Nakon boravka u Batumiju i nekoliko dana u Tbilisiju, trebalo je da se nađemo sa Tamunom. Tami je turistički vodič iz Tbilisija i djevojka koju sam upoznao na Couchsurfingu. Nalazimo se opet kod opere. Gdje drugo. Naš smještaj je odmah tu pored, 50 metara više. Možda smo sebični što tražimo od djevojaka i Velikog da dolaze pred nas, ali pravdamo se da ne poznajemo grad dobro. Ona kasni.

Iz istog onog hodnika kao i Elene, pojavilo se to sitno biće, dječakog rasta. Žuri, zadihana je, ali smije se. Pruža mi ruku bez da me pogleda direktno u oči. Kaže nam da se zove Tamuna. Drago mi je.

Njena profesionalna deformacija čini da od starta kreće da nam priča o Gruzji, a njen engleski je najbolji koji smo do sada čuli ovdje. Priča nam iste one stvari koje smo čuli od Elene. Govori nam o reformama i koliko su bolne bile, ali da je sada sve mnogo bolje. Gruzija napokon napreduje.

– Zamisli samo da prije deset godina nisam smjela sama da šetam noću, jer sam se bojala da će me neko kidnapovati!?

Spominje nam i situaciju sa okolnim zemljama. Pričamo o Abhaziji, Južnoj Osetiji. Zanima me šta misli o Rusima poslije svega što se desilo među njima.

– Ja nemam ništa protiv ruskog naroda. Oni su nam najveći turisti.  Ali ruska politika je ono šta nam smeta.

– U kojem smislu? – pitam.

– U smislu da žele da se petljaju u mnoge naše stvari. Njihova politika mi je uvijek bila preagresivna.

– Da li znaš, da u mom gradu Putinove majice mogu da se kupe na ulicama? – kažem joj kroz blagi osmijeh.

– Zezaš me?

Samo joj potvrdno klimam glavom.

Godinama su ispred nas

Iako kod nas percepirana kao ne previše napredna zemlja, vidim da je Gruzija godina ispred nas. Život tamo je jednostavno lakši. Manje komplikovan i koliko god volim Banjaluku, užasno mi smeta što je život u njoj nekada previše komplikovan. Ne samo u Banjaluci, već u čitavoj zemlji. Osjećaš se kao u nekoj video igrici, gdje skoro čitav svijet igra na easy, a tebi stavili da je pređeš na ultra hard.

Smeta mi kad šta god da mi zatreba, nikada ne mogu brzo da dođem do toga. Čim skontam da mi treba neki dokument, dođe mi da idem u selo stravu salijevati. Majke mi. Već se zamišljam kako stojim u redu i čekam da mi kažu u koju sad kancelariju moram da idem.

100 institucija. 100 kancelariija. 100 dezinformacija ljudi koji tamo rade koje realno boli briga za vas.

Ali za sve oko postoji jedno veoma jednostavno rješenje…

Prije nekih desetak godina, napravli su Gruzini Salu za javne službe (Public service hall) u svakom većem gradu u zemlji. Najbolji talijanski arhitekti angažovani su kako bi izgled svakog od objekata bio što moderniji, a sve javne institucije koje su do tada bile rasparčane po gradu, stavili su u JEDAN JEDINI OBEKAT!

Ovaj.

Znači, apsolutno sva mjesta gdje ste nekada išli po dokumente sad su u jednoj zgradi. Svaki dokument koji vam je potreban, dobijate ovdje! Svaki. Bez izuzetka.

Nema CIPS-a, ZIBL-a, sobe 16 i ko zna čega još.. Sve je tu. Više od 400 usluga na jednom mjestu.

Ukoliko vam treba slika za dokument, postoje posebne kabine u koje sami uđete, ubaciti 1 evro i u roku od 10 sekundi dobijete 4 svoje slike. Možeš i 4 različite da dobiješ pa biraš na kojoj si ljepši.

Ako tražite bilo kakvu informaciju, vezanu za kako otvoriti firmu, dozvole za izgradnju, sklapanje braka, vađenje pasoša i slično, sve ćete dobiti u roku od par minuta.

Dobar dan, dobar dan. Mogu li dobiti to i to.
Može, naravno. Evo izvolite.
Kraj priče. Dvije minute. Još vam se i osmijehnu na kraju.

U bilo koje god doba dana da se pojavite, nema stajanja u redovima, gužvi i slično. Kroz ovo mjesto, u Tbilisiju dnevno prođe gotovo 5,000 ljudi, a čekanje nikada ne traje duže od 3 minute! Tako bar garantuju.

Mjesto je prilagođeno i slijepim osobama, posebnim stazama sa senzorima i natpisima na Brailovom pismu, a čak 400 ljudi obučeno je širom zemlje, kako bi pomogli osobama sa invaliditetom.

Kažu da se i Hilari Klinton iznenadila kada je došla u posjetu.

I eto, jedan sasvim jednostavan način da se olakša život. Da se uštedi vrijeme ljudima. Da se izbjedne stres i nervoza.

Draško Stanivuković ako čitaš ovo, ajd predloži nešto slično na skupštini živ bio. Reci ljudima da nas ne maltretiraju više sa glupostima majku mu. Ne mora biti moderna zgrada, samo daj da ne moram da gubim čitav dan da vadim papire i stojim u redu. Hajd da to malo modernizujuemo.

Hajd da se napravi neki pomak.

Sa tom mišlju u glavi, nastavljamo ka Samebi.

Crkva Svetog Trojstva, poznatija kao Sameba, najveća je crkva u Tbilisiju i treća najveća pravoslavna crkva na svijetu visine preko 100 metara. Inače, Tbilisi je prepun crkvi. Mislim da u životu nisam imao priliku da vidim toliko različitih crkvi na tako malom prostoru. Ukoliko gradu treba neki slogan “a city of 1000 churches” fino bi se uklopio. Većina njih, nalazi se na uzvišenjima, te u neku ruku služe i kao vidikovci.

– Sjećam se da su je gradili od mog rođenja više od 10 godina. – počinje priču o Samebi. Mislila sam da je nikada neće završiti…

Muvamo se okolo. Igor pokušava da napravi savršenu fotku. Ja gledam u GoPro, prazna baterija. Uzdam se u njega da će nešto snimiti.

Dolaze Elena i Noel. Slikamo se još jednom.

Rastajemo se. Prošlo je šest godina kako nisam vidio Elene. Gledam je pažljivo prije nego što je zagrlim posljednji put, kako bih je što bolje upamtio. Obećala mi je da će me jednoga dana posjetiti. Ja, da ću se jednog dana vratiti.

Dolazimo u smještaj gdje mi Igor govori da mu je stigla poruka od moje mame. Kaže da se javim.

Moja mama

Ako bih trebao da opišem dušom najbolju osobu koju sam ikada upoznao, to je moja mama. Tata nemoj se ljutiti, znaš da te volim. Možete je na hljeb mazati koliko je dobra. Ali naš “problem”, ako ga tako mogu nazvati, je što sam jedinac. Njen sin. Muško djete. Možete li samo zamisliti obim pažnje koji ona želi da mi pokloni? Ništa joj nije teško uraditi za mene i iako to rijetko pokazujem, mnogo cijenim sve što radi za mene.

Ali, moja mama je i veliki paničar. Najveći kojeg znam. Brine se za sve što radim u životu. Da li sam gladan, žedan, da li mi je hladno, toplo, treba li mi para. Brine se i o sistemu u državi, ciganima na ulici, psima lutalicama… Zanima je da li ću jesti jaja sa lukom, bez luka, tri ili četiri, kajganu …Tu paniku nekim čudom uspije da prenese i na mog obično vrlo racionalnog tatu, koji vjerovatno od silne doze negativnih informacija, padne pod njen uticaj.

Ona uvijek želi maksimalno da mi udovolji.  Kao klinac, mislio sam da će ovo da je prođe, te da će nekada naći spokoj, znajući da se mogu brinuti sam za sebe. Ali mama je mama i ja to razumijem:) Kad god putujem, prva stvar koju moram da uradim je da joj pošaljem poruku da sam dobro. Šta samo reći za putovanje u Bihać, kad se nisam javio jedan dan, pa je htjela da zove policiju i prijavi moj nestanak! Nekada bih već i pred polazak spremio poruke koje bih joj samo slao kad stignem, da ne brine.

Dala mi je sve i sve bi učinila za mene, najmanje što mogu je da se javim.

Po dolasku u sobu, Igor mi reče da mu je stigla poruka upravo od moje mame. Kaže da joj se javim. Da, prošlo je skoro dva dana kako joj nisam pisao. Već je vidim kako zamišlja nešto najgore što je moglo da mi se desi. Možda je tamo negdje u Azerbejdžanu neko doživio udes! Pa to je samo 500 kilometara od mene! Nikada se ne zna, realno. Kuckam joj da se ne sekira i šaljem joj slike od danas. Nekoliko slika uvijek sve riješi!

Lagano se pakujemo za sutrašnji izlet u Mtskhetu.

Nikada nisam bio u gradu čije je ime ovako teško izgovoriti. Do prije neki dan, smatrao sam da je Tbilisi, najteže što postoji, ali ova kombinacija od pet suglasnika i nizu, dobro ga je prešišala. Ako je vjerovati Gruzinima, ovaj grad je 14. najstariji grad svih vremena. Ono što je još nevjerovatnije, je što se vjeruje da je u ovom gradu zakopan plašt Isusa Hrista koji je nosio prije raspeća!

Wow, kakav uvod!

Na put krećemo sa autobuske stanice u Tbilisiju. Karta do ovog 29 kilometara udaljenog mjesta, košta čitav lar (0,50KM).

Najpoznatija stvar koju možete posjetiti u Mtskheti je manastir Javari, koji u prevodu na naš jezik znači krst. Ovo mjesto je inače pod zaštitom UNESCO-a, a jedini način da do njega dođete je taksijem.

Nakon dužeg cijenkanja, pronalazimo taksistu koji nas odvodi gore. Kao i većina ljudi do sada, slabo govori engleski, ali zato ima mnogo dobru foru. Na svom novom Ajfonu, kad god bi želio da nam nešto ispriča, uključio bi Google audio prevodioca koji bi na vrlo precizan način preveo ono što ovaj simpatični Gruzin želi da nam kaže. Na momente bi Google translate zatrokirao, te bi on onda sporije i glasno, uz osmijeh, ponavljao ono što bi želio da nam prenese.

Pogled koji se pruža sa Javarija, nije kao onaj u Tbilisiju, ali je zasigurno u TOP 5 pogleda koje sam ikada doživio!  Nepregledno zelenilo sa starim centrom Mtskhete, rijekama Mtkvari i Aragvi, kao i katedralom Svetitshveli, prva su stvar koju zapažate kada se popnete gore. Ulazimo i u sam manastir. Nisam neki vjernik, da budem iskren, ali smiruje me ovo mjesto. Potpuno sam sam. Igor slika okolo. Razmišljam kako sam jedina osoba na svijetu koja stoji u ovom presvetom manastiru ovog trenutka. Hej, niko osim mene sad nije ovdje! Jedino ja trenutno osjećam duhovnost i istoriju ovoga mjesta i sve ono što se nekada ovdje dešavalo!Muvamo se okolo još malo, te krećemo nazad. Naš taksista opet pokušava da razgovara sa nama, ali ubrzo mu nestaje interneta, te time prekida svaki pokušaj naše komunikacije. Odluči da pusti neku lokalnu muziku na radiju, nalik na naše cajke. Ja je pojačavam. On se osmjehuje i pojačava još. Sad već grmi u autu! Stavlja one neke pijačne sunčanice i počinje da pjeva.

• Jest ćaća – govorim Igoru.

U tom trenutku, auto poče da usporava. Šta se dešava? Parkira se pored jednog šumskog puta. Pusto je. Čovjeku ni traga. Šta mu je? pita me Igor.

Izlazi iz auta i odlazi do gepeka. Čujemo kako se otvara i da vadi nešto. Jbt, hoće neki pištolj da izvadi da nas pobije ovdje. Nikada nas ne bi našli. Prilazi nam držeći u ruci flašu pića govoreći „Ćaća“.

Da, možda niste znali, ali ćaća je tradicionalno gruzijsko piće, nešto nalik na njihov brendi. Rekli su mi da je procenat alkohola oko 70%, a čuo sam i priču da planiraju u Batumiju da prave fontanu iz koje će ćaća da se pije.

• Hvala, ali ne možemo sad – ljubazno mu odgovaramo.

Nastavlja da nas nudi. Koliko god odbijamo, flaša mu je i dalje u ruci. Jedino pogled postaje malo tužniji. Osjećam se kao u selu kod svoje bake, kad pokušavam da je ubjedim da nisam gladan.

Na kraju odustaje.

Pored ćaće, gruzijsko vino i gruzijski konjak apsolutni su brend ove zemlje. Tamuna mi reče i da je riječ vino, u stvari nastala od gruzijske riječi gvino, suprotno od ustaljenog shvatanje da je vino u stvari latinska riječ. Vjeruje se isto tako da u ovoj zemlji postoji preko 500 različitih vrsta grožđa!

Dolazimo u centar Mtskhete. Obilazimo ovo mjesto, te ulazimo u veliki manastir koj se nalazi u centru.

Iznutra je još veći nego Javari, a na sve strane vidim ljude koji se krste. Ima nešto zanimljivo u Gruziji u vezi za ovim pojmom. U bilo kojem gradu da se nađete, vidjećete veliki broj ljudi koji se krste pri svakom prlibližavanju nekoj svetniji. Viđao sam i kod nas ljude koji bi se prekrstili dok prilaze Hramu Hrista, ali ovdje je to na nekom mnogo višem nivou. Veliki su vjernici zaista!

Kupujem ćurće, popularni slatkiš od suvog voća da ga ponesem Milanu. Dok sjedimo tu na jednom zidiću i prisjećamo se ćaće, začuh naš jezik. U pitanju je grupica od 5-6 turista iz Srbije. Javljamo im se. Prilaze nam. Na naš odgovor da smo iz Banjaluke, svako od njih kreće svoju priču o povezanosti sa mojim gradom. Neki su išli u školu, neki studirali, a neki imaju rođake i prijatelje. Lijepo je vidjeti naše ljude kad si van kuće, zaključujemo.

Ali, to me dovodi i na jednu novu temu. Svaki put, kad biste upoznali nekoga iz bivše Juge negdje u svijetu, bili biste svoji. Braća, zemljaci, rođaci, prijatelji, jarani. Ma šta god.

Bilo gdje van granice naše bivše države bili bismo najrođeniji.

Nekad mi to prija. Nekad se pitam, zašto i mi, što smo ostali kući, ne razmišljamo na taj način? Gdje god da odeš, svi Hrvati, Srbi i Bošnjaci su ti najrođeniji. Što je i logično zar ne? Govorimo isti jezik. Istog smo mentaliteta. Imamo problem sa istim stvarima.

Zašto nama ovdje Hrvati nisu braća, a ni mi njima?  Zar je potrebno da odemo u Njemačku da počnemo tako da se dozivamo?

See you in Gori

Definitivno slogan našeg putovanja. Nastao jedno veče kad je Noel, muž od Elene, na opšte negodovanje ženske populacije o tome da idemo u Gori, samo kroz osmijeh prokomentarisao “See you in Gori”.

Sasvim neatraktivan i malen grad, popularan je po tome što predstavlja rodno mjesto čuvenog predsjesnika SSSR-a Josifa Viserinoviča Staljina. Iako u našim udžbenicima nije bio okarakterisan kao Hitler istoka, u Gruziji je jedna od najomraženijih ličnosti. Kome god bismo spomenuli da idemo u Gori, dobijali bi namrštene poglede, uz pitanje zašto idemo tamo kad nema ništa da se vidi.

Kako i ne bi, ovaj čovjek je zaslužan za smrt preko 20 miliona ljudi i u neku ruku predstavlja i najveću sramotu ove zemlje.

Obišli smo Staljinov muzej, gdje smo se ponovo prošvercali na press kartice. Na ulazu u muzej, stoji njegova čuvena krilatica “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milion ljudi je statistika.”

Proveli smo tu dobrih sat vremena, prateći grupu vremešnih turista iz Engleske koji su pažljivo upijali svaku riječ lokalnog vodiča. Možda najzanimljivija stvar koju smo čuli je da je ovaj “čovjek od čelika” bio veliki ljubitelj filmova, posebno onih u kojima se pojavljivao Džon Vejn, te da je svaka soba u njegovoj kući morala da ima kućno kino!

Odlazimo i do obižnje tvrđave te hvatamo taksi da nas odveze do mjesta zvanog Uplistsikhe. Tu nam se dešava možda i prva neugodnost na ovom putovanju. Naime, takista sa kojim smo išli do tamo, pokušao nam je uvaliti 101 moguću uslugu, samo kako bi nam naplatio više. Prvo je krenulo sa tim da će nas za dodatnih pet lari odvesti do neka dva mejsta za koja nismo ni čuli. Upitan šta se nalazi u tim mjestima, odgovorio je da ne smije da nam kaže, ali da mu vjerujemo da su zanimljiva i da je sve u Gruziji prelijepo.

Nakon toga se ponudio da nas odveze do Kutaisija za “svega” 100 lari, iako dobro zna da lokalna maršutka košta svega 15. Na kraju se ponudio da prespavamo kod njega, da jedemo, da može i vino da nam proda. Ali nije bio uspješan. Onako, pomalo isfuran, prekida priču te nas dovodi na ulaz u pećine.

Narod u Gruziji

Uprkos ovo izolovanom slučaju, Gruzini su mnogo dobar narod. Topli, veseli, bučni. Vole popiti. Ponekad i potući se. Neodoljivo podsjećaju na Balkance. Gostoljubivost je na najvišem nivou, kao u našim najboljim domaćinskim kućama! Znaš da gladan i žedan nikada nećeš ostati. Iako je engleski evidentna barijera, mnogi bi se trudili da nam pomognu. Ljudi su ono što najviše vrijedi na svakom putovanju. Bez upoznavanja mještana, putovanja se pretvaraju u čisto razgledanje građevina. Masovni turizam i dalje nije došao u ovo mjesto, te su i oni, kao i mi, u neku ruku željni turista.

Ono što je upečatljivo je da postoje dvije rase. Jedna je, kako bi Glen nekada rekao, pati corta (kratke noge). Ti pati korti su mali rastom, crnoputi i crnokosi. Crta lica nepravilno razmještenih, velikih i kukastih noseva i masnih debelih usana. Čak i žene. Lica su im koščata, špicasta, nekako turska.

Ovi drugi su nama bliži. Lica su im više nalik na ona okrugla ukrajinska lica sa plavom kosom i plavim očima. Tamuna je jedna od drugih.

Ali vratimo se pećini.

Stojimo na ulazu, opet se plaća, ali opet su tu press kartice. Ista priča kao i u Goriju, sasvim je dovoljna da nas uvede unutra. Press kartica 2, zaposleni u kulturnim institucijama u Gruziji 0.

Ovo mjesto, nalik na kompleks pećina neobičnog oblika, još je u 3. vijeku prije Hrista bio važno strateško odredište, a prije samo nekoliko godina na ovom mjestu je pronađen najstariji med ikada, star preko 5500 godina! Do pronalaska ovog meda, najstariji je bio onaj iz Tutankamonove grobnice, skoro 1500 godina kasnije.

Fotkamo se tu neko vrijeme, radimo stoj na rukama.

A Igor umalo i da završi u svatovima.

Sa našim, sad već namrgođenim taksistom dogovaramo se da nas odveze do auto puta gdje ćemo stopati maršutku za Kutaisi. Inače, maršutka je nešto nalik na mini bus u koji staje desetak ljudi i poprilično je neudoban. Vozeći se više od četiri sata do Kutaisija, mislim da me načepilo barem troje ljudi, tri puta me je zakačio po ramenu, a jednu ženu smo toliko ugušili pričom da je stalno na ruskom dozivala nešto i udarala se u glavu kako ne može više da nas sluša.

Kutaisi i ponovni susret sa Velikim

Ako je vjerovati Tamuni (a vjerujem joj), Kutaisi je 9. najstariji grad na svijetu! Ovo mjesto, za koje do polaska ovdje nisam ni čuo da postoji, starije je od mnogih čuvenih egipatskih, grčkih, persijskih i rimskih gradova, a u njemu se nalazi i Bagrati katedrala, koja je dio UNESCO kulturne baštine.

Po dolasku, krećemo ka drugom najvećem stadionu Gruzije, gdje nas čeka Dragan. Stadion, vrlo sličan onom Borca iz Banjaluke, upravo je poprište najvećeg derbija ove zemlje. Dinamo Tbilisi protiv Torpeda iz Kutaisija. Nakon kratke potrage, pronalazimo i Gagog. Na tribinama je. Spominje nam da se u stručnom štabu Torpeda, nalazi jedan momak iz Srbije. Milovan mu bješe ime. Odmilja Milo.

U momentu dosade i neinteresantnošću utakmice, pokušavamo da uđemo na terenu pomoću pres kartice. Na ulazu u tunel nam prilazi jedan u crno obučen mlađi čovjek, za kojeg bi se reklo da obavlja neku bitnu funkciju ovdje. Zagleda se u našu pres karticu i rukom nam daje znak da uđemo. Nekako stičem dojam da su pomalo naivni da nas ovako puštaju, ali ne bunim se. Tu smo, uz aut liniju. Ispred klupa oba tima.

Nekih 15.000 ljudi je iza nas na tribinama.

Igor se smije. Ja teško mogu da se suzdržim. Ali tad isti onaj crni koji nas je pustio, shvaća da smo ipak ovdje drugim poslom, te nam istom onom rukom pokazuje da se vratimo nazad na tribine.

Nakon utakmice odlazimo kući sa Gagijem. Reče nam da će Milovan da mu se javi, te smo kroz par sati u jednom od njihovih omiljenih mjesta u Kutaisiju. Nije da ih ima mnogo, žali se Gagi.

• Ovdje noćni život ne postoji. Nema niti jednog kluba. Sve radi do 12 brate.

Istu stvar su nam pričale i neke četiri klinke koje smo upoznali naredni dan u nekom kafiću. Iako je Kutaisi drugi najveći grad ove zemlje, svi maštaju o Tbilisiju. Tamo su žurke, klubovi, splavovi. Tamo se živi.

Pakujemo se. Let nam je za koji sat. Čekamo Tanju da nam se javi. Nalazimo se na aerodromu. Sabiramo sve ono što smo doživjeli u protetklih desetak dana.

Da li ću se vratiti u Gruziju?

Jedna od putničkih politka koju imam je da se nikada ne vraćam u mjesta koja sam posjetio. Zašto bih? Toliko toga ima na svijetu. Zašto da ponavljam? Izuzetak su dva grada. Bratislava, jer sam tamo studirao i vraćao se kući za praznike, pa opet išao nazad i Minhen, jer sam radio na teniskom turniru više puta, pa su me plaćali da idem. Jedino bih se na Azore definitivno vratio da ih još bolje upoznam. Oni su me oduševili.

Ali u Gruziji nam je ostalo toliko toga da vidimo. Ostao nam je Svaneti, to toliko hvaljeno mjesto u planinama, pustinja na granici sa Azerbejdžanom poznatija kao Davide Garedži, divlja priroda nacionalnog parka Borjomi, ali i želja da vidimo malog Sebastijana. Ne znam da li ću se ubrzo vratiti. Možda to neće biti ni za 10 godina. Pretpostavljam da će do tada Batumi da zaista bude kao Dubaji. A u Kutaisiju će možda da otvore i prvi noćni klub. Možda.

Ali da li ću prekršiti svoje obećanje, vjerovatno hoću.