može. Sigurno. Kroz mnogo pozitivnih priča. Iskustava. Kroz kampanje kao što radi Hrvatska.
Znate šta su roditelji moje djevojke rekli kad im je saopštila da će doći u BiH da živi?
– Ideš u zemlju gdje je bio rat. Jesi normalna? –
Eto, znaju nas po tome.
Garantujem da ako damo Bosnu i Hercegovinu Nijemcima ili Japancima, da će napraviti čudo. Jednostavno imaju takav mentalitet. Izraelci pogotovo. Ljudi žive u sred pustinje, a jedan su od najvećih izvoznika mnogih poljoprivrednih kultura.
A mi i krompir koji raste svugdje okolo počeli da uvozimo.
4. Zato što sistem obrazovanja iz godine u godinu dovodi do toga da je sve više nezaposlenih ljudi
U posljednjih nekoliko godina, podaci kažu da se od 2013. godine, oko 150.000 ljudi iselio se iz države.
150.000 ljudi napustilo je ovaj kraj u 5 godina!
Ali ne znam šta je ovim ljudima, iskreno. Šta idu u tu Njemačku i Švicu kad se kod nas najbolje živi.
“Na zapadu ljudi moraju da rade po dva posla kako bi isplatili režije.” kaže naš predsjednik.
Vas 150.000, jeste vi pročitali ovo? Shvatate li da ćete tamo morati raditi po dva posla da preživite samo?
U posljednje vrijeme, pored već standardne Skandinavije i zemalja njemačkog govornog područja, veliki broj naših ljudi odlučuje se da krene put Slovenije.
Svakog jutra kad krenem na posao, ispred slovenačke ambasade, vidim desetine ljudi koji čekaju u redu za boljim životom. Čak i kad je bio onaj najveći minus, bili su tamo. Ali ovaj problem nije nastao preko noći. On se godinama lagano razvijao u tišini, čekajući momenat kad će eksplodirati. A eksplodirao je već poodavno.
Već pri samom upisu fakulteta, da budem precizan.
Naime, u veći normalnih zemalja, postoje određena ograničenja koji fakultet može upisati koliko ljudi. Normalno, zar ne?
I kod nas postoje određene kvote. Ali te kvote uopšte ne vode računa o stanju u zemlji.
Imam jednog dobrog prijatelja koji živi u Argentini. Priča mi da je kod njih princip takav, da po završetku srednje škole dobiju jedan veliki test u kome se nalazi sve što si radio tokom školovanja. Testiranje traje nekoliko dana, a ti rezultati se saberu sa ocjenama tokom školovanja i dobije se određeni broj bodova.
Taj broj bodova ti u suštini određuje koji faks možeš upisati, te da li ga uopšte možeš upisati!
Ukoliko si odličan učenik, upisuješ šta želiš. Bilo koji faks. Hoćeš da budeš doktor. Upišeš medicinu. Vidiš se k’o neki menadžer. Ideš na ekonomiju. Slobodan izbor.
Ukoliko si imao neke trice i četvorke, dobićeš na izbor par fakultelta koje možeš da upišeš, koji su deficitarni. Recimo Elektro i Prirodno matematički. Ukoliko te ne zanimaju ova dva faksa, nećeš upisati ništa. Jednostavno.
A ukoliko si jedva završavao školu, šanse su da nećeš moći ništa ni da upišeš. A ako budeš mogao nešto upisati, biće to neki faks koji vjerovatno ne želiš da studiraš.
I to je to. Čist račun, duga ljubav. Koliko daš, toliko dobiješ.
Onda svakih nekoliko godina, ukoliko vide da dolazi do prezasićenosti nekoga kadra, potpuno zatvore taj smjer jednu godinu, kako ne bi došlo do prezasićenja određenih zanimanja.
A šta je kod nas?
Svi upisuju samo pravo i ekonomiju. Po 500 ljudi svake godine. Još privatni fakulteti. I onda na birou stotine nezaposlenih pravnika i ekonomista.
Da se ja pitam, zatvorio bih oba ova fakulteta na određen period za nove studente! Ne ide više ovako! Koja je poenta da ljudi završavaju nešto, ako ni izbliza ne postoji toliki broj radnih mjesta za njih u zemlji?
5. Zato što je korupcija i dalje normalna stvar
Navešću vam primjer zemlje koja se uspješno bori sa korupcijom. U pitanju je Gruzija, koju sam imao priliku posjetiti dva puta.
Jedan od najvećih problema koje su imali u prošlosti bila je korupcija. Korupcija na svim nivoima i oblicima. Korupcija nalik na onu koju i mi nažalost dobro poznajemo. Svi očekuju da im daš nešto. Doktori ti traže da te operišu. Profesori da položiš ispit. A pojedini poslovi u javnoj upravi imali su svoju cijenu. Nešto kao kod nas danas.
Poseban problem imali su sa korumpiranim policajcima, koji su gotovo svaki put bez pardona uzimali mito. Čitava policija bila je korumpirana, počev od najnižih slojeva, do šefova. Male plate imali ljudi. Šta ćeš, moraju od nečega da žive.
Šta se onda desilo?
Kada je Sakašvili sa 32 godine postao predsjednik ove zemlje, prva stvar koju je uradio, bila je reforma policije u četiri koraka.
1. Otpustio je polovinu policajaca koji su radili, a ovima koji su ostali uduplao plate, kako ne bi imali potrebe da uzimaju sa strane.
2. Uveo drakonske kazne za uzimanje mita.
3. Na uniformu svakog policajca stavio je kameru kako bi u svakom trenutku mogli da nadgledaju njihov rad, a policajce rasporedio na način da svakih nekoliko dana, dobijaju drugog partnera.
4. Sve policijske stanice u zemlji napravio providnim, kako bi građani uvijek mogli da vide šta policija radi. Znača bukvalno svaka policijska stanica u zemlji je u staklu!
Rezultat svega?
Korupcija u policiji gotovo da više i ne postoji, a policijske plate su među najvišim u zemlji. Čak i u testiranjima koja su rađena gdje su slali ljude da pokušaju da podmite nekog od policajaca, niko nije uspio. Kul je biti policajac u Gruziji.
Stoji da Gruzija ima mnogo drugih problema, sa kojim ni sam Sakašvili više nije mogao da se izbori, ali barem su uradili mali korak naprijed u ovom pogledu. Negdje su očistili situaciju i rješili problem i svima pokazali da se može kad se hoće.
6. Zato što nam je gradski prevoz skuplji nego u većini zemalja u regiji
Slika 1 – javni prevoz u Banjaluci.
Cijena karte 1,80 KM. Nerijetko gužva i prinuđen si da stojiš. Na ljeto kad ugrije, pakao.
Javni prevoz obuhvata nekoliko linija, od kojih svaka ima nekoliko stanica. Karta se plaća posebno za svaki liniju, a nerijetko se dešava da je potrebno uzeti i drugi autobus da bi stigao do mjesta koje želiš. Odnosno, dodatnih 1,80 KM za par pređenih kilometara.
Slika 2 – javni prevoz u Kijevu.
Cijena karte 0,30 KM. Sjediš mirno, čitaš knjigu. Boli te briga. Uvijek imaš prostora. Još sve klimatizovano.
Metro savršeno pokriva čitav grad od 3 miliona stanovnika, a promjena linije se ne plaća. Odnosno, za 0,30 KM, stižeš gdje god ti treba.
Što znači, 0,30 KM da se stigne do željenog mjesta u gradu od 3 miliona stanovnika.
To je 3,50 KM razlike. Svaki dan!
Cijene javnog prevoza u milionskim gradovima poput Sofije i Bukurešta su oko 1 KM, a čak i u Moskvi, za koju kažu da je jedan od najskupljih gradova u svijetu, platićeš 1,40 KM za kartu.
A kolike su plate u Moskvi?
Ali ne samo to.
U poređenu sa svim gradovima u regiji, Banja Luka ima jednu od najskupljih karata.
Evo primjera kako je to regulisano u Užicu. Ljudi fino napravili tender i za lokalnog prevoznika uzeli firmu iz Bečeja. Znači, nista lokalna firma, nego ona koja daje najbolju ponudu. Pa ti vidi. I to je to.
Ali ova priča ima i drugi dio
Vozim se jedan dan na posao i čovjek mi daje poluzgužvanu kartu. Pogledam, na njoj stoji datum od juče. 22:31 dan prije. Ajd ok. Zažmirim na to.
Onda me nakon tri minute vožnje šofer upita
– Ti ideš do pozorišta? –
– Da – odgovaram zbunjen.
– Možeš li mi vratiti kartu? – Upita i namignu mi.
– Šta?
– Da mi vratiš kartu ako ti ne treba – napravi se mrtav ladan
Gledam i ne vjerujem. Em što si mi dao kartu od juče i što novac od moje karte ide tebi u džep, sad hoćeš još nekome da je uvališ!?
Ali sistem ga je doveo do toga. Dao mu je vjerovatno nikakvu platu od koje ne može da živi, a negdje ga kod kuće čeka dvoje djece kojima mora da stavi hljeb na sto svakoga dana, pa mora da se dovija.
Nemoj da misliš da ga pravdam. Taman posla. Siguran sam i da je država više nego svjesna ovoga što se događa.
Samo što u suštini nikoga nije briga za to.
Ništa bolja situacija nije ni sa međugradskim prevozom
Ne, ovo nije avion već autobus, na putu iz Esfahana u Teheran. Put dugačak 450 km. Autobus gdje svako sjedište ima televizor, jastuk, punjač i paket sa hranom.
Put između ova dva grada dugačak je preko 450 km, a cijena karte iznosi oko 6 evra! Za ovaj VIP bus. Samo 6 evra da se voziš u ovom avionu od autobusa.
A kako je kod nas?
Cijena za svaku malo veću razdaljinu rijetko je ispod 10 evra, pola autobusa nema ni klimu. Nedavno sam išao iz Banja Luke za Sarajevo i molim vozača da zaustavi autobus na minut, jer je djevojci do mene muka, a on se još izdere na nas i kaže da će stati za sat vremena. I onda pusti neke cajke na radiju i pojača ih.
Toliko o tome gdje smo…
7. Zato što je ovo zemlja gdje je najteže biti preduzetnik i svi hoće državni posao
Mnogi od vas ne znaju, ali prije nego što sam napravio ovaj blog, ideja mi je bila da napravim low cost turističku agenciju. Znam naći jeftine karte, zanimaju me putovanja, pa eto, da napravim svoju agenciju. Koliko god sa ove strane vidim da je to bila ishitrena ideja i da sam bio potpuno nespreman za tako nešto, nisam imao ni mnogo šanse da napravim RIO travel.
Naime, zakon je govorio da u prve dvije godine pošto bih se registrovao, ne bih mogao da pravim svoja putovanja, već samo da radim kao subagent. Odnosno, mogao bih da prodajem putovanja drugih agencija i za to uzimam maksimalno 10% provizije.
Tek nakon dvije godine bih mogao da budem tour operator i da pravim svoja putovanja, ali za to bi mi trebala čak četiri zaposlena (dva VSS). Četiri plate koje moram da obezbijedim. Iako za tim možda nema potrebe. To je zakon. Hoćeš nećeš.
Na kraju RIO travel nikada nisam napravio. Vjerovatno nikada ni neću. Ljepše mi je ovako iskreno. Ali, ne razumijem zašto je toliko teško otvoriti firmu u BiH.
Moja dva dobra prijatelja pokrenula su prije neke dvije godine marketinšku agenciju Digivox, a ovdje prenosim komentar Aleksandra Čičića, direktora kompanije.
“Ukoliko otvarate doo, rok od tri dana postoji samo na papiru. Nama je procedura trajala dva mjeseca, isključivo zbog nemarnosti odgovornog sudije. Drugi problem bi bio nepostojanje neke vrste savjetodavnog tijela, koje bi preduzetnike savjetovao na samom početku. Država naplaćuje takse i poreze od prvog dana, ali ne pruža ništa zauzvrat.”
Ne mogu da se načudim i što od toliko ljudi čujem- samo da mi je posao u državnoj upravi. Misleći da tamo neće raditi ništa. Poznajem momka koji je dao otkaz u privatnoj firmi i prešao na državni posao za 400 KM manju platu, jer je to značilo da će raditi mnogo manje.
Ili da neće raditi uopšte.
I to se smatra odličnim danas. Da imaš posao gdje si beskoristan i gdje vegetiraš po čitav dan. Gdje ne doprinosiš nikome i ničemu i gdje tvoj intelekt vremenom samo ide silaznom putanjom.
Tada si uspio u životu.
8. Zato što nas od malena uče pogrešno
Da se razumijemo, većina roditelja ima jednu zajedničku osobinu, što te ne guraju u vatru. Što ti ne daju da radiš ništa, već samo “tvoje je da sjediš i učiš” a mi ćemo se pobrinuti za sve.
Kontam da barem pola porodica kod nas razmišlja ovako. Dok si na faksu, ne daj bože da radiš pa propuštaš ispite. Samo završi faks i ništa se brini. Mi ti plaćamo sve. Ti samo sjedi i radi.
Super je ovo, iskreno. Nemaš briga ni problema.
Ali upravo zbog ovakvog načina razmišljanja, imamo situaciju da momci i cure žive sa roditeljima sa 30 i kusur godina.
A šta je na zapadu?
Većina ljudi počinje da radi oko 20-te. Neke obične poslove. Čisto da se osjete kako je zaraditi novac. Da osjete kako je da se brinu za sebe. Neosporno je da je kod nas mladim ljudima gotovo nemoguće naći posao, ali je pogrešno što nas svi uče da je naše samo da učimo.
Upiši barem neki kurs jezika ili nešto dok si na faksu. Nauči neku vještinu. Diploma danas ti ne znači ništa, ako nemaš znanje, a na faksu ćeš ga rijetko dobiti.
Znate šta kaže Garry Vaynerchuk?
Ideš na faks? Odlično. Odmori se naredne četiri godine i uživaj.
A Garry V je ćaća u mnogo stvari i čovjek koji je uradio mnogo toga.
9. Zato što ova zemlja nema ono što je najbitnije – viziju
Najveći i vječito postojeći problem. Otkad znam za sebe isto nam je. Tu i tamo neke sitne promjene. Ali se ništa korijenito ne mijenja. Imam osjećaj da dugorčni plan u Bosni ne postoji, te da se samo pokrivaju budžetski deficiti i minusi i time kupuje mir u narodu. Nisam neki ekonomista, ali vjerovatno smo već davno bankrotirali s obzirom kolike kredite od MMF-a uzimamo, samo još to neće da nam kažu.
Zamislite da igrate neku video igricu, te da imate ograničen broj života.
E pa u Bosni je GAME OVER.
Kraj igrice. Nema više života.
Jedino što možemo uraditi je napraviti NEW GAME.
Novi sistem. Onaj sa vizijom i jasnim ciljem kako ćemo se razviti. Kako ćemo riješiti probleme koje imamo. Treba nam strategija na svakom polju. Svih ovih 9 stavki gore i još mnogo njih.
Dok toga ne bude, ovo nikada neće biti normalna zemlja za živjeti.
10. Zato što naši problemi ipak neki drugi problemi
I pored svih problema koje imamo, najgore od svega je što naši političari mažu oči ljudima, sa pričama o odvajanju i nekoj podijeli, jer je to jedino o čemu mogu da pričaju. Ne priča se o ekonomiji, privredi i svemu onome što mi nas kao ljude trebalo da zanima, već se priča više o nekakvim podijelama, koje mi istinski ne želimo. Ubjeđuju nas da će se naši problemi rješiti ako svako uzme svoj komad zemlje i nastavi dalje. Imam osjećaj da kad bi se taj scenario desio, tek tada bi svi ostali zatečeni, jer ne bi znali šta dalje. Mi godinama nemamo nikakav drugi cilj osim toga. A najveću ironiju predstavlja činjenica da smo zapravo svi isti, osim što jedni jedu svinjetinu, a drugi ne i drugačije obilježavamo tih 3-4 dana u godini. Jedan narod koji priča jedan jezik. Samo su nas u jednom periodu ubijedili da treba da ga zovemo drugačije. Umjesto da pokušamo olakšati život sebi u onim stvarima koje su nam zajedničke u preostalih 360 dana u godini, mi se uporno držimo tih 5 dana. I konstantno tjeramo inat jedni drugima. Kod nas se odavno ništa ne radi iz potrebe, nego iz inata.
(Dio teksta preuzet od komentara Svjetskog putnika).
ŽELIŠ DA TI RIO DONOSI NAJNOVIJE INFORMACIJE IZ SVIJETA PUTOVANJA?
Budi dio kluba koji čini više od 5,000 ljudi. Prijavi se da na mejl dobijaš najnovije i najaktuelnije putničke informacije.
Ne znam sta dodati u vidu komentara na vas tekst koji je originalan.Nedostatak odgovornosti, zelja za pojedinacnm isticanjem i veoma veliki porast anusnog alpinizma su osnovni problem svih naroda bivse Juge,moje domovine. Ovo su danas patrljci i SPRDNJA od zemalja. Kakav narod, takva vlast, vazda bilo. Bolja nam ne treba niti je zasluzujemo, taman po mjeri naroda. A sto se gruzije tice posetio sam tu predivnu zemlju sa ljubaznim ljudima 2018g.kada sam motorom isao za Ceceniju i Dagistan. Mislim ako bi trebali da birate Bosna ili Gruzija ipak bi vam toplo preporucijo idite i pocnite nov zivot u Gruziji jer se u Bosni nikad nista promeniti nece kao ni u Srbiji odakle sam ali na srecu vec jako dugo nisam u njoj. Ne postovanje sebe kao licnosti izrodi najveci talog drustva koji udjase na vlast i mirnim putem ne misli sici sa nje. Ako se tome doda jos i tradicionalno poltronstvo koje radnja izdajnike kojih smo na izvoz imali i da nikada ni pred kim nisu odgovarali za svoja dela, onda ne treba da cudi sto imamo diktatore cijeli jedan vijek veliki pozdrav i svako dobro Vam prijatelju.
Druze veliko hvala za ovaj clanak, koji si pisao iz srca.Ja ne bih imao sta dodati, posto nisam drzavljanin Bosne vec Srbije, u sustoni isti proizvod u različitim ambalazama. Mada sam jako dugo van tih prostora. Problem naroda bivse Juge i politicara koji ih vode je u nedostatku odgovornosti, postovanja zakona, i potrebi pojedinacnog dokazivanja (poltronstva) Otuda ne treba da cudi zasto je na svim tim prostorima kroz istoriju bilo toliko izdajnika i diktatora koji su i dozivotno vladali.Nedostazak samopostovanja daje sansu najvecem talogu drustva da se igra covjecijim zivotima. Kakvi ljudi takvi i predstavnici istih i njenih institucija, granica i opsteg sistema. Sto se tice Gruzije, posetio sam je 2018g.kada sam isao za Ceceniju i Dagistan motorom. O toj zemlji najlepse prirode i mnogo ljubaznim ljudima koje sam sreo imam samo reci hvale. No ima i onih koji zbog koriscenja Ruskog jezika nisu bas preterano ljubazni. Ti prostori, Gruzija, Abhazija i osetija imaju donekle sudbinu bivsih republika Jugoslavije a posebno Kosova, jer su i one imale autonomiju. S tim sto je Gruzija raspadom SSSSR-a pocela da bude samostalna da bi svoj procvat samostalnosti dozivela u poslednjih 5g. No taj procvat cemo jos videti s obzirom da su usli Ameri, ciji je strateški cilj prirodni resursi i geopoliticko pozicipniramje. Ma da Gruziji je sasvim sve jedno bili Ameri ili Rusi oni ce ih cerupsti. S tim sto od Amera manje boli, jer oni mozda? S pocetka nesto za uzvrat i daju.. U svakom slucaju budicnost ce pokazati, koliko je ta politika bila pravilna? ( ako je i bude) veliki pozdrav i svako dobro brate.
Ukratko, BiH ima krupne političke, ekonomske, društvene i svakojake druge probleme, koji je onemogućavaju da bude “normalna država za život”. Ako pođemo ka rješenjima, vidjećemo da ona (nažalost) nisu (samo) u rukama državljana BiH i to je možda glavni problem koji borbu bilo koga za promjene koje bi vodile ka “normalnoj državi za život” unutar BiH sistema već od početka sputava i čini ograničenih dometa. Politički i pravno, Dejtonski opšti okvirni mirovni sporazum je nametnutim okvirom kreirao jednu monstrum-tvorevinu, sa bezbroj veoma skupih, komplikovanih i paralelnih administrativno-birokratskih nivoa upravljanja, plus u kojoj postoji otvorena, nemaskirana, strana civilna i vojna uprava (OHR. EUFOR, NATO) nad državljanima BiH, a bez bilo kakve odgovornosti te uprave i tzv. domaće i tzv.međunarodne zajednice za posljedice i rezultate tog svog upravljanja. Stanje poput onog kakvo je postojalo u kolonijama tokom “zlatnog” doba kolonijalizma, s tim što se u našem slučaju u XXI vijeku na evropskom tlu “stranci igraju civiliziranih despota”, i politike provode kako bi se nekad reklo “pomoću domaćih sluga okupatora i izdajnika”. Dakle, da bolje razumijemo stvari, državljani ove BiH, nezavisno od nacionalnosti, vjere itd. su u getu, u rezervatima poput onih u kojima su sjevernoamerički Indijanci i to su objektivne okolnosti – ne subjektivne, ne stvar mentaliteta, ne lični izbor ikoga, to je jednostavno posljedica aparthejd, diskriminatornog i nenormalnog političko-pravnog sistema nametnutog dejtonskim rješenjima. POLITIČKO I PRAVNO RJEŠENJE JE U PROMJENI TZV. DEJTONSKOG UREĐENJA ZEMLJE, u smjeru koji bi vodio pojednostavljenju broja i nivoa administrativno-birokratskog upravljanja, uklanjanju međunarodne uprave, te eliminaciji aparthejd, diskriminatornog i nenormalnog političko-pravnog sistema kakav je dejtonom uspostavljen! Inicijativa za takvu promjenu može (valjda i treba, ali ne mora) da dođe iz BiH, ali je mogućnost njenog uspjeha ograničena, uslovljena značajnom podrškom međunarodnih krugova (ne ovih trenutno postojećih i dominirajućih u BiH, nego nekih drugih, odnosno nužno drugačijih!).
Ekonomski, stvari stoje ovako…da se podsjetimo, raspadom SFRJ, koje je i BiH bila integralni dio, raspalo se jedinstveno jugoslovensko tržište, a promjenjen je i ekonomski koncept: iz socijalističke-centralističke planske ekonomije otišlo se u tržišnu privredu. Ekonomski gubici, oni uzrokovani ratom (gubitak radne snage, uništavanje sredstava za rad i proizvodnju, tehnološko zastarijevanje proizvodnih pogona itd), zatim posljedično nestankom jedinstvenog jugoslovenskog tržišta, te potpuno promašenim konceptom privatizacije koji je primjenjen u tranziciji su ogromni, nažalost moguće i nenadoknadivi za BiH u nekoj bližoj budućnosti. Opet, ni ekonomski razvoj BiH nije (samo) u njenim rukama, nego zavisi od regiona i globalnih kretanja i trendova. Svako može reći, trebaju inovacije, preduzetništvo, nove tehnologije itd, ali instant rješenja za ekonomski oporavak i samim tim dosezanje standarda ekonomski “normalne države za život” – nema. Čak i u bivšoj SFRJ, ekonomska kriza je prethodila onoj društvenoj i političkoj, koja je okončana krvavim raspodom te zemlje. Dakle, očekivanje da mala BiH, koja je bila poznata kao “Jugoslavija u malom”, sama riješi svoje ekonomske probleme i prevaziđe ekon.krizu, a pri čemu ona prethodna, velika zemlja to nije bila u stanju – više nego diskutabilno.
O društvenim problemima u BiH bi se dale knjige napisati, mada generalno izgleda da se njihovim rješavanjem niko ne bavi i svi ti problemi izviru iz nakaradnog i nametnutog političko-pravnog okvira, te ekonomske krize. Sa aspekta međunacionalnih odnosa jedino relevantan je nacionalni ključ, a da izostaje ičiji interes i za šta drugo – ipak je čudno da u zemlji koja se smatra višenacionalnom, multietničkom, multikulturalnom itd. nema nijedne javne državne institucije ni na jednom njenom nivou koja se bavi proučavanjem i istraživanjem međunacionalnih odnosa i tomu sl. (?!). To samo potvrđuje koliko sadašnja BiH (u svakom smislu i na svim svojim nivoima upravljanja) nije u rukama ljudi koji u njoj i na njenoj teritoriji žive, koliko ih se stvarno ništa ne pita i koliko ne odlučuju o stvarima za koje su direktno zainteresovani, čak nezavisno i od njihovog stava prema BiH. O drugim pojavama društvene stvarnosti (alkohol, kocka, droga, korupcija i kriminal, pa sve do suočavanja sa prošlošću, stanja u obrazovanju, kulturi itd.) izlišno je trošiti vrijeme, odnosno prostor.
Ipak, pohvale autoru za ovaj tekst zbog njegovog humanističkog i emancipatornog kapaciteta i potencijala, demistifikacije problema i njihovog navođenja i opisa u kontekstu realnog prostora i vremena, čak bez obzira slagali se sa tim opisom i svim napisanim u tekstu ili ne. U BiH je, ne samo unutar nje, nego i iz nje prema van i ka njoj, potrebno uspostaviti, “otvoriti” i održavati dijalog i “normalnu” komunikaciju koja bi prevazišla nametnuti okvir govora mržnje, prijetnji, straha, frustracija, cenzura, ignorancija, odnosno marginalizacija nekih tema u odnosu na neke druge (“podobne”, favorizovane) i tomu sl. Ako to nije put ka promjenama ka “normalnoj državi za život”, šta je onda?
E moj pajdo..Jedan je Misha Shakashvili. Da dodam da je Tbilisi d0 2004 imao redukciju struje otprilike kao mi u BL tokom rata. Izvozili struju, a domace stanovnistvo nek se snalazi s generatorima. Covjek je bukvalno za 1 godinu uveo zemlju u 21 vijek, i to priznaju i Gruzini koji ga ne podrzavaju ( a takvih je trenutno vecina). Njihov temperament je mnogo tvrdji od naseg, ali Misha fenomenalno odradio tu promjenu u nacinu razmisljanja. Problem je druze sto je nama bas onako kako i treba da bude, i promjene nema i nece je biti. Hiljadu energicnih i mudrih Shakashvilija ovde ne mogu nista uraditi. I ne treba da urade nista. Ovo smo zasluzili svi i drago mi je sto je tako. Promjena je moguca samo kompletnim raspadom sistema (sto se i desava sa odlaskom ljudi, jer sistem, sam po sebi, funkcionise na manipulaciji ljudima) ili novim ratom (ne dao Bog). Tek tad je moguca NEW GAME, zato sto GAME is NOT OVER, nazalost..samo prelazi na novi tezi nivo. Izvini druze na mom pesimizmu, iako je utemeljen na realnosti..Prijedloga nemam, osim da mozda ipak ti zatrazis prebivaliste u Gruziji ( a ne obratno) i da tamo sa uspjehom nastavis svoj zivot jer je to tamo moguce, a ovdje ne. Kad dodje NEW GAME, rado cu se vratiti u BiH i zajedno sa tobom i ostalima pokusati uticati svojim iskustvom i znanjem za jedan obican i normalan zivot svakog u BiH
Zaista ne znam sta dodati? Bilo sta bi bilo suvisno. Pozdrav iz Srbije. Situacija u podpunosti ista…
Čitam tekst i na svaku tačku sam imao toliko da dodam, da dok sam stigao do kraja, više nisam znao šta i kojim redoslijedom da kažem. Ali, pokušaću da sumiram problematiku. Naš osnovni problem je to što smo mi narod koji je naučen da nekoga slijepo slijedi. Nismo samostalni, nego idemo linijom manjeg otpora, prateći instrukcije. Šta god neko mislo o Titu, taj sistem je funkcionisao, imao je viziju i mi smo ga slijedili uspješno. Sada živimo u sistemu gdje postoje tri vođe koji nemaju viziju, odnosno čija je jedina vizija raditi suprotno od preostale dvojice. Naš drugi problem je neobrazovanost, što nas čini pogodnima za manipulaciju. Obrazovni sistem nam je u proteklih 10 godina uništen pojavom privatnih fakulteta koji su ustvari legalizovana prodaja diploma, a mogućnost sticanja znanja je niža nego u srednjim školama. Ma kakvim srednjim školama. Ona ne postoji. Imao sam priliku da radim kao asistent na jednom takvom fakultetu, gdje studenti treće godine ne znaju da objasne šta je neverbalna komunikacija i šta znači skraćenica PTT saobraćaj. Vidjevši gdje ide ovo s privatnim fakultetima, i državni fakulteti su u borbi za opstanak snizili kriterijume na sramotan nivo. Prije svega, zabranio bih svako studiranje koje traje duže od 6 godina. Ako ti četverogodišnji fakultet ne možeš završiti u roku od 6 godina, znači da nisi za to, prihvati se nečega drugog. Govorio si tamo o planiranju zanimanja na fakultetima, što je od nas misaona imenica upravo zbog tih privatnih fakulteta gdje diplomu može da dobije bukvalno svako. E, onda dolazimo do toga da se takve osobe zapošljavaju u državnim institucijama, pa sistem postaje još tromiji jer imamo radnike bez kompetencija i radnih navika. Međutim, za mene je većina ljudi koji su završili i regularan fakultet neobrazovano. Ljudi prosto osim tog formalnog obrazovanja ne rade na sebi, ne razvijaju se. Poremetilo nas je dodatno i to postratno siromaštvo i izolacija, jer ljudi ne putuju i nemaju priliku da vide kako se to negdje tamo živi. Čak i kad uspiju otići negdje, uvjere sebe da je to bio san i da su to neki superljudi, te da kod nas tako ne može biti. Mi se u svemu unaprijed predajemo.
Malo ću skakati s teme na temu, kako mi šta nadolazi. Možda i najznačajniji problem u Bosni je to što dva naroda teže otcjepljenju, to im je glavna preokupacija i ništa ih drugo ne zanima. Rekao bih da čvrsto vjeruju da će se svi problemi riješiti ako svako uzme svoj komad zemlje i nastavi dalje. Imam osjećaj da kad bi se taj scenario desio, tek tada bi svi ostali zatečeni jer ne bi znali šta dalje. Mi godinama nemamo nikakav drugi cilj osim toga. Najveća ironija je što smo zapravo svi isti, osim što jedni ne jedu svinjetinu i drugačije obilježavamo tih 3-4 dana u godini. Ali, umjesto da pokušamo olakšati život sebi u onim stvarima koje su nam zajedničke u preostalih 360 dana u godini, mi se uporno držimo tih 5 dana. I konstantno tjeramo inat jedni drugima. Kod nas se odavno ništa ne radi iz potrebe, nego iz inata. Obilježavaju se neki praznici koji se nikada nisu obilježavali, kače se zastave na neprikladnim mjestima, iznad školske table u učionicama se drže ikone svetaca…
Dalje, mi nemamo osnovne manire i kulturu, a izgubili smo i radne navike. Mislimo da smo najpametniji i u svemu tražimo prečicu. Gledam ljude kako umjesto da idu trotoarom gaze po travi kako bi sebi skratili put za par metara, nesvjesni da skraćuju sebi život. Televizijski program i štampa su dodatno podstakli moralno posrnuće naroda, jer u udarnim terminima gledamo najveći ljudski šljam u rijaliti programima. Počevši od onog prvog hrvatskog Big Brothera koji iz ove perspektive izgleda tamo pitomo i edukativno, rijaliti programi su iz godine u godinu postajali sve bizarniji, puni nasilja, vulgarnog ponašanja i neobrazovanih osoba. A ljudi sve više i više gutaju taj sadržaj, zasićenje se ne nazire. I to postaju normalni obrasci ponašanja koje nove generacije usvajaju. Vjerujem da ćemo, ukoliko nastavimo ovim tempom, za 10 godina biti u prilici da gledamo i Hunger games rijalitije. Htjedoh još svašta nešto napisati, ali sam izgubio nit jer je tema previše kompleksna. Uglavnom dok ne počnemo raditi na sebi kao pojedincima, svom razmišljanju i mentalitetu, ne možemo očekivati da će nam biti bolje.
Komentar je skroz na mjestu, slažemo se u dosta stvari zaista. Ne znam odakle bih počeo sa odgovorom jer si to baš fino obrazložio, ali razumujeo se. Potrebno je da svako krene od sebe i siguran sam da će nam biti bolje 😉
Neki dan odem da registrujem auto. Procedura koja traje pola jutra zato što njima pada sistem, a i kad ga konačno dignu, radnicima na šalteru se ne diže sa pauze. Gledam jedan uhvatio neku kiflu na šalteru i jede. Drugi prozvao broj čiji je vlasnik u međuvremenu odustao i otišao. Niko šalteru ne prilazi pet minuta, ali se radniku ne žuri prozvati sljedeći broj jer što bi radio. A tek je devet ujutru, pritom im sistem nije radio cijelo jutro. Znači nisu crkli od posla pa moraju ukrasti malo pauze (razumijem to i okej mi je, svi smo ljudi na kraju krajeva), naprosto nisu imali kad da crknu od posla. I tu se iznerviram. A onda se sjetim da ta ista šalteruša ode kod doktora u državnu i dobije isti tretman. I da taj doktor iz državne ode u CIPS i dobije isti tretman. I svi se ljute i kude sistem. A svi se isto ponašaju. Promijeniti ne možeš svijet ali možeš sebe.
Vrlo poznata situacija nažalost…